FOTO: Znate li priču o Džidžikovcu?

Najniži plato na obroncima Grdonja koji se spušta od visoravni Barica prema dolinama Koševskog potoka i Miljacke, od davnina se naziva Džidžikovcem.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

"Južna strana Čekaluše od dna ulice Bjelave pa do današnje Srednje Zubotehničke škole bila je skoro nenaseljen kraj, prošaran cvijetnjacima i voćnjacima, zbog čega su ga Sarajlije ubrzo počeli zvati 'Džidžikovac', prema riječi 'džidži' (od tur. güzel - nagizdan, lijep).

Kada spominjemo Džidžikovac, ne smijemo zaboraviti dva vrlo bitna imena: Hadži Mustafa sin Ishakov, u narodu poznat pod imenom Muslihudin ef. Čekrekčija i Kulin hadži-Bali.

Čekrekčija je prema predaji, bio majstor za izradu čekrka, a stanovao ondje gdje je danas kafana Park (Aida) i tu, u bašči mu je bila i radionica. Tu bašču odredio je za groblje, u kome je i on pokopan. Njegov se grob i danas vidi, ali na njemu nema natpisa i ne zna se kada je umro.

Učenjak Kulin hadži-Bali navodno je živio na lijevoj strani Džidžikovca, gdje je, na samom vrhu brijega, krajem 16. vijeka podigao i svoju džamiju", priča Velid Jerlagić, historičar i arhivista. 

Ova strma ulica bila je posebno draga djeci koja su se, kada snijeg zatrpa grad, spuštala (na tepsijama, bakrenim pločama, saonama...) sve od vrha Bjelava pa do Čemaluše. 

Za vrijeme austro-ugarske epohe cijeli će jugozapadni dio Džidžikovca biti premrežen ulicama u kojima se nižu stambene zgrade i kuće bogatijih građana. Među njima se ističe Kotjerina vila, u kojoj je danas smještena ambasada Republike Austrije.

Dolaskom socijalističke Jugoslavije, vakufska imovina je nacionalizovana i na njoj izgrađeno jedno od prvih stambenih naselja u Sarajevu.

Kraj Drugog svjetskog rata Sarajevo je dočekalo razoreno i osiromašeno. Zadatak je bio da se obnovi i izgradi novi građevinski fond, koji je trebao odigrati ulogu u razvoju novog društvenog uređenja. Projektantski zavod NR BiH u prvom poslijeratnom periodu ima važnu ulogu u projektiranju i izvođenju objekata u Sarajevu. 

Projekat je ukupio uglavnom arhitekte sa graditeljskim iskustvom, a samo mali broj je imao predratno projektantsko iskustvo. Okosnicu tima su činili Muhamed i Reuf Kadić, koji su svoje obimno znanje stavili u funkciju obnove.

1946. godine, raspisan je konkurs za projektiranje naselja, koje je nosilo ime 'Kolonija Džidžikovac'. U konkursnom programu je trebalo predložiti, pored urbanističkog i arhitektonskog projekta, tehnologiju izgradnje u zimskog periodu. Kao najbolje rješenje, usvojen je prijedlog braće Kadić. Rješenje predviđa tri niza objekata, koji se kaskadno spuštaju za po jednu etažu niz padinu prema jugu i zapadu. Već 1947. godine pristupilo se izgradnji stambenih zgrada po projektu braće Kadić. 

Mezarje Džidžikovac koje je pripadalo vakufu, ekshumirano je 1950. godine. U njemu se nalazilo desetak grobova iz XIX. stoljeća, pod kojima su bili ukopani pripadnici porodica Kantarija, Panjo, Sačak i Čupo. 

Prilikom kopanja temelja za stambenu zgradu u neposrednoj blizini džamije 1954. godine pronađena su i dva nišana sa natpisima iz 1630. godine, jedan sa mezara Razije, kćeri Osman-efendijine, a drugi sa mezara Emmetullah, kćeri Mahmut-efendije.

Gradnja naselja je trajala sve do 1959. godine. 

Loša građevinska izvedba objekta uzrokovana velikom materijalnom oskudicom i nedostatkom kvalificirane radne snage brzo je dovela kompleks u nezavidno stanje, pa su tokom druge polovice XX stoljeća izvršene dvije parcijalne sanacije objekta.

Sve do 1980-ih godina Džidžikovac će postepeno biti ispunjavan stambenim zgradama: kod Velikog parka gradi se Dom Policije, a sa desne strane ulice još jedan niz stambenih zgrada obloženih fasadnom ciglom.

Vezani tekstovi:

FOTO: Znate li priču o Baščaršiji?

FOTO: Znate li priču o Mejtašu?

FOTO: Znate li priču o Skenderiji?

FOTO: Znate li priču o Ilidži?

FOTO: Znate li priču o Mojmilu i Dobrinji?

FOTO: Znate li priču o Malti na Docu?