Ljube se Istok i Zapad, s jezicima

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Desi mi se često da me na mojim književnim večerima priupitaju na kojem jeziku sanjam, na bosanskom ili engleskom. Ostavljajući po strani činjenicu da su snovi često nijemi, vizualni i tjelesni, ne znam koji jezik pričaju likovi iz mojih snova. Sanjao sam tako neku noć da me je poljubila Cate Blanchett, ali, na moju veliku žalost, bez upotrebe jezika—niti svog, niti engleskog, a kamoli bosanskog.

Sjećam se, međutim, onog ratnog vakta nakon što sam se s proljeća 1992. našao u Chicagu.

Trebalo mi je malo da se odlučim da se ne vraćam u Sarajevo, a trebalo mi je još više da shvatim da ću ovdje dugo živjeti, vjerovatno sve dok ne zakovrnem. To je značilo da će operativni jezik mog života, u kojem piskaranje vazda ima glavnu ulogu, biti uglavnom engleski. Istovremeno, rat—koji je bio tamo, dok sam ja bio ovdje—je bio presjekao direktnu vezu sa mojim maternjim jezikom i ljudima koji su ga upotrebljavali svakodnevno se suočavajući sa situacijom koja je meni bila poznata samo iz vijesti. Iako sam pokušavao pisati na našem jeziku, uključujući i nekoliko tekstova za Dane na samo početku rata, nije nikako išlo, pošto sam osjećao da pišem laži i gluposti. Šta sam ja pametno i pošteno mogao iz Amerike reći nekome kome se pod opsadom, a i šire, neprestano radi o glavi?

Sjećanja

Otud sam odlučio da se osposobim da pišem na engleskom jeziku. Dao sam sebi rok da za pet godina napišem na engleskom priču koja bi se mogla objaviti. Jedini način za koji sam znao na koji se to moglo postići je bilo obilno čitanje knjiga, pošto se tako na kraju krajeva za pisanje nakuplja i maternji jezik. Ionako nisam imao para ni za šta (glavni, skromni, izvor prihoda je bio preferans) te sam neprestano iščitavao kako knjige koje sam ranije pročitao u srpskohrvatskom prijevodu, tako i neke nove. Čitajući svaku knjigu, pravio sam liste riječi koje nisam znao da ih poslije potražim u Oxford Advanced Learner's Dictionary.

Jednog dana, kad mi je bilo sedam godina, moj se otac bio vratio s posla i obavijestio me, odvezujući cipele, da me je upisao na kurs engleskog u Pionirskom centru Blagoje Parović, koji je isto tako imao i biblioteku. Tako sam krenuo na časove engleskog, prije ili poslije kojih sam se borio sa obiljem knjiga za kojima sam u toj biblioteci žudio. Poslije sam išao u Pionirski centar Boško Buha na Grbavici (gdje je sad džamija), a nisu odmogli ni američki filmovi ni rock 'n' roll. Elem, kad sam dobacio do Amerike, mogao sam dosta spretno komunicirati na engleskom, ali taj jezik je bio za spoljašnju upotrebu, pričao sam ga kao turista. U trenutku kad mi je postao neophodan—za život u Americi, za piskaranje—postao je i neadekvatan. S početka mog boravka ovdje, ne samo da nisam mogao pisati na engleskom (ili bosanskom), nego sam pričajući na tom jeziku stalno bio svjestan jaza između onoga što sam htio reći i onoga što sam govorio. Činilo se da sam bio u stanju da proizvodim samo nenamjerne (a bogami i namjerne) laži. Niko drugim riječima nije zaista znao ko sam zapravo ja.

Desila se jedna čudna stvar: opsesivno čitanje i činjenica da sam engleski neprestano pričao—kako sa prijateljima, tako i na poslu—dovelo je do toga da su likovi u mojim snovima počeli pričati na engleskom. Tako sam jednom sanjao da sam u avionu koji je išao u Sarajevo, ali da su svi putnici pričali engleski. To, zapravo, samo po sebi nije bilo čudno. Ono što je bilo čudno je to da sam ja to u svom snu primijetio i da mi je to, u snu, izgledalo čudno—engleski je u mojoj podsvijesti bio stranac. A onda se nešto još čudnije desilo: uhvatio sam se kako se sjećam na engleskom. Vraćali su mi se razgovori sa prijateljima od prije rata, samo što su se ti razgovori odvijali na engleskom, što se, naravno, nikad nije bilo desilo.

Očaj

Nikad mi niko ni na jednom jeziku nije objasnio zašto se to dešavalo, pošto nikad nisam dobacio ni do kakvog psiholingviste (mada sam sa psihoterapeutima na ti). Ali, moja teorija je da je engleski putem čitanja i potpune svakodnevne utopljenosti u jezik prodirao u moju podsvijest i tamo se namještao, prebacujući snove i sjećanja u novi kod. Pri tome je trauma izmještenja i ratna otuđenosti od prijatelja, porodice, rodnog grada i svih onih s kojima sam dijelio tzv. maternji jezik igrala ulogu katalizatora. Drugim riječima, mentalni kolaps je oborio barijere koje su štitile moju podsvijest od stranog jezika. Očaj nam nekad može biti veliki prijatelj i savjetnik.

Maternji jezik se, naravno, u podsvijest useli još u djetinjstvu, negdje do četvrte godine, kada djeca nauče--uglavnom od druge djece, a ne od matere--jezik koji će čitavog života upotrebljavati. Taj jezik se ne može izgubiti, iako se može malo uspavati. Otud je engleski u mom umu postao novi stanar—počeo sam na engleskom pisati nakon tri i po godine striktnog čitalačkog režima—pri čemu je bosanski ostao tamo gdje je vazda bio. Možda bi tu onda decenijama kunjao, budeći se tek povremeno kad ga posjete sjećanja iz djetinjstva, da negdje nakon svojih prvih uradaka na engleskom nisam ponovo počeo pisati na bosanskom kada sam za BH Dane počeo objavljivati kolumnu Hemonwood. Sada sam, što bi se reklo, patološki dvojezičan. Ne primjećujem na kojem jeziku sanjam ili se sjećam,  i nemam osjećaj da sam na drugom jeziku druga osoba.

Žalosna je činjenica da nas svuda po svijetu ima u ogromnim količinama. Sretna je posljedica te žalosne činjenice da je zbog toga svijet pun dvojezične bosanske—a i svake druge—djece. Istraživanja pokazuju da dvojezična djeca, povrh uduplanih jezičkih sposobnosti, imaju vrlo razvijene spoznajne i intelektualne sposobnosti. Što će reći da će njihova—te tako i svaka—budućnost biti mnogo bolja ako sa tom djecom pričamo, a onda ih i poslušamo.