Van den Elshout: Imigranti iz portugalskih kolonija
Radiosarajevo.ba
Bruno van den Elshout je holandski fotoreporter rođen 1979. godine u Haagu. Tokom 2007. i 2008. proputovao je svih 27 zemalja Evropske unije, istražujući svakodnevni život ljudi u svakoj zemlji. Razgovarao je s više od 2.500 mladih Evropljana, a razgovore i zapažanja objavljivao na svojoj stranici Us Europeans. U martu 2009. objavio je foto-monografiju „Crossroad Europe“ („Evropska raskršća“) u kojoj su sadržane fotografije i zapisi o susretima i razgovorima s mladim Evropljanima. Od aprila 2009. godine Bruno sarađuje s portalom Radiosarajevo.ba, ustupajući svoje reportaže za naš web magazin EU.phoria.
Piše: Bruno van den Elshout
Skoro sve zemlje koje sam posjetio na svom putovanju na ovaj ili onaj načine borile su se za nezavisnost. Irska, Finska i baltičke zemlje bile su okupirane ali su povratile svoju nezavisnost. Škotska ima nekih problema s Engleskom, dok je Švedska u jednom trenutku okupirala najveći dio Skandinavskog poluostrva. Portugal, jedna poprilično skromna zemlja, nekad je bila je od najvećih kolonizatora, a posljedica toga vidljive su i danas.
Brazil je najpoznatija portugalska kolonija, ali sadašnje veze između dvije zemlje nisu baš jake. Brazil je izborio nezavisnost 1822. i otada je samostalna zemlja. Ipak, Brazilci govore portugalski, doduše malo izmijenjeni, ali opet razumljiv Portugalcima. No, jezička bliskost nije potpuna, jer Brazilci imaju problema s razumijevanjem portugalskog, pošto Portugalci pomalo „gutaju“ vokale, pa Brazilci padaju u labirint traženja nestalih glasova.
Sapunice
„Većina Portugalaca jedva šta zna o Brazilu. Iako gledaju brazilske telenovele i slušaju brazilsku muziku“, kaže 29-godišnja Yasmin, koja je Brazilka i živi u Lisabonu. Ona smatra da je generalni stav Portugalaca prema Brazilcima negativan. Sama više voli pričati na španskom jer će je tako bolje tretirati.
Yasmin osuđuje način na koji je Portugal stoljećima vladao Brazilom. „Samo su došli iskoristiti naše resurse i nije ih zanimalo ništa drugo“, kaže dodajući da se situacija nije u biti promijenila ni nakon sticanja nezavisnosti. Većina Brazilaca koji sanjaju o odlasku iz zemlje, Portugal kao svoju destinaciju uzima tek na kraju. Sjedinjene Države su prvi izbor za one koji hoće zarađivati novac. Francuska i Engleska su najprivlačnije ljudima koji hoće da naprosto žive bolje van Brazila.
Imigrant u društvu Pessoae
Emigranti iz svih ostalih portugalskih kolonija uglavnom razmišljaju suprotno. Oni okvirno uzimaju Portugal kao prvi i jedini izbor i želju. Razočaravajuće je to što Portugal nikada nije ni predložio neki vid naturalizacijskog plana za svoje kolonije. Ko nije bio Portugalac kada je Portugal odlazio iz kolonizirane zemlje, nikada poslije nije ni imao šansu zatražiti portugalsko državljanstvo.
Andrea, koja ima 41 godinu, mnogo pozitivnije vidi odnos Portugala i njegovih bivših kolonija. Ona misli da Portugalci vole ljude iz svojih bivših kolonija, posebice iz Brazila i Angole. Obje su veoma popularne destinacije za godišnje odmore, cijenjenje zbog svog sporog životnog ritma. Ljubav prema Brazilu ima razloge u TV-u i muzici. Kad je Portugal bio po diktaturom, do 1974., jedini televizijski programi koji nisu bili pod direktnom kontrolom države dolazili su iz Brazila. Sapunice su bile dobar odmor od dosadnog državnog programa.
Angola
Andrea mi objašnjava da je jedna od izbora portugalsko-angolskog prijateljstva i pozitivna uloga Portugala u angolskom građanskom ratu iz 1971. godine. Otvorenost i prijateljska nastrojenost Angolaca bili su ugodno iznenađenje za portugalske vojnike. Mnogi od njih su se oženili tokom svoje službe u Angoli i zajedno sa ženama otišli u Portugal.
Iako su zakoni bili oštriji u vrijeme diktature, priča mi Pedro (26), ali kaže da je u posljednjih nekoliko godina mnogo teži ući u Portugal negoli prije. Sumnja da sada većina puteva u Portugal vodi preko korumpiranih graničara koji ilegalnim imigrantima uzimaju pare. Lakši način dolaska u Portugal je, po njemu, zahtijevanje 90-dnevne turističke vize, nakon čega se otvaraju mogućnosti za legalan ostanak i dobivanje portugalskog državljanstva. Brak je najbolja opcija, iako je i to sada otežana, donekle i blokirano novim zakonima.
Uprkos svom negativnom stavu o imigraciji, Pedro ipak misli da je prvi val doseljenika uopšte bio ambiciozan i spreman raditi. Naglašava da poglavito druga generacija imigranata pravi probleme. „Često su izgubljeni između dvaju kultura i ne znaju kojoj bi pripadali. Ne žele raditi i ne žele studirati. Ne žele ništa i izazivaju velike probleme u zemlji.“
Dvadesetšestogodišnja Marianne se doselila zajedno sa svojom tetkom kada je imala trinaest godina, potom se udala i dobila djecu. Priznaje da se ne osjeća uvijek ugodno u Portugalu. U supermarketima, kafićima, u autobusu, ljudi joj uvijek mogu reći da je iz Angole. Ne zbog boje kože, nego zbog akcenta. Iako smatra da je život u Portugalu poprilično težak, ona se ne želi vratiti u Angolu. To je lijepa zemlja, kaže, posljednji put posjetila ju je 1997., ali život je bolji u Portugalu.
Boje
Osamnaestogodišnja Liliana, iz angolske-gvinejske porodice, rođena je u Portugalu, i kaže da crna boja kože ni u kom slučaju nije prednost življenja u Portugalu. Sama ona uspjela je naći posao u McDonaldsu, jer je poznavala neke ljude. Liliana misli da su Portugalci pomalo rasisti, možda ne zbog toga što tako hoće ali sigurno zbog toga što nisu naviknuti na drukčije ljude i ljude koji drukčije misle.
Tania (24) i Arthur (23), koji su oboje Portugalci, tvrde da je rasizam raširena pojava posebno među starijim ljudima. Ubrzo potom dodaju da ljudi mogu nepristojni prema bilo kome i da često traže izgovor za svoju nepristojnost. Nije ništa čudno čuti kako neko viče „Vrati se nazad u svoju zemlju“, što je često namijenjeno i turistima i onima koji žive u Portugalu.
Drugi imigranti
Angolci i Brazilci, naravno, nisu jedini stranci koji žive u Portugalu. Druga najveća doseljenička skupina jesu Kinezi. Žestoka su konkurencija domaćoj tradicionalnoj industriji, posebice onoj koja je doskora bila predmet portugalskog ponosa: proizvodnji odjeće. Kinezi se rijetko miješaju s lokalnim stanovništvom i njihova vidljivost je ograničena na male prodavnice i restorane.
Druge bivše kolonije također imaju udjela u stranom stanovništvu Portugala. Gvinejci, doseljenici iz Istočnog Timora, Mozambika, Sao Tomea i Macaua. I stanovnici ostrva Cape Verde također su diljem Portugala. Njihova slika u očima Portugalca teško da se može nazvati pozitivnom. Njih u južnom Portugalu optužuju za ono za šta Rumune optužuju na sjeveru zemlje: džeparenje i prosjačenje.
Drugi imigranti iz Istočne Evrope imaju malo bolju reputaciju. Ukrajinci i Moldavci često rade u zdravstvu ili obrazovanju, jer su se dali na učenje portugalskom odmah po dolasku. Rumuni su, može se reći, bili lošije sreće. Mnogi od njih mislili su da će se lako snaći u učenju portugalskog jer je, eto, sličan njihovom, ali kasnije su uvidjeli da su razlike ipak prevelike.
Jezik
I dok mnoge zemlje traže od svojih manjina da uče lokalni jezik, Portugal dokazuje da samo to nije dovoljno. Iako je mnogim doseljenicima portugalski maternji jezik, ipak im je teško dosegnuti viši nivo života u Portugalu.
Da bi imigranti uspjeli u novoj zemlji, idealno je da su visokoobrazovani, otvoreni, da ne odudaraju od domaćeg prosjeka, da prihvate domaću religiju i ideologiju, promijene ime i nauče jezik. Integracija je težak izazov u Portugalu.
Nekada velika kolonijalna sila
Portugalska moda: Fatima Lopes
prijevod: kenan, radiosarajevo.ba
Piše: Bruno van den Elshout
Skoro sve zemlje koje sam posjetio na svom putovanju na ovaj ili onaj načine borile su se za nezavisnost. Irska, Finska i baltičke zemlje bile su okupirane ali su povratile svoju nezavisnost. Škotska ima nekih problema s Engleskom, dok je Švedska u jednom trenutku okupirala najveći dio Skandinavskog poluostrva. Portugal, jedna poprilično skromna zemlja, nekad je bila je od najvećih kolonizatora, a posljedica toga vidljive su i danas.
Brazil je najpoznatija portugalska kolonija, ali sadašnje veze između dvije zemlje nisu baš jake. Brazil je izborio nezavisnost 1822. i otada je samostalna zemlja. Ipak, Brazilci govore portugalski, doduše malo izmijenjeni, ali opet razumljiv Portugalcima. No, jezička bliskost nije potpuna, jer Brazilci imaju problema s razumijevanjem portugalskog, pošto Portugalci pomalo „gutaju“ vokale, pa Brazilci padaju u labirint traženja nestalih glasova.
Sapunice
„Većina Portugalaca jedva šta zna o Brazilu. Iako gledaju brazilske telenovele i slušaju brazilsku muziku“, kaže 29-godišnja Yasmin, koja je Brazilka i živi u Lisabonu. Ona smatra da je generalni stav Portugalaca prema Brazilcima negativan. Sama više voli pričati na španskom jer će je tako bolje tretirati.
Yasmin osuđuje način na koji je Portugal stoljećima vladao Brazilom. „Samo su došli iskoristiti naše resurse i nije ih zanimalo ništa drugo“, kaže dodajući da se situacija nije u biti promijenila ni nakon sticanja nezavisnosti. Većina Brazilaca koji sanjaju o odlasku iz zemlje, Portugal kao svoju destinaciju uzima tek na kraju. Sjedinjene Države su prvi izbor za one koji hoće zarađivati novac. Francuska i Engleska su najprivlačnije ljudima koji hoće da naprosto žive bolje van Brazila.
Imigrant u društvu Pessoae
Emigranti iz svih ostalih portugalskih kolonija uglavnom razmišljaju suprotno. Oni okvirno uzimaju Portugal kao prvi i jedini izbor i želju. Razočaravajuće je to što Portugal nikada nije ni predložio neki vid naturalizacijskog plana za svoje kolonije. Ko nije bio Portugalac kada je Portugal odlazio iz kolonizirane zemlje, nikada poslije nije ni imao šansu zatražiti portugalsko državljanstvo.
Andrea, koja ima 41 godinu, mnogo pozitivnije vidi odnos Portugala i njegovih bivših kolonija. Ona misli da Portugalci vole ljude iz svojih bivših kolonija, posebice iz Brazila i Angole. Obje su veoma popularne destinacije za godišnje odmore, cijenjenje zbog svog sporog životnog ritma. Ljubav prema Brazilu ima razloge u TV-u i muzici. Kad je Portugal bio po diktaturom, do 1974., jedini televizijski programi koji nisu bili pod direktnom kontrolom države dolazili su iz Brazila. Sapunice su bile dobar odmor od dosadnog državnog programa.
Angola
Andrea mi objašnjava da je jedna od izbora portugalsko-angolskog prijateljstva i pozitivna uloga Portugala u angolskom građanskom ratu iz 1971. godine. Otvorenost i prijateljska nastrojenost Angolaca bili su ugodno iznenađenje za portugalske vojnike. Mnogi od njih su se oženili tokom svoje službe u Angoli i zajedno sa ženama otišli u Portugal.
Iako su zakoni bili oštriji u vrijeme diktature, priča mi Pedro (26), ali kaže da je u posljednjih nekoliko godina mnogo teži ući u Portugal negoli prije. Sumnja da sada većina puteva u Portugal vodi preko korumpiranih graničara koji ilegalnim imigrantima uzimaju pare. Lakši način dolaska u Portugal je, po njemu, zahtijevanje 90-dnevne turističke vize, nakon čega se otvaraju mogućnosti za legalan ostanak i dobivanje portugalskog državljanstva. Brak je najbolja opcija, iako je i to sada otežana, donekle i blokirano novim zakonima.
Uprkos svom negativnom stavu o imigraciji, Pedro ipak misli da je prvi val doseljenika uopšte bio ambiciozan i spreman raditi. Naglašava da poglavito druga generacija imigranata pravi probleme. „Često su izgubljeni između dvaju kultura i ne znaju kojoj bi pripadali. Ne žele raditi i ne žele studirati. Ne žele ništa i izazivaju velike probleme u zemlji.“
Dvadesetšestogodišnja Marianne se doselila zajedno sa svojom tetkom kada je imala trinaest godina, potom se udala i dobila djecu. Priznaje da se ne osjeća uvijek ugodno u Portugalu. U supermarketima, kafićima, u autobusu, ljudi joj uvijek mogu reći da je iz Angole. Ne zbog boje kože, nego zbog akcenta. Iako smatra da je život u Portugalu poprilično težak, ona se ne želi vratiti u Angolu. To je lijepa zemlja, kaže, posljednji put posjetila ju je 1997., ali život je bolji u Portugalu.
Boje
Osamnaestogodišnja Liliana, iz angolske-gvinejske porodice, rođena je u Portugalu, i kaže da crna boja kože ni u kom slučaju nije prednost življenja u Portugalu. Sama ona uspjela je naći posao u McDonaldsu, jer je poznavala neke ljude. Liliana misli da su Portugalci pomalo rasisti, možda ne zbog toga što tako hoće ali sigurno zbog toga što nisu naviknuti na drukčije ljude i ljude koji drukčije misle.
Tania (24) i Arthur (23), koji su oboje Portugalci, tvrde da je rasizam raširena pojava posebno među starijim ljudima. Ubrzo potom dodaju da ljudi mogu nepristojni prema bilo kome i da često traže izgovor za svoju nepristojnost. Nije ništa čudno čuti kako neko viče „Vrati se nazad u svoju zemlju“, što je često namijenjeno i turistima i onima koji žive u Portugalu.
Drugi imigranti
Angolci i Brazilci, naravno, nisu jedini stranci koji žive u Portugalu. Druga najveća doseljenička skupina jesu Kinezi. Žestoka su konkurencija domaćoj tradicionalnoj industriji, posebice onoj koja je doskora bila predmet portugalskog ponosa: proizvodnji odjeće. Kinezi se rijetko miješaju s lokalnim stanovništvom i njihova vidljivost je ograničena na male prodavnice i restorane.
Druge bivše kolonije također imaju udjela u stranom stanovništvu Portugala. Gvinejci, doseljenici iz Istočnog Timora, Mozambika, Sao Tomea i Macaua. I stanovnici ostrva Cape Verde također su diljem Portugala. Njihova slika u očima Portugalca teško da se može nazvati pozitivnom. Njih u južnom Portugalu optužuju za ono za šta Rumune optužuju na sjeveru zemlje: džeparenje i prosjačenje.
Drugi imigranti iz Istočne Evrope imaju malo bolju reputaciju. Ukrajinci i Moldavci često rade u zdravstvu ili obrazovanju, jer su se dali na učenje portugalskom odmah po dolasku. Rumuni su, može se reći, bili lošije sreće. Mnogi od njih mislili su da će se lako snaći u učenju portugalskog jer je, eto, sličan njihovom, ali kasnije su uvidjeli da su razlike ipak prevelike.
Jezik
I dok mnoge zemlje traže od svojih manjina da uče lokalni jezik, Portugal dokazuje da samo to nije dovoljno. Iako je mnogim doseljenicima portugalski maternji jezik, ipak im je teško dosegnuti viši nivo života u Portugalu.
Da bi imigranti uspjeli u novoj zemlji, idealno je da su visokoobrazovani, otvoreni, da ne odudaraju od domaćeg prosjeka, da prihvate domaću religiju i ideologiju, promijene ime i nauče jezik. Integracija je težak izazov u Portugalu.
Nekada velika kolonijalna sila
Portugalska moda: Fatima Lopes
prijevod: kenan, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
