Čika Mišo: Spomenik i nama

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Treba li gradu preko kojeg je prešlo historije koliko i oblaka, spomenik jednom čistaču cipela? Je li, dakle, čika Mišo, pravim imenom Husein Hasani, zaslužio dobiti spomenik prije svih onih znanih junaka ili svih onih po kojima smo mogli biti poznati, da, eto, zbog kurčeve sreće, nismo poznati po jednom povodu za rat i jednom ratu? Šta je jednom gradu koji je privlačio velike ljude i još veće budale, značio čovjek koji se cijelog života saginjao pred drugima? Puno, jako puno. Ne, naravno, za onu povijest koja se piše u knjigama i uči u školama; niti za idealiziranu sliku Sarajeva, ni za onu suprotnu. Za sve drugo...

Da je Miši puklo srce recimo 1989, u njegovoj pedeset i osmoj godini, rekli bi da je umro mlad. Niko, međutim, nije dovoljno star za umiranje i niko se nikada nije naživio. No, da je Husein Hasani umro one 1989. mi nikada ne bi znali koliko njegov životopis govori o nama.

Bio je bio Albanac sa Kosova, Rom po narodnosti, u knjige rođenih i umrlih upisan je pod muslimanskim imenom; više od šezdeset godina je radio jedan te isti posao... I sve je to jako bitno: bitnije od šupljih priča o ljudima po kojima se prepoznaje grad, ko god bili i šta god radili. Uostalom, koliko nas ima što bi pristali da nas se pamti, a Sarajevo poznaje, po tome što smo se drugima ogledali u cipelama?

Bivši

Kao što se nekada iz Čitluka išlo u Njemačku na bauštel, kao što se danas iz, eto, neka bude Rumunije, ide u engleske praonice autombila, tako se nekada sa Kosova išlo u Bosnu. Najgori poslovi na jednom, znaju biti ugodniji od života na drugom mjestu. Mišinog oca sigurno rahatluk nije natjerao da se iz Ferizaja 1946. preseli u Sarajevo, pa tamo, ovdje, iz zabave ili od dosade, drugima čisti obuću. Kada god neki Bošnjak počne kukati zbog položaja muslimana, kasnije Muslimana, u bivšoj Jugoslaviji, to prvo znači da o Albancima u istoj toj Jugoslaviji nema pojma. Za sve one godine u zajedničkoj državi, mi nismo niti pokušali naučiti kako oni kažu hljeb ili strah. I bez znanja jezika, da smo htjeli, mogli smo ih razumjeti, samo što – nismo.

Od one 1946. do 1992, Sarajevo je stotinu puta postalo drugo i bolje. Mišo je, sve to vrijeme, kao i njegov otac, uporno čistio cipele. Bio je, rekosmo, i Albanac i Rom, a u našim svjetovima, onim skoro koliko i u ovome, Albanac inženjer bio je kao Rom pedijatar. Nismo se, dakle, ne lažimo da jesmo, nikada upitali, ima li, majku mu, ikakav lakši, plaćeniji, udobniji posao za tog dragog čovjeka s brkovima i osmijehom iz kojeg je uvijek bilo dovoljno muke da se nikada ne nasmije. Kao da su svi bili zadovoljni zato što je i „Šiptar“ i „Cigan“, postao naš - Mišo. Između Mišinog imena dobijenog po rođenju i onoga pod kojim ga je našla smrt, velika je priča o ljudima i vremenima ostalim i nestalim krajem prošlog vijeka.

Čika Mišo je bio posljednji čistač sarajevskih i cipela u Sarajevu. Sa nekim ljudima umiru njihova  zanimanja. U nekim, evo ovim sadašnjim, vremenima, sa ljudima poput Hasanija umire sjećanje na dostojanstven rad, ma kakvo im zanimanje bilo. Bivši građevinci su danas demobilisani borci, bivši radnici u neposrednoj proizvodnji danas su sretni ako mogu biti portiri, bivši pošteni pripadnici radničke klase danas plaćaju danak poštenju kao obliku ludosti... Mišin posao je, odavno, obesmislilo svašta - nešto: da nije, još bi se neko u nekom dijelu Sarajeva saginjao pred mušterijama kao on. Zapravo, malo je onih što mogu sjetiti da su vidjeli Mišu dok radi. On je godinama sjedio na onoj svojoj stolici, smiješio se i, što bi rekao Štulić, kužio svijet. Svijet u kojem je, kao, normalno, ne dočekati penziju na istom onom mjestu na koje je prvi puta donešena radna knjižica, u kojem se treba prilagoditi potrebama tržišta, a ne ljudi, u kojem, je li, nije neobično do petka praviti baglame, a od ponedjeljka voziti šleper...i tako dok, na kraju, čovjeku ne ostane ništa drugo nego da sjedne, spusti ruke sebi u krilo i shvati da je tamo gdje je i i bio na početku – nigdje. „U životu je najvažnije ne ukaljati obraz i biti pošten do kraja života“, govorio je Husein Hasani. Mišo je, ne znam kako, shvatio da mu ne gine stolica koju svakako ima, pa se nije ni pokušao uzalud pomaći. Ne računamo li preseljenje sa Marindvora u Titovu. Bio je on spomenik još za života: spomenik svijetu u kojem se oni što rade saginju pred drugima svojom voljom i u kojem ljudi ne vrijede onoliko koliko imaju. Ovi drugi, inače, sebi grade spomenike na kredit kojeg će vraćati preko tuđih leđa; onima poput Miše mi ih dugujemo.

Junak krajputaš

Husein Hasani nikoga nije ubio, nije druge slao u smrt, nije se u povijest upisao jednim djelom, niti u godinama kada se sa čizama čisti ljudska krv. On je bio junak krajputaš našeg i jednog života koji ima ime i njegovo prezime kao djevojačko. Rabiju, djevojački, Huseini, Mišina je rahmetli žena našla kao bebu osuđenu na smrt, bačenu u smeće. Rabija je kćer čika Miše i mater njegovih unuka i nana Huseinovih praunuka, više nego što bi bila da su je rodili. Nije, za većinu, neka nauka napraviti dijete. Golemo je zaslužiti imati ga.

Ima u cijeloj priči još zanimljiv detalj: prvo obilježje rahmetli Miši postavili su radnici McDonaldsa. Oni što im je u opisu radnog mjesta da se smiješe i budu ljubazni. Mišo se smijao od sreće ili muke, ali od srca i svoje volje. Između smijeha pod moranje i onog Huseinovog je granica svjetova u kojima ljudi žive da bi radili i rade da bi živjeli. Naš je ovaj odvratni, prvi.

Husein Hasani za pune osamdeset i tri godine nije uradio ništa da bi dobio spomenik. I zato ga je zaslužio: da se, pamteći njega, sjetimo i nekih drugih nas.