Iz knjige o Naseru Oriću: Komandanti u papučama

Knjiga o srebreničkom komandantu Naseru Oriću, autora Avde Huseinovića, izazvala je veliku pažnju u javnosti, a Dnevni avaz ekskluzivno objavljuje i odlomak iz knjige Od Gazimestana do Haga i nazad.

Riječ je o dijelu u kojem Orić opisuje svoj boravak na slobodnoj teritoriji, nakon što je helikopterom Armije RBiH 18. aprila 1995, po naredbi Generalštaba Armije RBiH, izvučen iz Srebrenice:

„Najviše me razočaralo što nije postojala zainteresovanost da se dođe do bilo kakvog plana deblokade Srebrenice, kao što nikada nije pokrenuta nijedna operacija Drugog korpusa Armije RBiH, s ciljem deblokade Srednjeg Podrinja. Ti koji su komandovali, oni su mislili samo na svoja ognjišta, samo na svoju ulicu, svoja sela... Nisu oni ni salonski oficiri, da su bili i salonski, bilo bi nekog efekta. Problem je što su samo mislili da čuvaju svoju avliju.

Isto kao što sada ovi naši političari pričaju samo o Sarajevu i misle da je Bosna i Hercegovina Sarajevo. Nije Sarajevo BiH...

Promocija knjige bit će održana sutra u Domu mladih Skenderija u Sarajevu, s početkom u 20 sati. Promotori knjige bit će akademik Abdulah Sidran, Vasvija Vidović, književnik Isnam Taljić, dr. Dževad Mahmutović, dr. Emir Suljagić, Hasan Nuhanović i general Ismet Alija.

...Bio sam u Generalštabu kada se krajem 1995. spremala ta posljednja neuspjela deblokada Sarajeva nazvana „Operacija T". Vidio sam da to neće izaći na dobro. Svi su bili nekako sigurni u sebe, kao da će Srbi sami otići bez borbe sa brda oko Sarajeva. 

Ja sam im rekao: - Jedino ih možete otjerati tako što ćete ih napasti tamo gdje se ne nadaju. Ja bih ubacio grupe i napad'o Han-Pijesak i Sokolac, a onda cestom umarširao u Sarajevo preko Mokrog, i tako ga deblokirao.

Nisu Srbi imali toliko ljudstva, a kad ih napadneš gdje te ne očekuju, onda je rasulo, jer svako se bori za svoju familiju. Vidjelo se to na primjeru „Oluje" u Hrvatskoj - koliko su Srbi ranjivi i slabi kad ih iznenadiš.

Alija Izetbegović

Rahmetli predsjednik Izetbegović me pitao šta mislim o planu deblokade Sarajeva. Rekao sam: „Predsjedniče, na ovaj način deblokada neće nikada uspjeti." Tako je i bilo. Kada je krenula ta neuspjela deblokada Sarajeva, znao sam da će se Mladić okomiti na enklave. To su znali i drugi. Tako je prolazilo moje vrijeme od izlaska iz Srebrenice do početka Mladićeve ofanzive na Srebrenicu i genocida u julu 1995. godine. Danas mi to vrijeme izgleda kao jedan košmaran san. Bio sam komandant bez vojske. Smijenjen sam 29. maja 1995. godine bez obrazloženja. 

Već je Služba bezbjednosti u Tuzli krenula u hajku protiv mene. Recimo, pročula se priča, koja je opet plasirana iz Srebrenice, „kako je moj konj jeo šećer, a da ga narod nije imao; pa da je neko dijete reklo volio bih biti Naserov konj, jer on uvijek ima šećera". Jednom me i rahmetli Alija Izetbegović upitao: „Jesi li stvarno hranio svog konja šećerom, dok borci nisu imali čim zasladiti mlijeko i čaj?" 

Ja sam odgovorio: „Jesam, a koliko su goriva, Predsjedniče, potrošili Vaši komandanti u Sarajevu, Tuzli i Zenici vozajući skupocjene džipove? Moj konj je morao jesti šećer, jer je bio jedino prevozno sredstvo. Predsjedniče, mi nismo imali automobila. Naše linije, gdje smo se borili sa četnicima iz Srbije, udaljene su 10-30 kilometara od Srebrenice, a reljef je takav da samo na konju možeš doći. Nema puteva, nema vozila, nema goriva. Samo na konju možeš obići liniju.

E sad, pogledajte koliko su pojedini Vaši „komandanti u papučama" potrošili tona goriva vozajući se u Sarajevu i drugim gradovima, a mnogi od njih su jedino četnike vidjeli u filmu „Bitka na Neretvi". Samo uporedite, to bar nije teško. Provjerite kod nekog veterinara koliko uopšte jedan konj smije pojesti šećera, ne smije više od količine koja može u šaku stati. Taj konj je bio jedino prevozno sredstvo komandanta divizije." 

Nakon toga, Alija se nasmijao, odmahnuo rukom, odobrio je moju konstataciju i vidio sam da mu je bilo neugodno što mi je postavio to pitanje." 

-Zvali ga Čola, Šaulić, Brena...-

Orić je u knjizi otkrio da Zdravko Čolić nije htio doći da pjeva u Tuzlu dok mu Naser nije garantirao sigurnost. Između ostalih, Orića je zvala i Brena kada je trebala održati koncert u Sarajevu 30. maja 2009. godine, a jedna od pikanterija je i da je Šaban Šaulić tražio da ga Naserovi borci čuvaju prilikom prvih gostovanja u BiH.