Tako je govorio i gađao Radovan Karadžić

Početkom ove sedmice, u sudnici Haaškog tribunala, počeo se braniti optuženik, dugogodišnji bjegunac, bivši političar, psihijatar i pisac, Radovan Karadžić. Ovaj prvi predsjednik Republike Srpske i jedan od osnivača Srpske demokratske stranke, svoju je odbranu uobličio riječima kako je on, zapravo, mirotvorac kojeg bi trebalo nagraditi, a ne optuživati.

Greatest shits of Radovan Karadžić

Bosanskohercegovačkoj, a pogotovo sarajevskoj javnosti, poručio je kako ga je svaka granata koja je pala na Sarajevo povrijedila i da je tražio načine da uspostavi mir. Poručio je optuženik i kako Sarajevo nije bilo pod opsadom, te da on nije počeo rat.

Portal Radiosarajevo.ba podsjeća ovog optuženika na njegove izjave tokom rata i utvrđene činjenice o opsadi Sarajeva.

„Svi Srbi moraju biti na liniji odbrane od zločina...“: Radovan Karadžić, oktobar 1991.

„Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su krenule Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se muslimanski narod ne može odbraniti ako rat bude ovdje.“

Pamtljivi je ovo Karadžićev citat od 14. oktobra 1991. Izrekao ga je pred skupštinskom govornicom u Sarajevu. Danas, 21 godinu poslije u Haagu ponavlja kako nije imao ambicija da se bavi politikom niti je u ratu želio bilo kakve funkcije.

Istog mjeseca, u presretnutom razgovoru, Karadžić je rekao sljedeće: „Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan (turcizam, mračni ili crni kazan, što se može prevesti kao mrak mraka, op.a.)  u kojem će izginuti 300.000 muslimana. Pa oni nisu normalni."



Osmog aprila 1992, nakon što je proglašena prva uzbuna za snajpere u Sarajevu i bombardovana zgrada RTV doma i Centar za socijalnu brigu, uhapšen je snajperista - tjelohranitelj Nikole Kojovića. Karadžić je potom Sarajevu poručio: „Grad će biti bombardovan od Pala ako policija ne oslobodi tjelohranitelja Nikole Koljevića.“

Sedam dana nakon ove izjave, u intervjuu za beogradske medije, Karadžić je rekao: „Srbi će osloboditi Sarajevo, ili sporazumom ili nekim drugim sredstvom."

Neki izvještaji navode da se od 527 hiljada stanovnika, koliko ih je bilo na popisu 1991, broj građanki i građana Sarajeva do kraja opsade smanjio na oko 250.000 ljudi

Do kraja opsade, za koju je Karadžić, između ostalog, optužen u Tribunalu, na Sarajevo će padati u prosjeku oko 320 granata dnevno. Stravični rekord bombardovanja grada, za šta je bio zadužen vatreni srpski vojni obruč oko Sarajeva (pod komandom Karadžića) koji su činili tenkovi, njih 250, i minobacači, njih oko 120, zabilježen je 22. jula 1993. Toga dana, na glavni grad ove države ispaljeno je 3.777 granata.

Crni bilans navodi 11.541 žrtvu opsade, te više od pet desetina hiljada ranjenih. Uništeno je više hiljada objekata. Svaka zgrada, svaki kutak Sarajeva bio je manje ili više oštećen.

Za početak opsade, uzima se 5. april 1992: bio je to prvi napad na Sarajevo, mada su prve barikade i naoružane osobe na ulicama grada bili još od početka marta. Formalni kraj opsade datiran je 29. februara 1996: iako je Daytonski sporazum potpisan 21. novembra 1995, Srbi ga u okolini Sarajeva još nisu primijenili. Odbijali su se povući sa sjeverne i zapadne strane Sarajeva i mirno reintegrirati naselja koja su kontrolisali. Devetog februara 1996. ispalili su i jednu od posljednjih granata na Sarajevo. Pogodili su tramvaj, ubili jednu osobu i ranili ih 19.

„Želim da naglasim da se moje današnje riječi odnose isključivo na individualnu krivičnu odgovornost dr Karadžića i generala Mladića, a ne srpskog naroda. Mi nismo optužili srpski narod za te zločine. Gnušamo se pojma kolektivne krivice i optužnicama protiv dr Karadžića i generala Mladića nedvosmisleno optužujemo pojedince za koje tvrdimo da su bili među onima koji su podsticali, planirali i naredili genocid i etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini, zločine koji su šokirali savjest čovječanstva“, Mark Hamon, haaški tužilac iz 1996, nakon dizanja optužnice protiv Karadžića (i Ratka Mladića)

U ovom periodu, predsjednik Republike Srpske bio je Radovan Karadžić. Predsjednička pozicija, inače, podrazumijeva i funkciju vrhovnog komandanta vojnih snaga. Stoga, Radiosarajevo.ba podsjeća i na činjenice koje je već utvrdio Haaški tribunal.

Na tamošnjem sudu već je osuđen Stanislav Galić, zapovjednik Romanijskog korpusa, za kampanju terora protiv Sarajeva. Galić se žalio na prvobitnu presudu kojom je dobio 20 godina zatvora. Haag je žalbu odbio i osudio ga na doživotni zatvor. Dragomir Milošević, koji je bio na istoj funkciji kao i Galić, zbog istog će zločina ležati 29 godina iza rešetaka.

Nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčilo Perišić, također je proglašen krivim za podržavanje opsade i teror nad civilima Sarajeva; dobio je 27 godina zatvora. Haag je u toj presudi nabrojao oružje koje je Perišić isporučio za ratišta u BiH – većina tog oružja dobačena je srpskoj vojsci koja je okruživala Sarajevo. Samo u novembru 1993, isporučeno je 800.000 metaka, 2.000 pušaka, 5.400 snajperskih pušaka. Mjesec poslije poslano je 721.250 metaka, 27.130 granata, 900 projektila, 50 mina, 100 raketa, 350 detonatora...



Tužitelji su opsadu Sarajeva pred Tribunalom ovako saželi: “ Opsada Sarajeva, kako je popularno dobila naziv, je bila epizoda tolike ozloglašenosti u sukobu u bivšoj Jugoslaviji da se mora vratiti natrag u period Drugog svjetskog rata kako bi našli neku usporedbu u evropskoj povijesti. Od tada nijedna profesionalna vojska nije provela kampanju neumoljivog nasilja protiv stanovnika evropskog grada kako bi ih smanjili do stanja srednjovjekovnog lišavanja u kojem su bili u stalnom strahu od smrti. U razdoblju pokrivenom u ovoj optužnici, nije bilo sigurnog mjesta za Sarajlije, niti kod kuće, škole, bolnice, od namjernog napada.“