'Hercegovci prema kamenu gaje intimna osjećanja'

Učinilo mi se da je bolje kamenu sa raspale karaule da bude na vratima grada našeg jedinog nobelovca i svojom patinom ulepša atmosferu, napisao je Emir Kusturica u autorskom tekstu, koji su objavile srbijanske Večernje novosti.

„Porijeklo zabune je u različitim doživljajima svrhe kamenja.“

Došao je ovaj reditelj/graditelj i do zaključka da Hercegovini nedostaje kamena, napisao je još da je osupnut time da nije znao da su „našem narodu“ raspadnute karaule spomenici kulture, spomenuo je i „istorijsku pojavu Milorada Dodika“, a u post scriptumu naveo je Kusturica da je, ako već priča dotle dođe, o naknadi za kamen spreman pregovarati sa austrijskim generalštabom direktno, nikako sa čuvarima raspale monarhije.

„Ja sam bio uvjeren da u Hercegovini ima kamena napretek. Ovih dana je ustanovljeno da je ta stvar na terenu drukčija! Tamo fali kamena! Mnogi Hercegovci, bez obzira na to da li je kamen pod vodom ili u nedođiji, prema kamenim tvorevinama gaje intimna osjećanja! Zbog toga ovakvima kao ja, dakle koji ne žive na teritoriji Hercegovine, kamen se pričinjava kao fatamorgana. Ima ga, ali i nema!

Iza Austrije nije ostalo mnogo

Čak su imena tvorevina promijenjena! Kažeš kula a ono ispada da je kasarna. Nije mala razlika! Onda kažeš karaula a ono zid zarastao u korov. Čovjek bi pomislio da tamo mnogi doživljavaju kamen kao majka dijete. Kao krava odojče! Kao dio svoga tijela. Iako, kada se trezveno razmisli to je nešto drugo.“


Maketa Andrić grada

„Iako nezavršenog posla bio sam dirnut kako ljubav zna da bude beskrajna. Ni majka ocvale ljepote nije posesivna prema lijepoj kćeri kao ovi ljudi prema mostu pod vodom“, poručio je Trebinju Emir Kusturica.

Podsjeća zatim Kusturica kako mu Hercegovina nije dala ni potopljeno kamenje u trebinjskom jezeru da izgradi most preko Rzava između Andrić grada i Višegrada. „Rekli su - ne damo mi naš kamen. Moja ideja je bila da je most bolji kada ljudi prelaze preko njega nego kada je pod vodom. Nije pomoglo što sam i sam iz Hercegovine.“

Citirao je zatim Matiju Bećkovića - koji je Kusturici jednom rekao da pjesme piše lutajući vrletima odakle poluraspadnute kamene kuće vraća gdje su nekad stajale – uporedivši Bećkovićev 'metod' sa načinom s kojim je reditelj napravio drven grad. Također je spomenuo bilježnice austrijskih špijuna koji su se spremali za Prvi svjetski rat.

Ocijenio je potom reditelj kako nakon tog perioda iza Austrije nije ostalo mnogo: „Uskotračna pruga, dvije-tri mračne upravne zgrade u Sarajevu i nekolicina karaula koja su nas kao vampirske utvrde podsjećale na okupaciju i najveće ljudske gubitke.Ništa Austrija nije izgradila što je zavrijedilo zaštitu. Ništa kao most na Drini koga je, na kraju, zaštitio Unesko!“

Macola Murata Šabanovića

Emir Kusturica i Milorad Dodik

Kusturica je otkrio kako će projekat 28. juna slaviti - prva polovina grada je gotova i tada će biti otkriven spomenik Ivi Andriću. U tom se kontekstu on prisjetio Murata Šabanovića i napisao „lični razlozi za ovu akciju nisu pokrenuti samo onom porukom koju smo dobili kada je jula 1991. bistu nobelovca macolom srušio Murat Šabanović i zbog toga što, kasnije, nikome nije palo na um da obnovi tu bistu.“

Podsjetio je čitaoce Večernjih novosti na grad u kojem je rođen, Sarajevo, no nije ga nazvao imenom, ali se prisjetio djetinjstva i navijanja za Davorina Popovića i Mladu Bosnu, te izrazio bojazan da neko pokušava mijenjati njegovu istoriju i poništiti mu uvjerenja.

„Šta god sada pričao on zna šta je meni obećao.“

Pomalo je ljutito Kusturica zaključio autorski članak, navodeći kako su austrijski vojnici nakon atentata Gavrila Principa na Ferdinanda izašli iz karaula („koje Trebinje danas čuva“) kako bi „usred grada potjerali najuglednije građane“. Kusturica je zatim ocijenio da je načelnik Trebinja Dobroslav Ćuk prekršio reditelju dato obećanje o korištenju kamena, i to zbog pritiska „i političkih rivala i straha da ne izgubi izbornu trku sa suparnicima on je popustio“.