Namik Kabil: Ivo se vraća kući
Radiosarajevo.ba
Piše: Namik Kabil za radiosarajevo.ba
Ivo Sanader je prije pet dana imao imunitet koji ga je štitio da ne bude zakonski gonjen. A onda je zbog istrage koju je USKOK provodio u vezi sa više finansijiskih pronevjera Sanaderu skinut isti taj imunitet jer je postalo jasno da će morati biti priveden. Onda je Ivo pobjegao jer je znao da je kriv. To je trajalo dan-dva, dok na zahtjev hrvatske i interpolove potjernice nije uhapšen kod Salcburga. Zaustavljen je u autu dok se vozio sa bratom koji inače živi u Austriji (pretpostavljam da je brat vozio, da je došao po bjegunca). Ivo Sanader je smješten u pritvor i nije sam u ćeliji, ima kažu sustanara (sam sustanar x je više podatak u slučaju Sanader, ne previše bitan za sami slučaj, bar nije do sada bio).
Mogao bi ovo biti dobar sinopsis za političku dramu. Razlika između filma i stvarnog života je što film mora biti uvjerljiv. A kada je život uvjerljiv, kao što to svakom novom informacijom uvjerljiviji postaje slučaj Sanader, onda je jasno zašto je prostor u kojem lebde ideje, sinopsisi i scenariji beskrajan, zapravo neiscrpan.
Sve te činjenice u vezi slučaja Sanader ovih dana užurbano kruže medijima u regionu, a i šire. Nije mala stvar, zapravo je ogromna, da bivši premijer Hrvatske bude gonjen kao zec. Ali Hrvatska hoće u Evropsku uniju i u toj namjeri je svaki dan ozbiljnija. Poredim je, naravno, sa BiH, koja ne zna da li stvarno hoće u Evropsku uniju i još je uvijek jako ozbiljna u toj - dilemi, sumnji, neodlučnosti, aljkavosti, gluposti i samouništivačkoj energiji. A BiH bi možda kao rijetko koja zemlja u regionu imala razloga da se ozbiljnije, svojim djelima, ulizuje EU-u.
Zapravo su slični: Razlog zašto bi naša država trebala u EU i razlog zašto se ona ne približava istoj. Trebala bi se Makar truditi da se približi političkoj Evropi da bi se možda Makar tim činom počelo Makar pričati o tome kako ćemo i mi hapsiti jednog dana porculanska lica sa naslovnica. Potrajaće još dok ne krene sječa knezova, ali će doći. Drugi razlog našeg nepribližavanja, ili, samo odraz u ogledalu prvog razloga, je činjenica da su korijeni lokalnih kriminalnih sprega jako duboki, poluoprani, u novinama nasmijani i ležerni, rodoljubni, globalno važni i prije svega dobrostojeći.
Znači to isprepletenost u saučesništvu koja leži - možda i stvarno bezbrižno - u pozadini pitanja: Kada će se Bosna i Hercegovina suočiti sa svojim najvećim poslijeratnim problemom široko i duboko rasprostranjene korupcije? Izgleda da je previše ljudi upleteno u ovo pletivo pa bi se selektivnim izvlačenjem samo odabranih konaca neminovno počela parati cijela mustra. To je nekako logičan odgovor.
Samo, nije ni Ivo Sanader izgledao naivno niti je njegova ekipa bila previše zabrinuta prije unazad, na primjer, svega četri-pet godina. Pa su pali na glavu. Ključ je u želji da se ide u Evropsku uniju, svijesti koja ima puno veze sa inteligencijom ali nije uvijek samo to. Ako mi isto tako hoćemo u Evropsku uniju zašto ne počenmo prozivati nedodirljive? Ili smo manje pametni ili možda ne znamo šta ustvari hoćemo. Vjerovatno oboje. A Evropska unija je, bez ozbira kakva je, sa svim svojim manama i vrlinama, za nas ovakve i ovdje, ili baš upravo za nas! ustvari jedina nada. Ima li neko da misli da bi se u Hrvatskoj vršila tako sistematska antikorupcijska kampanja da nije bilo zahtjeva Evropske unije?
Drugim rječima, zar mislite da su susjedi baš tek tako progutali knedlu i počeli rasklapati bivšeg premijera? Znam biće onih koji će reći da to onda nije iskreno suočavanje sa kriminalom, da je to pod evropskim pritiskom. Jeste, pa šta? Rastu neka djeca tamo i gledaju šta se dešava, ostaće im zauvijek slika premijera sa lisicama (nisu… valjda stavljajući lisice Zagrebali stakalce na skupocjenom ručnom časovniku, jednom od mnogih iz čuvene Ivove kolekcije) i to je jedna od najvažnjih poruka koje je poslao, već sada, slučaj Sanader. Da niko ne smije krasti, naročito ne onaj koji predstavlja zemlju.
Da smo mi odrastali sa slikama hapšenje korumpiranih vjerovatno bi imali bolji uslovni refleks da generalno reagujemo na tu kugu u našoj okolini.
I to je srce stvari, na žalost.
I dalje mislim da će doći dan kada će i kod nas policijske lisice horski zaškljocati. Naći će Evropska unija, Bog joj dao lijepo zdravlje, neki specifičan zahvat da i nama zavrne ruku. Ali, šta sa mentalitetom koji je do te mjere ogrezao u vlastitom sljepilu da uopšte više ne primjećuje osnovne oblike korupcije u svom okruženju. Hajde iskreno, kada ste zadnji put vidjeli svojim očima korupciju, i reagovali? Mislite li da, na primjer, to kada vam policajac - ali samo ovaj put - oprosti što ste brzo vozili, da to nije korupcija? Bojim se da je naša društvena dijagnoza komplikovanija nego što to izgleda, ili što mi sami to možemo vidjeti, ali bolest nije neizlječiva. Doduše, trebaće generacija-dvije da se sanira, i čelična volja. Ali, prije svega toga, trebaće vizija.
Sanader se u međuvremenu vraća kući. Prije ili poslije. A mi bi za promjenu mogli nešto i naučiti od susjeda. Nije sramota ne znati, sramota je to ne priznati. Zvuči pomalo kao začarni krug ali mora i on jednom pući i pasti.
radiosarajevo.ba
Mogao bi ovo biti dobar sinopsis za političku dramu. Razlika između filma i stvarnog života je što film mora biti uvjerljiv. A kada je život uvjerljiv, kao što to svakom novom informacijom uvjerljiviji postaje slučaj Sanader, onda je jasno zašto je prostor u kojem lebde ideje, sinopsisi i scenariji beskrajan, zapravo neiscrpan.
Sve te činjenice u vezi slučaja Sanader ovih dana užurbano kruže medijima u regionu, a i šire. Nije mala stvar, zapravo je ogromna, da bivši premijer Hrvatske bude gonjen kao zec. Ali Hrvatska hoće u Evropsku uniju i u toj namjeri je svaki dan ozbiljnija. Poredim je, naravno, sa BiH, koja ne zna da li stvarno hoće u Evropsku uniju i još je uvijek jako ozbiljna u toj - dilemi, sumnji, neodlučnosti, aljkavosti, gluposti i samouništivačkoj energiji. A BiH bi možda kao rijetko koja zemlja u regionu imala razloga da se ozbiljnije, svojim djelima, ulizuje EU-u.
Zapravo su slični: Razlog zašto bi naša država trebala u EU i razlog zašto se ona ne približava istoj. Trebala bi se Makar truditi da se približi političkoj Evropi da bi se možda Makar tim činom počelo Makar pričati o tome kako ćemo i mi hapsiti jednog dana porculanska lica sa naslovnica. Potrajaće još dok ne krene sječa knezova, ali će doći. Drugi razlog našeg nepribližavanja, ili, samo odraz u ogledalu prvog razloga, je činjenica da su korijeni lokalnih kriminalnih sprega jako duboki, poluoprani, u novinama nasmijani i ležerni, rodoljubni, globalno važni i prije svega dobrostojeći.
Znači to isprepletenost u saučesništvu koja leži - možda i stvarno bezbrižno - u pozadini pitanja: Kada će se Bosna i Hercegovina suočiti sa svojim najvećim poslijeratnim problemom široko i duboko rasprostranjene korupcije? Izgleda da je previše ljudi upleteno u ovo pletivo pa bi se selektivnim izvlačenjem samo odabranih konaca neminovno počela parati cijela mustra. To je nekako logičan odgovor.
Samo, nije ni Ivo Sanader izgledao naivno niti je njegova ekipa bila previše zabrinuta prije unazad, na primjer, svega četri-pet godina. Pa su pali na glavu. Ključ je u želji da se ide u Evropsku uniju, svijesti koja ima puno veze sa inteligencijom ali nije uvijek samo to. Ako mi isto tako hoćemo u Evropsku uniju zašto ne počenmo prozivati nedodirljive? Ili smo manje pametni ili možda ne znamo šta ustvari hoćemo. Vjerovatno oboje. A Evropska unija je, bez ozbira kakva je, sa svim svojim manama i vrlinama, za nas ovakve i ovdje, ili baš upravo za nas! ustvari jedina nada. Ima li neko da misli da bi se u Hrvatskoj vršila tako sistematska antikorupcijska kampanja da nije bilo zahtjeva Evropske unije?
Drugim rječima, zar mislite da su susjedi baš tek tako progutali knedlu i počeli rasklapati bivšeg premijera? Znam biće onih koji će reći da to onda nije iskreno suočavanje sa kriminalom, da je to pod evropskim pritiskom. Jeste, pa šta? Rastu neka djeca tamo i gledaju šta se dešava, ostaće im zauvijek slika premijera sa lisicama (nisu… valjda stavljajući lisice Zagrebali stakalce na skupocjenom ručnom časovniku, jednom od mnogih iz čuvene Ivove kolekcije) i to je jedna od najvažnjih poruka koje je poslao, već sada, slučaj Sanader. Da niko ne smije krasti, naročito ne onaj koji predstavlja zemlju.
Da smo mi odrastali sa slikama hapšenje korumpiranih vjerovatno bi imali bolji uslovni refleks da generalno reagujemo na tu kugu u našoj okolini.
I to je srce stvari, na žalost.
I dalje mislim da će doći dan kada će i kod nas policijske lisice horski zaškljocati. Naći će Evropska unija, Bog joj dao lijepo zdravlje, neki specifičan zahvat da i nama zavrne ruku. Ali, šta sa mentalitetom koji je do te mjere ogrezao u vlastitom sljepilu da uopšte više ne primjećuje osnovne oblike korupcije u svom okruženju. Hajde iskreno, kada ste zadnji put vidjeli svojim očima korupciju, i reagovali? Mislite li da, na primjer, to kada vam policajac - ali samo ovaj put - oprosti što ste brzo vozili, da to nije korupcija? Bojim se da je naša društvena dijagnoza komplikovanija nego što to izgleda, ili što mi sami to možemo vidjeti, ali bolest nije neizlječiva. Doduše, trebaće generacija-dvije da se sanira, i čelična volja. Ali, prije svega toga, trebaće vizija.
Sanader se u međuvremenu vraća kući. Prije ili poslije. A mi bi za promjenu mogli nešto i naučiti od susjeda. Nije sramota ne znati, sramota je to ne priznati. Zvuči pomalo kao začarni krug ali mora i on jednom pući i pasti.
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.