UZP ideje Čovića o federalizaciji u funkciji isporučivanja bh. suvereniteta Hrvatskoj

Ovih dana opet smo svjedoci dva važna elementa koji obilježavaju politički rad Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a i nevladine organizacije NHS, a to su nekonzistentnost i kontradiktornost.

Posebno nakon njegovog pisma internacionalnoj zajednici, u kojem se predlažu nemoguće stvari, kao što su zadržavanja 'pariteta' zatim federalizacija zemlje na temeljima konsocijacijske demokracije, piše NAP.

Neulazeći u to, kako je uopće moguće da predsjednik jedne političke stranke bude i predsjednikom jedne nevladine organizacije, kao dijelom civilnog društva, postavlja se jasno pitanje kako jedna nevladina organizacija može inicirati teritorijalnu reorganizaciju zemlje i to na etničkim temeljima.

Trending

Ugledni britanski magazin i SkyScanner: 'Sarajevo - destinacija s najpovoljnijim letovima'

Svakako u javnom prostoru, moguće je i treba iznositi prijedloge i inicijative, ali da jedna nevladina organizacija sebi da politički karakter koji smatraju krajnje utjecajnim, jako je nekonzistentno. Odnosno, ili imamo nevladinu organizaciju kako dijelom civilnog društva ili imamo koaliciju više političkih stranaka okupljenih oko sličnih ili istovjetnih ideja, samo što to onda više nije nevladina organizacija.

Termin 'paritet'

Druga nekonzistentnost se ogleda u tom terminu 'paritet' u kojem se traži da tri etničke zajednice, čitaj tri etničke političke stranke, što je pravilniji izraz, imaju po 33,3% vlasti ili jednaku količinu vlasti, bez obzira na ostvarene rezultate na izborima. Dakle, ako gospodin Čović toliko zaziva Ustav Bosne i Hercegovine, govoreći malo o duhovima, a malo o slovima ustava, onda je opet nekonzistentan.

Nigdje u Ustavu Bosne i Hercegovine nije utvrđen paritet, osim za sastav Doma naroda Bosne i Hercegovine, koji ima tri etnička kluba u kojem imate 5 (pet) Bošnjaka, 5 (pet) Hrvata i 5 (pet) Srba, što je osporeno u više presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura.

Međutim, u tom istom Ustavu Bosne i Hercegovine jasno piše da u sastavu Vijeća ministara ne može biti više od 2/3 ministara sa prostora entiteta Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno nigdje tog 'pariteta'. Otkud onda u sastavu Vijeća ministara, sadašnjem i svim prošlim, 3 (tri) Bošnjaka, 3 (tri) Hrvata i 3 (tri) Srbina kao ministri, plus predsjedavajući.

Očito se nešto, što ne piše u Ustavu Bosne i Hercegovine želi nametnuti praksom u imenovanju Vijeća ministara, što je kasnije, čak, kroz zakon izbjegnuto direktno reći, ali je nastala takva loša praksa.

Prevedeno nigdje u Ustavu Bosne i Hercegovine ne piše da u sastavu Vijeća ministara mora biti jednak broj ministara iz različitih konstituentnih naroda. Ista je stvar sa sastavom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji broji 9 (devet) sudaca, od toga 6 (domaćih) i 3 (tri) inostrana suca. Od ovih 6 (šest) domaćih, u Ustavu Bosne i Hercegovine, jasno piše 4 (četiri) se imenuju iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine i 2 (dva) iz entiteta Republika Srpska. Otkud onda u tih 6 (šest) domaćih sudaca 2 (dva) Bošnjaka, 2 (dva) Hrvata i 2 (dva) Srbina. Opet se radi o stvaranju pogrešne prakse koja nije utvrđena slovom Ustava Bosne i Hercegovine.

Kada bismo imali sastav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u kojem bi svih 6 (šest) domaćih sudija bilo iz reda Ostalih, taj bi sastav bio itekako ustavan.

Ono što jeste utvrđeno slovom presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, posebno u predmetu Zornić, tiče se toga da se ovakav ustavni aranžman mora izmijeniti, te da se svim građanima Bosne i Hercegovine trebaju dati jednaka prava, posebno u političkom spektru.

Elementi diskriminacije

To, jednostavno rečeno, znači kako Ustav Bosne i Hercegovine sadrži elemente diskriminacije, one na individualnom nivou ljudskih prava i da to treba mijenjati u skladu sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima, a treba dodati i u skladu sa Mišljenjem Europske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.

Ovdje očito imamo kombinaciju nekonzistentnosti i kontradiktornosti Čovića, jer bi on, navodno, ispunio presude Europskog suda za ljudska prava, dajući im netačan karakter da se njima štite neka kolektivna prava, dok bi istovremeno, kroz prijedloge izmjena Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ponudio ideje u potpunoj suprotnosti sa važećim ustavom, ali i u suprotnosti sa svih pet presuda Europskog suda za ljudska prava.

Nekonzistentnost se ogleda i tome da bi Čović omogućio svima da se kandidiraju, ali da jedan značajan dio njih nikada ne bi mogao biti izabran, što bi opet bilo u suprotnosti sa presudama Europskog suda za ljudska prava.

Posebna kontradiktornost se ogleda u toj tendenciji da se u Bosni i Hercegovini ustanovi politički sistem na temeljima konsocijacijske demokracije. Ako Čović misli na konsocijacijsku demokraciju Arenda Lijpharta, koja je prevashodno bila namijenjena Holandiji, ali i jednom broju post-kolonijalnih zemalja, pa kasnije Belgiji, Austriji i Švicarskoj, onda bi bilo dobro znati da je model zamišljen tako da onoga koga ima malo ili manje od drugih, dobije istu količinu vlasti kao oni kojih je puno ili više, ali kroz princip proporcionalne zastupljenosti uz mogućnost korištenja veta.

Ovdje opet imamo kontradiktornost Čovića, koji bi koristio 'paritet' kroz jedan model, u ovom slučaju konsocijacijske demokracije, koji je temeljen na principu proporcionalnosti.

To bi značilo da se količina vlasti i političke moći generira kao izraz proporcionalnosti određene etničke zajednice u odnosu na cjelokupnu populaciju u zemlji, a ne unutar par željenih kantona i onda se na temelju tog proporcionalnog izraza crpi učešće u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti, sudskim institucijama, policijskim i svim drugim agencijama kojima raspolaže država.

Ili, ako nekog ima 12% unutar cjelokupne populacije, onda se može imati maksimalno 12% učešća u organima vlasti i različitim institucijama, ali nikako 33.3% kao izraz pariteta. Ako Čović hoće da se nasuče na proporcionalnost, kao temeljni princip konsocijacijske demokracije, onda je tamo njegov osobni problem (i njegovih šaptača), a nikako problem jedne cijele etničke zajednice.

Ideja federalizma

Taj pokušaj reorganizacije Bosne i Hercegovine, na ideji federalizma, jako je opasan za Bosnu i Hercegovinu jer ima izrazito nepovoljan historijski kontekst (nije moguće praviti paralele sa drugim zemljama koje su federalne).

Osim što je stvaranje etnički čistog dijela teritorije Bosne i Hercegovine, koji bi bio teritorijalna jedinica unutar ove zemlje, jedan od ciljeva presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), ideja federalizacije ima još jednu jako opasnu dimenziju. Radi se o eventualnom pokretanju ili inicijaciji 'samo-opredjeljenja' koje može dovesti do cijepanja zemlje, na način da na određenoj teritoriji (federalnoj jedinici) neko ili neki ukažu da određena etnička zajednica trpi u tolikoj mjeri radi postupanja države ili drugih etničkih zajednica, da joj je samo postojanje ugroženo i da ona nema drugačiji izlaz nego da proglasi samo-opredjeljenje i odcjepljenje od matične zemlje.

U tome je 'kvaka' svih tih ideja o federalizaciji Bosne i Hercegovine, uz dodatak da se kao prijelazno rješenje nudi da te federalne jedinice isporuče susjednim zemljama dio suvereniteta Bosne i Hercegovine.

U toj namjeri preuzimanja suvereniteta Bosne i Hercegovine, krije se sva strategija susjedne Hrvatske i njeno konstantno upiranje i lobiranje za novi Izborni zakon Bosne i Hercegovine. Ne, ovdje se ne radi o brizi o Hrvatima, već se radi o tome da se putem satelitskih, sestrinskih političkih stranaka preuzme suverenitet Bosne i Hercegovine.

Iste namjere ima i Srbija. Jeste li ikada čuli da predsjednik Aleksandar Vučić, kaže da Srbija poštuje suverenitet Bosne i Hercegovine? Naravno da niste, jer Srbija smatra da je izuzela dio bosanskohercegovačkog suvereniteta kroz postojanje Republike Srpske i to smatraju svojim ratnim dostignućem.

I najzad, da kažemo nešto o tome fenomenu 'konstitutivnosti' (iako u ustavu piše konstituentnost), onda ovih dana, kada je prije 30 godina započela agresija na Bosnu Hercegovinu, trebamo se podsjetiti tog pisma kojeg je u povodu granatiranja Sarajeva, poslao načelnik generalštaba JNA u aprilu 1992. u kojem kaže kako će JNA poštovati sve što se dogovore 'savezni organi Jugoslavije sa legitimnim predstavnicima tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini'.

Evropski standardi

Eto, odakle nam dođe ta 'konstitutivnost' i čemu je ona služila tada, nažalost čemu i sada služi, a koja je u presudi Europskog suda za ljudska prava utvrđena kao neophodnost na koju se moralo pristati radi zaustavljanja 'brutalnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim čišćenjem' što znači da bi je trebalo odbaciti kao štetnu. Očito je baš ta 'konstitutivnost' jedan od značajnijih uzroka problema u Bosni i Hercegovini, a sada je njena svrha višedimenzionalna – da potpunu uruši demokraciju u Bosni i Hercegovini i da se putem 'konstitutivnosti' isporuči dio državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine prema susjednim zemljama.

Šta je rješenje? Veoma jednostavno – stvaranje građanske države u kojoj svaki njen građanin ima istovjetna, jednaka prava, što ni na koji način ne ugrožava njegov ili njen etnički, vjerski ili kulturološki identitet.

U takvoj zemlji nema tog fenomena etničkog preglasavanja, jer bi u političkom sistemu učestvovali građani ove zemlje, Bosanci i Hercegovci, podjednako i kroz isti sistem zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Takvo nešto jeste europski standard, jeste izraz zapadne demokracije, nasuprot čega stoje autokratske tendencije koje većinom dolaze sa istoka, nastojeći minimizirati liberalnu demokraciju, kroz davanje prednosti etničkom sistemu vršenja vlasti. Zato je važno reći da Bosna i Hercegovina ima samo jednu šansu, kao stabilna i dobro uređena zemlja, odnosno ako se odmakne od etničkih temeljenih politika i primijeni europske standarde, norme i vrijednosti, pa na taj način pokaže da je liberalna demokracija njen politički sistem.

Protivnika liberalne demokracije u Bosni i Hercegovini ima posvuda, pa čak i u Sarajevu, jer oni teže 'legitimnom predstavljanju konstituentnih naroda' što bi bio jedan izraz totalitarnih sistema, sa autokratskim sistemom vladanja. Takvi, vjerovatno, radi neznanja ili mogućih ličnih ambicija, žele zadržati ovaj pojednostavljen politički sistem temeljen na etničkoj pripadnosti, jer samo u njemu mogu ostvariti svoje političke ambicije, koje nisu male, dok je za te iste građanski princip 'strano utopijsko tijelo' ili 'prekomplikovan' u kojem ne mogu i ne umiju razmišljati kroz europski sistem zapadno-demokratskih vrijednosti.