Šta su stvarni uzroci pobune u Tunisu?

Protesti koji su počeli prije dvije nedelje protiv nezaposlenosti i visokih cijena svakim danom prerastaju u ustanak protiv proimperijalističke diktature Ben Alija.

Tunis je do sada zauzimao upadljivo mjesto u medijima prijee svega u reklamama posvećenim “razvijenom i jeftinom turizmu”. Bio je to način da se naglasi ono što je “ozbiljna” štampa, sa svoje strane, pedantno objašnjavala pričom da je Tunis ključni faktor stabilnosti cijelog Magreba, pošto vlada bespogovorno provodi sve direktive MMF-a, pa time ekonomiju tobože vodi putevima progresa i sve veće demokratije.

Međutim, sada su na prve stranice medija izbili “socijalni neredi”, kako Le Mond od 11.01, u svom krokodilskom lamentu, eufemistički naziva žestoke demonstracije tuniške omladine, učenika i studenata, i nezaposlenih i zaposlenih radnika i krvavu represiju kojom režim pokušava da uguši te manifestacije.

“Hljeba i rada! Dole Ben Ali!” To su parole masovnih protestnih povorki koje prkose nasilju vojnih i policijskih trupa proimperijalističke diktature vlade Ben Alija. “Nakon što je jedan mladi radnik u znak protesta spalio sam sebe, Tunis, čija vlada ne dozvoljava ni najmanju kritiku,  postao je žrtva talasa nereda”, konstatuje britanski dnevnik Financial Times.

Na vidjelo izbija prikrivena očigledna istina: režim Ben Alija, instaliran na vlast vojnim pučem 1987. godine, proveo je podivljalu privatizaciju servilno se pokoravajući direktivama MMF-a. Pristupanje Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (STO) i potpisivanje ugovora o pridruživanju sa EU (1995) samo su ubrzali to razaranje. Šta je rezultat? Rezultat je, na primijer, to da su dvijee trećine privatizovanih preduzeća direktno u rukama imperijalizma. Od šest tuniških cementara – pet pripadaju italijanskim, španskim i portugalskim korporacijama. Rezultat je da je – prema službenim statistikama tuniške vlade – broj nezaposlenih i djelimično zaposlenih dostigao broj od 1 114 275, tj. 42 % ukupnog radno aktivnog stanovništa zemlje.

 U tim okolnostima, posljednji talas poskupljenja osnovnih životnih namirnica i usluga bio je samo bacanje upaljene baklje u bure baruta. No, tu se ne radi ni o kakvoj eksploziji gneva koja bi mogla da se istutnji i umiri bez posledica. Naprotiv, radi se o rađanju jednog dubokog socijalnog i političkog pokreta radnika i naroda Tunisa.

To je pokret u kome se gnjev naroda nimalo ne rasipa nego se koncentriše direktno protiv vlade, a njene krvave represije (više od 50 mrtvih) samo ga raspaljuju. To je pokret koji je dovoljno moćan da je već uspio da prinudi sindikalnu centralu UGTT, čiji korijen je u borbi za nezavisnost Tunisa i koja, dakle, sarađuje sa vladom, da otvoreno podrži masovni narodni pokret i da osudi vladino nasilje.