Reis i SDP - Od Lipovače do Suljagića

Piše: Nedim Jahić, za Radiosarajevo.ba

Odluka ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emira Suljagića, kojom se utvrđuje da ocjena iz predmeta vjeronauke ne ulaze u prosjek za opći uspjeh, u svojoj suštini je dobro argumentirana i utemeljena. Ono što brine jesu okolnosti i sve drugo što nema nikakve veze sa samom odlukom, a bitno je za društvo, jučer, danas i sutra. Koliko je ovo moglo biti bolje riješeno i da li zapravo odluka koja ne donosi suštinski promjenu samo stoji da namjenski stvara haos?

Lipovača, državotvornost, ilahije

Socijaldemokratska partija je godinama u javnosti branila ideju sekularne države, te je jedina otvoreno zastupala, te na sav glas i u punom kapacitetu urlala o potrebi odvojenosti religije i političkog sistema. Islamska zajednica je znala ko se nalazi na drugoj strani, te je odnos bio poprilično otvoren.

Zatim su krenuli incidenti, odnosno promjene u kontekstu njihovog tihog ratovanja. U decembru 2008. godine, Hamdija Lipovača, tada načelnik općine Bihać, danas premijer Unsko-sanskog kantona, obećao je iz općinskog budžeta dati „150.000 KM za izgradnju džamije u Bihaću, 100.000 za redovne potrebe Medžlisa Islamske zajednice Bihać, 100.000 KM za izgradnju ljubljanske džamije i 250 000 KM za zgradu trajnog sjedišta Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima u Sarajevu“. Istina, prve dvije stavke u obećanju bile su normalan potez lokalne potpore radu vjerskih zajednica, ali su Ljubljana i Kovači bili poprilično sumnjive kategorije, koje su ukazivale na nastanak jednog novog prijateljstva.

Lipovača i Cerić

Mir će se tek kasnije prokazati u obliku uloge Islamske zajednice u predizbornoj kampanji. Kako neposredna podrška SDP-u za izbore nije mogla doći zbog baštine starog neprijateljstva, ono što je bilo dovoljno u ovom slučaju jeste da Islamska zajednica, po prvi put u svojoj historiji održi čvrstu neutralnost po pitanju „sugestija“ vjernicima kome bi tog oktobra mogli dati glas. Na to ukazuje i Zlatko Lagumdžija, u augustu 2010. godine, kada je javno pohvalio ovo pasivno držanje, kroz poznatu frazu „ponašanje Islamske zajednice je državotvorno i pozitivno“.

Kasnije će Forum mladih Općinskog odbora SDP Zavidovići dodatno osnažiti sekularni karakter stranke, kroz organiziranje koncerta ilahija u jeku izborne kampanje, upućujući poruku da će se novi svjetovni lideri u Bošnjaka sasvim dobro slagati sa duhovnim poglavarstvom muslimana.

Vjeronauka – bez suštinske promjene

Cijeli kontekst je bacio Islamsku zajednicu na margine. Nesvjesno ili svjesno, njen politički utjecaj i sveprisutnost u medijima je isparila, pa je izgledalo da će reisu-l-ulema svoje posljednje dvije godine vladavine prosjediti u malo mirnijim vodama. Savez SDA-SDP je bio sasvim zadovoljavajući i činilo se da „intervencije“ neće biti potrebne.

U Kantonu Sarajevo, za razliku od ostatka bosanskohercegovačkog političkog sistema, vlast je sastavljena poprilično brzo, te su pojedina imena koja su za ovu priliku skanaturena, obećavala poprilično mnogo. Između njih bio je i Emir Suljagić, koji je stavio do znanja cijeloj javnosti da se kani ispraviti pogrešne tokove koji već godinama guše obrazovanje, a time i društvo u cjelini.

Njegove odluke su poprilično uzdrmale ono što se u predizbornoj kampanji pažljivo njegovalo, nadilazeći tako stranačke spletke i lokalna kurvanja, te djelujući u skladu sa onim što je generalna ideologija socijaldemokrata u BiH, barem onih koji su budno rušili nacionaliste i klerofašiste godinama unatrag.

Ono što mu vrijedi zamjeriti jeste činjenica da se pitanje vjeronauke moglo riješiti i sa nekim potezom koji bi dao suštinsku promjenu, a ovako izgleda samo kao nešto što će uzdrmati strasti bez konkretnog skoka. Jedno rješenje je ono koje nas uči svjetska praksa. Diskriminacija se izbjegava alternativnim izborom. Učenicima koji za nisu izabrali vjeronauku, mora se osigurati zamjenski predmet, čime bi se očuvala jednakost u pravima i obavezama. Na taj način se osigurava da učenici koji ne budu pohađali vjeronauku neće biti  dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike, čime se ispunjava odrednica Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Ovakvo rješenje bio bi rezultat kompromisa. Zašto tako očigledno rješenje nije iskorišteno u ovom slučaju, ostat će nepoznanica.

Emir Suljagić

Pažnja javnosti na probuđenom Reisu

Drugi scenarij bio bi prestanak finansiranja nastave vjeronauke od strane „svjetovne“ vlasti, što bi našlo svoje opravdanje u kontekstu sekularnosti države, te naravno načelu nediskriminacije (posebno u odnosu na lica – pripadnike manjinskih vjerskih zajednica i onih koji ne pripadaju vjerskim zajednicama). Istina, bijes koji bi na sebe navukao donosilac ovakve odluke bio bi nemjerljiv, pa se čini da ovakva ideja neće još ugledati svjetlo dana u bosanskohercegovačkoj realnosti.

U konačnici, odluka ministra je bila hrabra i utemeljena, ali nije dala nikakvo rješenje. Ono što je postigla jeste stvaranje prilike da se Cerić izvuče iz zimskog sna, te vještačkim podizanjem tenzija zbog odluke koja praktično ničim ne ugrožava vjerske slobode muslimana, skrene pažnju sarajevske javnosti sa problema koji se vezuju za neformiranje vlasti na nivou države i druge teme što stoje onako poprilično istrošeno po portalima u cijeloj zemlji.

Uz to je obnovio svrhu nekada sveprisutnih mislećih udruženja u zemlji, kakvi su PEN Centar i ACIPS, a u partiji i međ' „urbanim“ Sarajlijama, izdigao se u status ikone „naše borbe“. Hrabrost ulaska u direktni obračun sa Cerićem je svakako i vrijedna postavljenih ciljeva, uz nadu da će postići kompromis, ostajem u iščekivanju da nakon vrtića, osnovnih i srednjih škola, krene i u onaj najozbiljniji obračun... sa kriminalom i korupcijom na Univerzitetu. Idemo dalje.