Službeni početak rata u Sarajevu

Tokom aprila 1992. većina Sarajki i Sarajlija, i onih koji su se zatekli u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nisu vjerovali da će ‘barikade’ dugo potrajati. Velika većina odbijala je misliti o zlu koje je polako tinjalo nad gradom: sporadična pucnjava odvijala se daleko od glava građana i građanki prijestonice.

No, nakon 2. maja 1992. više niko nije sumnjao. Rat je stigao u Sarajevo.

Da ih nije bilo...

Tog jutra, specijalci tadašnje jugoslovenske armije, u saradnji sa pripadnicima nekoliko paravojnih formacija, pokušali su staviti grad pod svoju kontrolu.

Nisu se libili načina da ostvare svoj cilj po svaku cijenu – zauzeti zgrade Predsjedništva BiH, Skupštine i RTV-a, no građani i građanke – okupljeni u Terorijalnu odbranu BiH i specijalnu jedinicu sarajevskog MUP-a, na čelu sa Draganom Vikićem – uspjeli su ih zaustaviti u namjeri.

Žrtve, i ljudske i gradske, nisu bile beznačajne.

Međutim, da ih nije bilo, historija o kojoj danas govorimo bila bi posve drugačija.

Namjera agresora bila je da napadne iz tri pravca – Trebević i Vraca, Grbavica te Nedžarići. Oklopna mašinerija – tenkovi i transporteri čak su bili stigli do Doma sindikata te Vrbanja mosta. Ciljano su gađane Pošta i Elektroprivreda, koje su tog dana i zapaljene. Pošta, izgrađena 1913, u periodu Austro-ugarske vladavine u potpunosti je izgorjela, zajedno sa svom opremom. Veliki dio grada tako je ostao bez telefonskih veza i bez struje.

Sarajevo je bilo u nevjerici, žestoka paljba kao da je dopirala iz svih dijelova grada. U plamenu je bilo više objekata, Bitka najtežeg dana glavnog grada Bosne i Hercegovine kulminirala je na Skenderiji. Ko može zaboraviti sliku zapaljenih tramvaja?

Neprijatelj je tog dana uspio da zarobi i prvog čovjeka Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, današnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžiju, Sabinu Berberović... kako bi general JNA Milutin Kukanjac i njegovi bijesni sateliti napustili grad. Direktan TV prijenos prenio je gradu, ali i svijetu u kakvom se savremenom paklu našlo Sarajevo.

„Tuci Velušiće“

„Tuci Predsedništvo, Skupštinu... Tuci Velušiće, tamo nema srpkog življa. Razvuci im pamet!“
„Razumem“.

Bio je to razgovor koji će 26 dana kasnije voditi Ratko Mladić i koji će savršeno ilustrovati šta slijedi Sarajevu. Bio je to surovi uvod u opsadu od hiljadu i po dana, početak doba koje će uzeti 11,541 život.

No, tog 2. maja, goloruka sarajevska mladost, u tenama i farmerkama, neće se dati. Bit će to poraz koji i danas mnogi ne mogu shvatiti, niti žele prihvatiti. Prepričavat će se taj dan u Sarajevu u nevjerici sve do kraja rata, a i poslije. „Kako je David ustao protiv Golijata.“

.