Slavoj Žižek: Da li je promjena zaista moguća?

Govor Slavoja Žižeka pred demonstrantima na Occupy Wall Street, 9. 10. 2011.

Nemojte se zaljubiti u sebe, i u to kako se ovdje dobro provodimo. Karnevali su jeftini – pravi ispit njihove vrijednosti jeste ono što će ostati narednog dana, to koliko će naš svakodnevni život biti promijenjen. Zaljubite se u vrijedan i strpljiv rad – tek smo na početku, ne na kraju. Naša osnovna poruka glasi: tabu je prekršen, ne živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, dozvoljeno nam je i obavezni smo da razmišljamo o alternativama. Pred nama je dug put, i uskoro ćemo morati da se pozabavimo zaista teškim pitanjima – ne time šta ne želimo, već time šta zapravo želimo. Koji oblik društvene organizacije može zamijeniti postojeći kapitalizam? Kakvi su nam novi lideri potrebni? Dvadesetovjekovne alternative očigledno ne funkcionišu.

Zato nemojte kriviti ljude i njihove stavove: nisu problem korupcija i pohlepa, već sistem koji vas tjera da budete pokvareni. Rešenje nije „građani, a ne Wall Street“, već je to da promijenimo sistem gdje građani ne mogu da funkcionišu bez Wall Streeta. Čuvajte se, ne samo neprijatelja, nego i lažnih prijatelja koji se pretvaraju da su sa nama, ali se već sada svim silama trude da razvodne naš protest. Isto kao što imamo kafu bez kofeina, pivo bez alkohola, sladoled bez masti, tako će i oni pokušati da od nas naprave bezopasni moralni protest. Ali ovdje smo zato što nam je dosta tog sveta gdje je čovjeku, da bi se osjećao dobro, dovoljno da reciklira konzerve, priloži par dolara nekoj humanitarnoj organizaciji ili kupi kapućino u Starbucksu, koji izdvaja 1% zarade za probleme u Trećem svijetu. Nakon delegiranja rada i torture, nakon što su agencije za sklapanje brakova počele da delegiraju čak i zabavljanje, vidimo da mi već dugo dopuštamo da se i naš politički angažman delegira – sada tražimo da nam se on vrati.

Kazat će nam da smo antiamerikanci. Ali kad vam konzervativni fundamentalisti kažu da je Amerika hrišćanska nacija, prisjetite se šta je zapravo hrišćanstvo: Sveti duh, slobodna, egalitarna zajednica vjernika ujedinjenih u ljubavi. Mi ovdje, mi smo Sveti duh, a oni na Wall Streetu su pagani koji se klanjaju lažnim idolima.

Reći će nam da smo nasilni, da je i sam naš jezik nasilan: okupacija i tako dalje. Jeste, nasilni smo, ali samo u onom smislu u kom je i Mahatma Gandi bio nasilan. Nasilni smo jer želimo da zaustavimo ovakav tok – ali šta je ovo čisto simboličko nasilje u poređenju sa nasiljem neophodnim za dalje funkcionisanje globalnog kapitalističkog sistema?

Kažu da smo gubitnici – ali zar nisu pravi gubitnici na Wall Streetu, i zar nisu oni izbavljeni stotinama milijardi dolara vašeg novca? Kažu da ste socijalisti – ali u Americi već imamo socijalizam za bogate. Reći će vam da ne poštujete privatno vlasništvo – ali špekulacijama Wall Streeta koje su dovele do sloma 2008. zbrisano je više teško zarađenog privatnog vlasništva nego što bismo mi mogli da uništimo razbijajući danonoćno – sjetite se samo hiljada oduzetih kuća…

Mi nismo komunisti, ako pod komunizmom podrazumijevamo sistem koji se zasluženo srušio 1990 – i ne zaboravite da komunisti koji su još uvijek na vlasti danas sprovode najbrutalniji kapitalizam (u Kini). Uspjeh kineskog komunističkog kapitalizma predstavlja zloslutni znak da se brak kapitalizma i demokratije bliži razvodu. Mi smo komunisti samo u jednom smislu – jer se borimo za javna dobra. Prirodna javna dobra, javna dobra znanja – kojima ovaj sistem prijeti.

Reći će vam da samo sanjate, ali pravi sanjari su oni koji misle da će ovakav sistem moći vječito da funkcioniše, uz neke kozmetičke promjene. Mi nismo sanjari, mi se samo budimo iz sna koji se pretvara u košmar. Mi ništa ne uništavamo, mi smo samo svjedoci sistema koji sam sebe uništava. Svi znamo onu klasičnu scenu iz crtanih filmova: mačak se nađe iznad provalije, ali nastavlja da hoda, ignorišući činjenicu da nema tlo pod nogama; pada tek kada pogleda dole i shvati da mu pod nogama zjapi ambis. Mi sada samo podsjećamo ove na vlasti da pogledaju dolje…

Da li je promjena zaista moguća? Danas se moguće i nemoguće distribuira na čudan način. U okviru ličnih sloboda i naučne tehnologije, nemoguće sve više postaje moguće (tako nam kažu): „ništa nije nemoguće“. Možemo da uživamo u raznim perverznim varijantama seksa; čitave arhive muzike, filmova i serija možemo skinuti sa interneta; putovanje u svemir je dostupno svima (koji imaju para); možemo da uvećamo svoje mentalne i fizičke sposobnosti putem intervencija na genomu, sve do tehno-gnostičkog sna o besmrtnosti kroz transformaciju našeg identiteta u softverski program. S druge strane, na polju društvenih i ekonomskih odnosa, svakodnevno nas bombarduju time šta se ne može – ne može se učestvovati u kolektivnom političkom djelovanju (jer se to obavezno završava u totalitarnom teroru), ne može se održati stara socijalna država (zbog nje ste nekonkurentni i ona vodi do ekonomskih kriza), ne možete se izolovati iz globalnog tržišta, i tako dalje. Kada nam nameću mjere štednje, uporno ponavljaju da to jednostavno tako mora. Možda je došlo vrijeme da preokrenemo ove koordinate toga šta je moguće a šta nemoguće; možda ne možemo postati besmrtni, ali možemo imati više solidarnosti i zdravstvene zaštite.

Sredinom aprila 2011, mediji su prenijeli vest da je kineska vlada zabranila prikazivanje filmova koji se bave putovanjem kroz vrijeme i alternativnom istorijom, uz obrazloženje da ti filmovi neozbiljno tretiraju ozbiljne istorijske stvari – čak se i fiktivni bijeg u alternativnu stvarnost smatra isuviše opasnim. Nama na liberalnom Zapadu nije potrebna takva eksplicitna zabrana: ideologija emituje dovoljno materijalne moći da spriječi čak i minimalno ozbiljno shvatanje alternativnih istorijskih scenarija. Lako možemo zamisliti kraj sveta – pogledajte bilo koji apokaliptični film – ali ne i kraj kapitalizma.

U jednom starom vicu iz DDR-a, njemački radnik se zaposli u Sibiru; pošto zna da će cenzori čitati sva pisma, kaže prijateljima: „Hajde da ustanovimo šifru: ako pismo koje vam od mene stigne bude napisano običnim plavim mastilom, sve što kažem je istina; ako je napisano crvenim mastilom, sve je laž.“ Posle mjesec dana, prijateljima stiže prvo pismo napisano plavim mastilom: „Ovdje je divno: prodavnice su pune, hrane ima dovoljno, stanovi su veliki i topli, u bioskopima igraju filmovi sa Zapada, mnogo je lijepih djevojaka raspoloženih za vezu – jedino ne može da se nađe crveno mastilo.“

I zar nije ovo bila naša situacija do sada? Imamo sve slobode koje se mogu poželjeti – samo nema crvenog mastila: osjećamo se slobodnim jer nam nedostaje jezik kojim bismo artikulisali svoju neslobodu. Ovo pomanjkanje crvenog mastila znači da su danas svi termini koje koristimo za opisivanje sadašnjih sukoba – „rat protiv terorizma“, „demokratija i sloboda“, „ljudska prava“ itd. – LAŽNI termini, koji mistifikuju našu percepciju situacije, umjesto da nam omoguće da je promišljamo. Vi ovdje, vi svima nama dajete crveno mastilo.

Prijevod prenosimo s Peščanika