Bauk neofašizma kruži Evropom

„Prilično zastrašujući“ rezultati studije Srednji stalež u krizi – desno ekstremni svjetonazori u Njemačkoj 2010, (kako ih je opisao glasnogovornik njemačke kancelarke Angele Merkel), koju su za fondaciju Friedrich Ebert uradili znanstvenici-istraživači sa Univerziteta u Leipzigu, pokazuju da „35,6 posto ispitanih građana smatra kako je Njemačka 'u opasnoj mjeri' prenapučena strancima, dok 30 posto drži da stranci dolaze u Njemačku samo kako bi iskoristili njezin socijalni sustav“.

Za novog Führera 13 posto Nijemaca
K tome, 58,9 posto Nijemaca smatra „da bi muslimanima u Njemačkoj trebalo biti ograničeno upražnjavanje vjerskih običaja“, dok taj postotak na istoku zemlje raste i do 75,5 posto. Rezultati ankete su pokazali da 13 posto ispitanih smatra da bi se trebao pojaviti novi vođa (Führer), koji bi Njemačkom vladao čvrstom rukom, dok 10 posto ispitanih smatra da je nacionalsocijalizam „imao dobrih strana“. Još veći je postotak onih koji smatraju da Jevreji i „dan danas imaju prevelik utjecaj“ – čak 17 posto.

Najalarmantniji dio studije ukazuje na rapidni porast ekstremno desničarskih i ksenofobičnih svjetonazora u usporedbi sa ispitivanjem iz 2008. Dok se prije dvije godine ksenonofobnima mogla okarakterizirati petina njemačkih građana, ovogodišnji podaci ukazuju da se čak četvrtina populacije Njemačke može svrstati među ksenofobe.

A da Njemačka, zemlja sa najtežim traumama prošlosti kada su u pitanju ekstremni nacionalizam i ksenofobija, nije usamljeni fenomen, ukazuje u pretprošlom broju američkog „Newsweeka“, analitičar Denis MacShane. U članku sa naslovnice (na kojoj je portret francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija), „Rise of the Right“ (uspon desnice), MacShane upozorava „da se podrška evropskih glasača ekstremnoj desnici više ne može zanemarivati kao marginalni problem, specifičan za pojedine države“.

„Vodeći svjetski demokratski region postao je plodno tlo za ekstremno desnu politiku. Najnoviji izborni rezultati to najbolje pokazuju. Ekstremni Nacionalni front osvojio je 11, 9 posto u Francuskoj, Liga Nord 8,3 posto u Italiji; 15,5 posto u Holandiji dobija Holandska slobodarska stranka Geerta Wildersa; 28,9 posto Švicarska narodna partija u Švicarskoj, mađarski Jobbik 16, 7 posto, a norveška Partija progresa 22,9 posto glasova. Ekstremne desničarske partije također postoje u Belgiji, Latviji, Slovčkoj i Sloveniji.“

MacShane upozorava da je podrška ovim partijama uveliko porasla nakon 2000. godine, iako one, većinom, prije deset godina nisu ni postojale. Poseban alarm svakako jesu Švedski demokrati, ekstremna desničarska partija sasvim bezazlenog imena, koja je na nedavnim parlamentarnim izborima prešla izborni prag i zauzela čak 20 mjesta u Riksdagu. Za MacShaneu su to znači vrlo opasnog preokreta na evropskoj političkoj sceni.

„Osvajanje parlamentarnih mandata od strane ekstremista predstavlja najveći potres u evropskoj politici od nestanka komunizma. U svim navedenim slučajevima, konačni zbroj glasova predstavlja uvećanje između 5 i 15 posto od početka stoljeća... Ova podrška glasača znatno je umanjila mandate tradicionalnih stranaka i srozala samopouzdanje nekad dominantnih formacija postratne politike“, piše MacShane.

Sarkozy: Protjerivanja Roma
U kojem pravcu bi se stvari mogle zakotrljati, ukoliko se postojeći trend ne zaustavi, najbolji je primjer, po MacShaneu, kolijevka evropske demokratije: Francuska.

„U Francuskoj je predsjednik Nicolas Sarkozy u potrazi za populističkim alatom za spas svoje nestajuće političke sreće, pokrenuo kampanju oštrog kriticizma i nasilnih deportacija romske manjine. Čak su i mnogi Sarkozijevi podržavaoci bili iznenađeni okrutnošću deportacije kompletne etničke zajednice. Jedna od evropskih komesara, Viviane Reding iz Luxemburga, usporedila je Sarkozijevo protjerivanje Roma sa deportacijama Jevreja u Drugom svjetskom ratu, te je malo nedostajalo na Sarkozija nazove nacistom.“

„Nema sumnje“ smatra MacShane, „da će spektakli centriste, kao što je Sarkozy samo varnica vatre, koja će uskoro biti zapaljena.“ Tako njemački Socijaldemokrati, tradicionalna partija lijevog centra (svaka sličnost sa socijaldemokratskim etno-kombinatorikama u BiH nije slučajna), igraju na istu kartu straha, optužujući kancelarku Angelu Merkel da ne uspijeva ubrzati obaveznu integraciju imigranata.

Čak je i nova britanska koaliciona vlada Davida Camerona, koja nije ni rasistička ni ekstremna, progurala stroga ograničenja stranim radnicima, koji imaju radnu dozvolu u Velikoj Britaniji. „Unatoč protestima poslodavaca zabrinutih tako sirovim protekcionizmom, David Cameron je prisiljen baciti malo antiimigracionog, ksenofobnog 'crvenog mesa' glasačima, koji su prošle godine izabrali dva predstavnika ekstremno desničarske Britanske nacionalne partije u Evropski parlament.“, zaključuje MacShane.
 

Kriza kao lažni izgovor
Izgovor za desničarstvo je, naravno, kriza: „U godinama snažnog evropskog razvoja, tačnije 1960., na stranu radnu snagu se gledalo kao na doprinos snazi nacionalnih ekonomija, međutim, sada ih se krivi za krađu poslova.“, piše MacShane.

„Nove otvorene evropske granice počinju se promatrati kao vrata 'strancima'. Širom starog kontinenta desničarske partije kreću u ofanzivu, a regionalne zajednice kao katalonska, flamanska ili škotska odbijaju ostati u granicama Španije, Belgije ili Ujedinjenog Kraljevstva“. Ovdje bi smo mogli dodati da sličnost sa Dodikovim republičkosrpskim separatizmom i skretanjem ekstremno desno, također nije slučajna.

Marksistički analitičar Alan Woods, baveći se ekonomskim problemima Grčke, pak ima drugo objašnjenje evropskih nedaća. Za njih, očigledno, nisku krivi ni stranci ni sistematski ostrašćeni starosjedioci. „

Ovu krizu nisu proizveli ni radnici Grčke niti bilo koje druge države. Ona je kreirana proždrljivom pohlepom bankara i kapitalista, kako iz Grčke, tako i iz ostatka Evrope. Postojeći 'plan spašavanja' nije plan spašavanja grčkih i bilo kojih drugih radnika, već plan spašavanja bankara Njemačke, Francuske i drugih država, koji posjeduju najviše dugovanja grčkog kapitalizma.“

Vuk Bačanović, radiosarajevo.ba