Portugal - zemlja sunca, vina i fada

Radiosarajevo.ba
Portugal - zemlja sunca, vina i fada

Ovo su samo neki od simbola Portugala, iz kakve imaginarne knjižice Portugala za početnike, ali zahvaljujući njima, imamo barem u prvom momentu jednu lijepu viziju ove zemlje, sliku koja je uvijek dobrodošla u nekom od onih dnevnih sanjarenja i potajnih skrivanja od svakodnevnice.

Svaka zemlja ima svoje lice, svoj duh, i, naravno, svoj glas. Ovo posljednje, glas Portugala, onaj najjači ali i najjsuptilniji, ujedno je i jezgro njegove duše, a zove se fado. On je danas nacionalno obilježje ove zemlje, i vrlo vrijedan i važan dio tamošnje kulturne i muzičke baštine. Ipak, nije fado usamljen u zvučnom svijetu Portugala, mnogo je tu još glasova, nešto tiših ali ipak značajnih. No prednost pripada velikom fadu, pa prvo par riječi o njemu.

Na portugalskom jeziku izraz fado označava sudbinu, neumoljivi usud koji ništa ne može promijeniti. Zato je fado obično tako melanholičan, sjetan: jer pjeva o onom dijelu života svoga vlasnika koji se odigrava uprkos i protiv njegove volje i želje.

Način izvođenja fada, u određenom smislu, odražava upravo ovo vjerovanje u sudbinu kao nešto što nas obuzme i čemu ne možemo umaći, prevlast duše i srca nad razumom, što nerijetko vodi ka patnji i očaju, i tako otkriva pomalo mračnu ali prekrasnu tugu.

Fado - zadovoljstvo i bol
Fado se vjerovatno prvo pojavio u Lisabonu i Portu, i do početka 19.-og stoljeća postao dijelom svakodnevnog života lisabonske radničke klase. Izvodio se iz zadovoljstva, ali i da bi otkrio svu bol života. Vješti pjevači, fadisti, počinjali bi pjevati na kraju dana i nastavljali sve do kasno u noć. Fado je bio muzika taverni, bordela, siromašnih dijelova Lisabona. Tamo se tako može pronaći tzv. pjevani fado (fado cantado), i to u starijim četvrtima, u fado kućama, malim strukturama hladnih zidova, ukrašenim simbolima ove vrste izvođenja fada: crnim šalom i portugalskom gitarom.

Iz Lisabona i Porta je fado prešao i u Coimbru zahvaljujući univerzitetskim studentima koji su sa sobom donijeli ovu muziku u taj grad, koji je godinama bio prestižan univerzitetski centar. Tamo se fado dalje razvijao i poprimio nešto drugačije karakteristike. Naime studenti su, da bi impresionirali svoje voljene, pjevali o boli koju osjećaju jer ih ne mogu imati, stavljajući u njihove ruke svoje napaćeno srce puno tuge koju samo voljena žena može otkloniti. Takođe su pjevali i o nezadovoljstvu što ostavljaju iza sebe najbolje godine svoje mladosti, studentski boemski život. Kako u Portugalu studenti tradicionalno nose crno odijelo i ogrtač, u takvom maniru se fado i pjevao u Coimbri. Zvuči pomalo sumorno, crno mnoštvo koje sluša serenadu fada iz Coimbre, no u tišini noći – pošto se serenade pjevaju noću – neobično lijep ugođaj prave glasovi i gitare što se šire kroz trgove i uske gradske ulice.

Izvedba u crnini
Fado pjeva muškarac ili žena u pratnji jedne portugalske gitare, instrumenta sa 12 žica, i jedne klasične gitare, koja se u Portugalu zove viola. Ponekad se dodaje i druga akustična gitara, a posljednjih godina u fado se uključuje i klavir, violina te harmonika.

Muškarac koji izvodi fado obično ima na sebi crno odijelo, a žena nosi i crni šal na ramenima. Pjeva se u fadu o ljubavima, svome gradu, životnim patnjama, kritizira se društvo i političare. Često se govori i o borbama bikova, konjima, starim vremenima i ljudima koji su već odavno mrtvi, i pripovijeda, gotovo svaki put, o nečemu sto se naziva saudade. To je esencijalni element fado muzike, portugalska riječ koju je teško prevesti, ali u nekom grubom prevodu označavala bi nostalgiju , žudnju za neostvarenim snovima, za nečim što je voljeno ali što više nije tu, no sa tihom nadom da će se možda nekada vratiti. Fado upravo cvjeta iz ovog fatalističkog pogleda na svijet, iz nedefinisane čeznje koja ne može biti zadovoljena.

Svoju zlatnu eru fado je dosegao u prvoj polovini 20.-tog stoljeća, za vrijeme vlasti portugalskog diktatora Salazara (1926-1968). On je navodio fado pjevače da pjevaju u fado kućama i tzv ''revistas'', popularnom žanru vodvilja.

Od 1940-te pa sve do njene smrti 1999-te godine, najistaknutija figura portugalskog fada bila je Amalia Rodrigues. Ona je bila prava diva fado muzike, koju su obožavali u rodnom Portugalu, a u inostranstvu slavili kao najpoznatijeg predstavnika portugalske kulture. Kada je Amalia umrla, premijer Portugala je objavio trodnevnu nacionalnu žalost. Eto takav uticaj fado ima na portugalski narod.


Novi fado
Danas Portugal ima i novu, mlađu generaciju fado muzičara. Oni nisu posvećeni fadu na način nekadašnjih izvođača, ali su u svakom slučaju dali doprinos socijalnom i političkom buđenju ovog tradicionalnog žanra, adaptirajući ga i spajajući sa novim trendovima. Savremeni fado muzičari, poput Misie, te fadista Cristine Branco i Marize nastavljaju tradiciju fado muzike nastojeći je istovremeno približiti novijoj publici.

Premda je fado simbol portugalske nacionalnosti, on nije, ni u kom slučaju, nacionalna pjesma. Od regije do regije, Portugal posjeduje nekoliko bogatih i tipičnih folklora karakterističnih za određeni geografski prostor, i oni nemaju nikakve veze sa fadom. Možda bi se moglo reći da je fado neka vrsta folklorne forme Lisabona, Porta i Coimbre. Ipak, on je priznat i poštovan u čitavom Portugalu.

Duh Fada, koji je expresija kolektivne duše sačinjene od pojedinačnih, može se ipak samo osjetiti i doživjeti, uprkos svemu što se o njemu može i kazati.

Premda je po fadu prepoznatljiv, Portugal muzički nije na ovu vrstu i ograničen. Ima tu raznoraznih drugih žanrova, od kojih neki, poput fada, pripadaju tradicionalnom, lokalnom kulturološkom kontekstu, a neki su pak dio šire slike.

Trás-os-Montes je tradicionalna muzika naslovljena po većim dijelom ruralnoj regiji na sjeveroistoku Portugala. Naselili su je keltski narodi, kao i Galiciu i Asturias u Španiji, pa tamošnja lokalna muzika i dalje nosi naznake starog keltskog naslijeđa. Trás-os-Montes karakteriše uglavnom pjevanje a capella, a kada i postoji pratnja vokalima, najčešće su u primjeni gajde, bomba i caixa bubnjevi. Pjesme se ponekad izvode na nekadašnjem regionalnom asturijskom dijalektu – Mirandês, kojeg trenutno tamo govori samo desetak hiljada ljudi.

Političko-muzički aktivizam
Portugal takođe ima i historiju politički aktivnih muzičara koji su kombinirali fado i druge folklorne forme u protestiranjima spram fašizma i njegove vlade (Estado Novo) iz perioda od 1926 do 1974 godine. Tokom 60ih i 70ih je najistaknutiji predstavnik ovakve vrste borbe bio José "Zeca" Afonso (1929-87), tada zabranjen na radio stanicama, koji je sa nekim drugim umjetnicima-pristalicama kreirao stil poznat kao nova cancão. Zeca i njegovi muzički prijatelji i istomišljenici su odigrali i veoma značajnu ulogu u događanjima koja će dovesti do Revolucije karanfila (Revolução dos Cravos). Bio je to gotovo nenasilni, ljevičarski, vojskom predvođeni državni udar koji je okončao desničarski, fašistički režim u Portugalu.

Zanimljivo je da su dio plana akcije ove revolucije činile i dvije pjesme, koje su poslužile kao znak za preuzimanje vlasti. Jedna je bila ona koju je pjevao predstavnik Portugala na Eurosongu, a druga "Grandiola, Vila Morena" koju je napravio upravo Zeca Afonso. Pobuna je počela 25og aprila 1974., tačno u 12 sati i petnaest minuta. Ustanici su pustili Zecovu pjesmu na radiju, što je bio signal za prevrat koji će uslijediti i koji će Portugal staviti na put ka liberalnoj demokraciji.

Danas se ova zemlja može pohvaliti brojnim značajnim umjetnicima koji slijede žanrove od jazza, rocka, hip-hopa, reggaea do electra i koji su i internacionalno poznati.

Duša Portugala
Među njima su, iz okvirno jazz svijeta za primjer, Mário Laginha, Maria João ili Carlos Bica, koji su počastili svojom muzikom i publiku Sarajevo Jazz Festa, ili pak Madredeus i njihov nekadašnji vokal, a odnedavna samostalna, Teresa Salgueiro, skloni world music žanru, a takođe poznati ovdašnjoj publici.

Na drugoj strani tu je rock, koji je u Portugalu počeo da živi još 80ih godina prošloga stoljeća, a njegovi prvi značajni predstavnici bili su Jorge Palma i Rui Veloso, koji se naziva i ''ocem portugalskog rocka''. Jedan od najstarijih bendova žanra, Xutos & Pontapés , broji skoro 30 godina, a među svežijim, eksperimentalnijim snagama je kolektiv Blasted Mechanism.

Elektronsku scenu su obilježili radovi Underground Sound of Lisbon, projekta koji su činili sada već internacionalno poznati DJ-evi i producenti Rui da Silva i DJ Vibe, a s početka novog milenija pojavili su se i novi zanimljivi sastavi, kao što su Micro Audio Waves ili Buraka Som Sistema.

U svakom slučaju, u koji god fizički ili zvučni kutak Portugala da zađete, velika je vjerovatnoća da ćete pronaći i nešto interesantno i značajno što predstavlja muziku ove zemlje, odnosno muziku u ovoj zemlji, ostatku svijeta.

I sve te muzike su na izvjestan način onaj odraz i izraz portugalske duše.

http://www.youtube.com/watch?v=0cKv6EHNOTk



Vezano: Upoznajte Portugal

amra, radiosarajevo.ba



Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije