Afganistan je izvan kontrole- humanitarci to ne razumiju

Novinar Dan Alexe piše o neodoljivoj privlačnosti i stvarnom licu Afganistana. Tekst je objavio zagrebački Jutarnji list, a prenosimo ga u cijelosti:

Boravio sam u Afganistanu polovicu razdoblja između zime 2001./2002., odmah nakon pada talibanskog režima, i 2005., ali mentalno sam uvijek bio tamo, čak i kada sam bio u Bruxellesu, gdje inače živim. Afganistan zgrabi dušu čak i onim najobičnijim putnicima.

To je zemlja koja odgovara svim klišejima o središnjoj Aziji, dok je istodobno jako stvarna. Toliko stvarna da tamo ljudi umiru svaki dan. Većina stranaca postaje vječitim žrtvama moćne nostalgije u slučajevima kada se ne mogu vratiti, barem s vremena na vrijeme, u Afganistan. Drugi su spremni riskirati život odlazeći tamo i radeći besplatno ili za smiješno male plaće, samo da bi zadovoljili svoju želju i bili s Afganistancima.

U te tri godine tijekom kojih sam povremeno živio u Afganistanu - jednom punih pet mjeseci a da se nisam vraćao u Bruxells vidjeti obitelj - intenzivno sam se družio s Afganistancima, uglavnom mladim ljudima.

Presudni trenutak
Dok sam radio dokumentarac o neočekivanoj temi, “Kabala u Kabulu” - film o uzajamnoj mržnji između dva zadnja afganistanska Židova - učio sam lokalne novinare pisanju za radio (i pisanju u cijelini), a 2004. sam vodio najslušaniju političku emisiju na neovisnom radiju, Ba-Khabar (U vijestima). Zapravo, bio sam savjetnik, dok su sam program, koji je koncipirala zapadna nevladina udruga Internews, a platili EU i USAID, stvarali neki od novinara koje sam poučavao.

U tim emisijama bavili smo se dnevnim temama, društvenim i političkim. Teme su varirale od obiteljskog nasilja, preko ugovorenih brakova do sudbine djece odrasle na ulicama i spominjanja islama u Ustavu. Dok sam bio tamo, mogao sam doslovce svaki dan promatrati postupno pogoršanje situacije i sustavno propuštanje Zapada da iskoristi prilike za uvođenje pravih promjena u sociopolitičko stanje u zemlji, pa čak i u mentalitet ljudi.

Jedna takva prilika dogodila se 2004., kada su u Ustav uključene reference na islam. Novi Ustav, donesen te godine, imao je članak koji je zabranjivao “kritiku islama”. To je bio presudan trenutak, kada je sporo propadanje u ništa moglo biti zaustavljeno, ali Zapad nije reagirao, a lokalni savjetnici nisu ništa rekli.

Zrela razmišljanja
Moram istaknuti jedan paradoks: u to vrijeme mlada generacija Afganistanaca bila je slobodna od predrasuda i raspoložena za kontakt sa Zapadom. Dvadeset pet godina obrambenog rata, pa građanskog rata i talibanskog režima sačuvali su mlade ljude od predrasuda koje se mogu naći kod vršnjaka u drugim muslimanskim zemljama. Događalo se da sam sa studentima i novinarima mogao iskreno raspravljati o tome treba li se u Ustavu pronaći stavka o “kritici islama”. Naposljetku, došli smo do zaključka da islamu nije potreban zakon koji će ga braniti. Čak smo napravili radioemisiju na tragu takvih stajališta u kojoj smo spomenuli činjenicu da sudac Vrhovnog suda ne treba imati pravnu naobrazbu, nego mu je dovoljno imati titulu mule.

Nažalost, stranci koji su upravljali Afganistanom nisu tako zrelo razmišljali kao moji studenti. Nitko nije učinio ništa kako bi to spriječio - Ustav je stupio na snagu onako kako su to mule zamislile, a posljedice su bile odmah vidljive. Dvojica novinara iz jednih neovisnih novina koji su napisali članak u kojemu su propitivali treba li smrću kažnjavati muslimane koji prijeđu na drugu vjeru osuđeni su na smrt baš zbog toga što su “kritizirali islam”.

Izvan kontrole
Kada se danas sjetim svega, s osjećajem nostalgije, shvaćam kako stranci mogu postati opsjednuti Afganistanom. Već sam rekao da on odgovara klišejima. I doista je tako, počevši od krajolika. U Afganistanu se mogu naći neki od najsamotnijih pejzaža na svijetu. Ogoljene planine, pustinje, strme provalije, nepregledna polja maka iz kojeg se proizvodi heroin, sve se to tu i nudi se posjetitelju koji želi napustiti Kabul. Najfascinantija stvar su ljudi sami i njihov karakter.

Afganistanci, posebice muškarci, prelijepa su nacija. Slika visokih, mršavih, bradatih muslimana s turbanima koji vuku podrijetlo od Kira Velikog može biti opijajuća, posebice za zapadnjake lude za avanturom, koji sanjaju da posjete plemena Paštuna, gdje svi imaju kalašnjikove u rukama, te tamo možda dobiju priliku da dodirnu raketne bacače. Ipak, ispod površine te mitologijske ljepote krije se nasilje: nasilje nad ženama, nad djecom i nad siromašnima.

Vjera u iskrenost
Nasilje i krvna osveta među raznim plemenima i političkim frakcijama. Afganistan je savršen obrazac feudalnog ustrojstva. Ratni moćnici, malici, plemenske vođe, zemljoposjednici, svi oni imaju ljude koji rade za njih i koji su nekad svedeni na razinu običnih robova. Unatoč tome, u svijesti svih i dalje tinja ideja društva jednakosti. Naravno, jednakosti među ljudima. Čak i onima naj-obrazovanijim i moderniziranim ljudima još je nezamislivo predstaviti ženski dio svoje obitelji muškim gostima. Muškarci se ne rukuju sa ženama. Samo u najvećim gradovima, uglavnom Kabulu, žene se usude izaći van nepokrivena lica.

Afganistanci mogu biti iznimno uljudni i prijateljski raspoloženi, zbog čega stranci mogu povjerovati u njihovu dobronamjernost i iskrenost i sve mitove o gostoljubivosti, te propustiti shvatiti koliko lukavi i proračunati neki od tih lokalnih tipova mogu biti. Mnogi aktivisti iz nevladinih udruga riskiraju život i odlaze u područja gdje lokalni moćnici i političari sve ove godine nisu radili ništa drugo nego punili džepove novcem od međunarodne pomoći. Ti nesebični ljudi često rade onaj posao koji bi trebala raditi vlada. Nažalost, zbog desetljeća jalovih pokušaja u konstituiranju države, stvari su izmakle kontroli. Neki od zaljubljenika u Afganistan to prekasno otkriju.
Život kraj polja smrti i mališana koji prose

U Afganistanu postoji i onaj konstantni rizik koji iznenađujuće ustrajno privlači turiste. Je li to opasna zemlja? Naravno da jest. Ona je u ratu, unutarnjem ratu koji nema ime. Jedan od prvih savjeta koji pridošlice dobiju jest: “Nemojte zakoračiti izvan ceste”. Tijekom građanskih ratova razne su frakcije minirale doslovce svaku stopu. Ceste su u međuvremenu očišćene, ali zemljište oko njih i dalje je polje smrti.

Tu su i gradovi. Unatoč općem razaranju, život u velikim gradovima ostao je barem na razini normale. Ali, većina stanovništva i dalje je očajno siromašna. Predgrađa su pretvorena u bazare, gdje prose djeca i život prolazi u znaku beskrajnog cjenkanja. Većina ljudi živi na kruhu i riži, a najteže je napuštenoj djeci koja su odrasla na ulici i osamljenim bogaljima kojih zbog rasijanih mina ima puno. U gradovima, gdje golemi broj ljudi nema pristup struji ili pitkoj vodi, siromaštvo ublažava samo duboko ukorijenjena islamska tradicija davanja milostinje.