Šta je Haris Silajdžić pisao Miroslavu Lajčaku o državnoj imovini prije 15 godina

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt saopćio je danas da nisu tačne tvrdnje da je pitanje vlasništva nad državnom imovinom već riješeno u Daytonu.

Christian Schmidt je na ovaj način odgovorio na istupe zvaničnika bh. entiteta RS koji su bili samo povod za potpisivanje tzv. izjave dijela parlamentarnih stranaka u RS-u (bez značajnog dijela opozicije) u kojoj je najavljeno „mirno razdruživanje“ entiteta RS i Federacije BiH, zapriječeno izvođenje MUP-a RS na entitetske granice, zatraženo povlačenje sudije iz RS-a u Ustavnom sudu BiH, dokidanje nadležnosti Suda i Tužilaštva BiH na prostoru polovice BiH i šta sve ne, a čime se, ma koliko to neki umanjivali, de facto ide na poništavanje bh. državnosti. 

„Nisu tačne tvrdnje da je pitanje vlasništva nad državnom imovinom već riješeno u Daytonu. Radi se o suštinskom pitanju koje tek treba riješiti u ovoj zemlji. Dakle, zaključak je jednostavan: bosanskohercegovački političari, radite svoj posao!“, navest će Schmidt.

Trending

Dragan Bursać: Arnaudija, suza na licu Banjaluke, od utorka postaje njen najljepši osmijeh!

U međuvremenu  političkim kuloarima već špekulira da će Schmidt uskoro mogao da se umiješa i u ovo pitanje, te nametne rješenja koja bi išla možda i u pravcu zadovoljenja Dodikovih apetita. U tom smislu možda je indikativan dio o „raspodjeli imovine“ koje je danas na mala vrata uveo šef OHR-a, dok šira javnost komentira otvorene najave secesije.

„U pogledu procesa koji će dovesti do rješenja, potrebno je razgovarati o ovom pitanju na tehničkom i pravnom nivou, što će voditi ka prihvatljivim i održivim rješenjima za pitanje raspodjele imovine između države, entiteta, Brčko Distrikta, kantona i općina“,  izjavio je Schmidt.

S obzirom da je pitanje državne imovine od fundamentalnog značaja za državnost BiH, a što bh. javnost, nažalost, nije dovoljno razumjela svih ovih godina (bit će da je ovo pitanje namjerno komplicirano) podsjećamo na pismo koje je prije još skoro 15 godina, novembra 2008. godine tadašnji član Predsjedništva BiH dr. Haris Silajdžić uputio ondašnjem visokom  predstavniku, Miroslavu Lajčaku, a u kojem se navodi:

„Poštovani g. Lajčák!

Kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke za BiH, dužnost mi je i obaveza da od Vas zatražim da građanima Bosne i Hercegovine pojasnite zašto međunarodna zajednica pozdravlja dogovor g. Tihića (Sulejman, lider SDA), Čovića (Dragana) i Dodika (Milorada) o pitanju državne imovine, iako je posve svjesna da taj dogovor:

1. Ignorira činjenicu da je Bosna i Hercegovina vlasnik državne imovine. Član I Ustava BiH i Sporazum o sukcesiji daju Državi Bosni i Hercegovini isključivo vlasništvo nad cjelokupnom imovinom SRBiH, RBiH i bivše SFRJ. Međunarodna zajednica nastavlja inzistirati na tumačenju da je Ustav BiH nejasan po tome pitanju, iako je Stranka za BiH neoborivim pravnim argumentima dokazala neutemljenost takvoga tumačenja. Sada, međutim, imamo neovisan stav u vezi ovog pitanja.

Valjanost pravnih argumenata Stranke za BiH potvrdio je Sud Bosne i Hercegovine, presudom koja je prije nekoliko dana postala pravomoćna. U sporu u kojem je Bosna i Hercegovina tužila Federaciju BiH, Sud je odlučio da je „Federacija povrijedila integritet i pravni kontinuitet imovine Države Bosne i Hercegovine kao pravnoga sljedbenika Republike Bosne i Hercegovine, na taj način što je bespravno ušla u posjed“ imovine uknjižene na SRBiH. Sud BiH je ovu odluku utemeljio upravo na članku I. Ustava BiH, ukazavši da taj članak „potvrđuje kontinuitet pravnog poretka države“, te da je stoga Federacija BiH obvezna vratiti tu imovinu Državi Bosni i Hercegovini.

Rasprava o tumačenju članka I. Ustava BiH je ovom presudom okončana: Bosna i Hercegovina je vlasnik cjelokupne imovine uknjižene na RBiH i SRBiH. Što se tiče imovine bivše SFRJ, Sporazum o sukcesiji je također kristalno jasan: Bosna i Hercegovina je vlasnik sve te imovine, uključujući i svu nepokretnu vojnu imovinu, koja se nalazi na njezinome teritoriju.

2. Pretvara Bosnu i Hercegovinu u državnu zajednicu. Dogovor iz Odžaka ostavlja u vlasništvu Bosne i Hercegovine samo onu imovinu „potrebnu za rad državnih institucija,“ dok svu ostalu imovinu koja je trenutačno u vlasništvu Bosne i Hercegovine poklanja entitetima po tzv. teritorijalnom principu. U međunarodnopravnoj praksi teritorijalni princip se primjenjuje samo u slučaju raspada država (SSSR, SFRJ...) ili u slučaju stvaranja državnih zajednica (po ugledu na član 59. Ustava SCG). Primjena tog principa stoga bi ustavno uređenje BiH efektivno promijenila u državnu zajednicu dvaju entiteta, prejudicirala sadržaj budućeg Ustava, te otvorila put ka disoluciji zemlje.

3. Jača entitete na štetu Države Bosne i Hercegovine. Državna imovina predstavlja najveći resurs koji Bosna i Hercegovina ima u svojem vlasništvu. Iako je točno da veliki dio te imovine nije neophodan „za rad državnih institucija,“ to je također slučaj sa institucijama entiteta. Onu imovinu koja je neophodna za rad entitetskih institucija Bosna i Hercegovina može tim institucijama dati na korištenje, ali je sa ekonomske točke gledišta posve neodgovorno da se Bosna i Hercegovina dobrovoljno odriče resursa koji predstavljaju ključni potencijal za njezin ekonomski razvoj i integraciju ekonomskog prostora. Sljedstveno tome, dezintegriranje društva bilo bi nastavljeno i produbljeno. 

Ovakvo odricanje bi onemogućilo jačanje Države Bosne i Hercegovine, na kojemu međunarodna zajednica deklarativno inzistira, te bi znatno umanjilo sposobnost Bosne i Hercegovine da ispuni obveze koje pred nju postavljaju euroatlantske integracije.

4. Nagrađuje opstrukcije u provođenju Daytona. Cilj političkih snaga iz Republike Srpske je slabljenje države i jačanje entiteta. U ostvarivanju tog cilja te snage primjenjuju sljedeću taktiku: 1. Sprečavanje povratka, čime entitetsko glasovanje postaje instrumentom samo jednog naroda; 2. Blokiranje, entitetskim glasovanjem, provođenja državnih nadležnosti ili ostvarivanja prava Bosne i Hercegovine; 3. Forsiranje pregovora o navodnim „spornim pitanjima“, koja po Daytonu uopće nisu sporna, već eksplicitno spadaju u državna prava ili nadležnosti; 4. Iznuđivanje rješenja koja ta državna prava i nadležnosti u potpunosti ili dijelom prebacuju na entitete.

Ova taktika je posebice primijenjena u slučaju državne imovine. Iako državna imovina pripada Bosni i Hercegovini, Republika Srpska je blokiranjem uknjižbe te imovine nametnula ponovne pregovore o tom pitanju. Očigledno umorna od provođenja Daytona, međunarodna zajednica pokazuje spremnost da pristane na ucjene koje su upravo rezultat njegovog neprovođenja.

Podupiranjem političkih dogovora koji efektivno transformiraju Bosnu i Hercegovinu u slabu zajednicu entiteta, međunarodna zajednica sve više abdicira svoju primarnu odgovornost prema Bosni i Hercegovini, koja proističe iz Daytonskoga sporazuma. U tom svjetlu postavlja se pitanje da li je međunarodna zajednica istinski opredijeljena za jačanje Države Bosne i Hercegovine ili je već donesena odluka da Republika Srpska trinaest godina nakon Daytona dobije ono što tada nije mogla – državnu zajednicu dvaju entiteta“.