Lukašenko - portret modernog diktatora

Aleksandar Grigorjevič Lukašenko predsjednik Bjelorusije od jula 1994. godine, a na izborima održanim jučer osvojio je sa preko 70 posto glasova svoj četvrti mandat, koji će trajati – sedam godina.

U vrijeme sovjetske vladavine bio je niži činovnik u sovhozima i kolhozima. Nakon što je 1990. godine izabran u Vrhovni savjet Bjelorusije, žestoko se borio za ukidanje Sovjetskog saveza i bjelorusku samostalnost. Poznat u javnosti po svojim oštrim kritikama tadašnjeg režima Stanislava Šuškeviča, otkrivajući stalno korupcijske afere, Lukašenko je postao naročito popularan među bjeloruskim masama. To ga je nagnalo da 1994. godine nastupi kao samostalni predsjednički kandidat. Iako mu niko nije davao ozbiljne šanse, tada 40-godišnji Lukašenko počinje svoj vladarski put.

Prve znake skretanja ka autokratiji i diktaturi pokazao je već 1996. kada je suzbio pokušaj opozicije da ga putem parlamentarne procedure opozove. Zauzvrat je ishodio referendum na kojem je predsjednički mandat produžen sa četiri na sedam godina. Osam godina poslije, 2004., napravit će novi referendum, na kojem će ukinuti ustavnu odredbu o ograničenom predsjedničkom mandatu, a tu diktatorsku blagodet iskoristio je ove godine.

Bjelorusija pod Lukašenkom ima moćan i razgranat vojno-policijski aparat, koji se on ne libi upotrijebiti i preko mjere kada treba razbiti sve češće proteste demokratske i liberalne opozicije, kojoj se masovno priključuju nove generacije. Američka ga vlast redovno označava kao posljednjeg diktatora u Evropi, a nekoć idilični odnosi sa Rusijom više i nisu tako ugodni.

Bjelorusija je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja nije članica Vijeća Evrope, normalni diplomatski odnosi s Evropskom unijom nikada nisu konačno uspostavljeni, a veliki broj mladih legalno i ilegalno preko Poljske imigrira u zemlje Evropske unije.

OSCE, kao međunarodna organizacija poznata po nezavisnom praćenju izbora, bjeloruske predsjedničke izbore redovno proglašava neregularnim.

Odnosi s Rusijom su jako napeti u posljednje vrijeme, čemu je najveći razlog Putinovo reaktueliziranje ujedinjenja Bjelorusije i Rusije. Istina, Lukašenko je sa bivšim ruskim predsjednikom Borisom Jelcinom potpisao pred-sporazum o uniji dvije suverene države, ali Lukašenko u posljednje vrijeme u Putinu vidi drugog Staljina – protivnika bjeloruske kulturne i političke autonomije.

Ipak, mora se priznati činjenica, koju ne zaobilazi nijedan dopisnik ili analitičar: Lukašenko je iznimno popularan u Bjelorusiji, ne samo zbog toga što je njegova popularnost dio „građanskih obaveza“ nego i zbog toga što bjelorusku ekonomiju održava relativno uspješnom.Tokom svoje vladavine, Lukašenko je mnogo uradio na „kupovanju socijalnog mira“, suzbio je siromaštvo i širokim narodnim masama omogućio minimum uslova za život, čime je, zapravo, sebi, uz dobar marketing i moćnu policiju, izgradio vječnu glasačku bazu.