Još malo o Evropljaninu

Piše: Tanja Miletić Oručević, Brno

Kad sam počela učiti češki u Češkoj, u metodi multimedijalne nastave pokazivali su nam tok i rezultate velike televizijske ankete – istraživanja u kome su gledaoci i stručnjaci iz raznih oblasti odgovarali na pitanje – Ko je najveći Čeh?

U razgovoru učesnika kursa – šta bismo mi odgovorili na to pitanje (koliko god naša informiranost bila mala, i za većinu stvarno predloženih ličnosti nikad nismo čuli) – ja sam rekla – Franz Kafka. Možda bih trebala reći – ja sam „lupila“, iako mi je u tom trenutku to izgledalo sasvim očigledno; prosto, po mom ukusu i mom shvatanju veličine – meni je Kafka najveći. No, uslijedila je prilična zbunjenost profesora, malo iznenađenje: Kako to mislite – Franz Kafka? Ali – on uopće nije bio Čeh...

Onda sam se zbunila ja. Ono što najsnažnije pamtim od svoje davne turističke posjete Pragu je kućica u Zlatnoj uličici u kojoj je živio Kafka, minijaturna i niska kućica kao iz bajke o Zlatokosoj, skromna i klaustrofobična na takav način da se tačno može zamisliti da je baš tu pisana, na primjer, priča o Gregoru Samsi, koji se jednoga dana probudio u obliku kukca. Kućica s pogledom na zamak na brdu. Sjećam se čak da mi je neko pokazao i sivu austrougarsku zgradu u kojoj je Kafka radio kao službenik kompanije za osiguranje na radu (poznato je, na primjer, da se toliko sažalio nad starim radnikom koji nije dobio osiguranje za povredu na radu u postupku koji je on službeno vodio, da je krišom išao radnikovoj kući i finansijski ga pomagao). Danas je Kafkin muzej na Maloj strani jedna od najposjećenijih turističkih tačaka atrakcijama prebogatog Praga. I ... kako to mislite...Kafka nije Čeh?

Naravno, ja znam da je jezik na kome je Kafka pisao njemački, i da u nekim zvaničnim klasifikacijama pripada njemačkoj literaturi. Znam također i da je govorio i pisao lijepim češkim jezikom, kako to bilježi barem Milena Jesenska. Znam, naravno – a kako ne znati – da je Kafka bio Jevrej, u kasnom periodu svog života, u ljubavi s aktivisticom Dorom Diamant, čak i prilično zapaljen cionista. Ali – zar to sve priječi smatrati da je Franz Kafka bio – među svim svojim identitetima – i Čeh?

Historijski identitet Evropljanina često je bogat i kompliciran. Identitet velikog književnika često je višestruk; u traumi emigracije, iseljavanja i protjerivanja, na granicama između jezika i kultura rađaju se traume i pitanja koja stvaraju veliku literaturu. Upravo u preispitivanju svog (složenog) identiteta rađa se i definira Evropljanin; barem onaj najbolji, kakvim ga ja zamišljam. Književnost, kao i druge umjetnosti, daje nam toliko primjera da ih je besmisleno pokušati nabrajati. Evo samo dva, iz najbližeg vidokruga, sa radnog stola: čudesni pisac Winfried Georg Maximilian Sebald, Nijemac, odrastao u ratnoj i poratnoj Njemačkoj, živio je i radio u Velikoj Britaniji; njegove nevjerovatne knjige duhom svoje kulture jednako su njemačke koliko i britanske. Ili, najnovija dobitnica Nobelove nagrade – Herta Mueller – banatska Njemica, koja je iz Čaušeskove Rumunije emigrirala u Berlin...njena sjajna književnost nastaje ne samo iz političkog užasa sistema, nego i iz specifične pozicije – „manjinske“ kulture i jezika...

Historija evropske kulture nikako nije historija (jedno)nacionalnih država, naročito ne onih koje su danas na mapi. Historija evropske kulture su velike imperije, Rimsko carstvo, Austrougarska, Osmansko Carstvo, razni oblici udruženih struktura – kao Unia Lubelska, Mletačka Republika ili Jugoslavija, a posebno – „male domovine“ – lokalni predjeli i toposi – Provansa, Tirol, Siebenburg, Odessa i Krim, Barcelona, Marienbad...

Razmišljam o Franzu Kafki, ne-Čehu i ne-Nijemcu, a sigurno Jevreju, nekako uvjerena da se u toj jednoj koži ne bi osjećao baš lagodno (ukoliko je vjerovati da se Franz Kafka uopće ikad mogao osjećati lagodno) i čitajući o peripetijama s njegovom književnom ostavštinom. Naime, svi papiri koji čine književnu ostavštinu Franza Kafke nalaze se danas u praznom stanu u Spinozinoj ulici u Tel Avivu, gdje se susjedi žale na smrad mačaka, kako opisuje članak „Kafkijada oko Kafke“ u časopisu Reflex 42-09.

Naime, nakon smrti Kafka je ostavio svoje rukopise (za koje još danas nije poznato sadrže li tekstove ili makar nacrte neobjavljenih djela!) najboljem prijatelju Maxu Brodu, s uputstvom da ih spali. Brod (srećom!) nije izvršio Kafkin testament, nego je kofer s njegovim papirima ponio kad je 15.3.1939. uspio otputovati posljednjim vozom koji je slobodno napustio Čehoslovačku. Brod se nastanio u Tel Avivu, a nakon smrti 1968. Kafkinu ostavštinu ostavio je svojoj sekretarici Ester Hoffe, vjerovatno s namjerom da ona to preda književnom arhivu. Ester Hoffe je, međutim, Kafkin kofer ljubomorno čuvala i nije nikom govorila o njemu, sve do 1974., kad je počela prodavati dijelove njegovog sadržaja. Tad je prodala 22 pisma i 10 razglednica za 46000 eura, a 1985. Kafkino pismo nesretnoj (višestrukoj) vjerenici Felice Bauer za 11000 njemačkih maraka. 1988. prodat je „zlatni plijen“ – rukopis romana Proces na aukciji u londonskom Sotheby-ju za 1,8 miliona eura!

Gospođa Ester Hoffe umrla je 2007. u 101. godini. Vlasništvo nad književnom zaostavštinom Franza Kafke ostavila je u naslijedstvo kćerkama Evi, bivšoj stjuardesi i Ruth, bivšoj kozmetičarki. S gospođama sada sudski spor o vlasništvo vodi izraelska vlada, koja im je zabranila do daljnjeg iznositi i koristiti rukopise, kao i novac koji je majka prethodno zaradila. Vlada Izraela polaže puno intelektualno i materijalno pravo na ostavštinu Franza Kafke.
Eto, ova čudna priča pokazuje da je Kafka barem u još jednom (savremenom) smislu riječi pravi Evropljanin: postao je prije svega ekonomska činjenica i predmet (bezočne) trgovine.

Aha, ako slučajno nekoga zanimaju stvarni rezultati one ankete s početka – ko je, po mišljenju naroda – najveći Čeh? Pa, Karlo IV, arhitekta Praga, osnivač Univerziteta i na neki način tvorac češke državnosti...Očekivano, je li.. Kraljevi i državnost su očito još uvijek najviše trendy... Ono što je mene, ipak, razveselilo, je da je na nekoj listi u toj anketi Franz Kafka ipak bio; možda na petnaestom mjestu, ne sjećam se, ali nije važno. Meni je važno da još mnogi ljudi misle da je najveći Čeh bio Franz Kafka, Evropljanin.