Filip Andronik: Londonski festival pantomime, 1. dio

Londonski festival pantomime London Mime fest 2010
(subjektivno iskustvo, 1. dio)

Piše: Filip Andronik, pobjednik konkursa EUphoria na RadioSarajevu

U sklopu posjete Londonu, nagradnog putovanja za pobjedu na konkursu kreativnih radova Euphoria, posjetio sam, između ostalog, festival pantomime London Mime fest 2010. I tu našao idealno rješenje za pitanje kulturne siromašnosti duha u bosanskohercegovačkom narodu.
A ono glasi: pantomima.

Većina na spomen pantomime zamišlja uličnog izvođača u prugastoj crno-bijeloj majici i bijelo obojenim licem kako pokušava da "izađe" iz staklene kutije. No to je tek početak. Pantomima nije SAMO čovjek koji izlazi iz staklene kutije.



Pantomima je na primjer predstava Cirkus Kletzmer.

Naslov Kletzmer je ustvari naziv za muziku koja je usko vezana sa jevrejskom kulturom i selima istočne Evrope gdje je igrala vitalnu ulogu u svakodnevnom životu do drugog svjetskog rata.

http://www.youtube.com/watch?v=h3_IZixOUDw

Istoimenu predstavu bi, po mom skromnom mišljenju, trebalo dovesti na repertoar nekog od domaćih pozorišta i ne prestati je prikazivati dok je svaki stanovnik države ne pogleda bar jednom. Ustvari, hajde da pokrenemo akciju da doživotno dovedemo Cirkuz Kletzmer u Sarajevo. Zašto?

Ovo je predstava koja bi se svidjela svima - od ljubitelja turbo folka čija je omiljena destinacija Aqua, pa do najsofisticiranijih kulturnih izbirljivaca.

U ovoj predstavi ne postoji niti jedna ružna stvar koja se desi likovima. Ona govori o dolasku mlade u jevrejsko selo, ni ovdje ni tamo, ni blizu ni daleko, gdje se treba udati za radišu, te o seoskoj budali (kojeg glumi sam režiser predstave Adrian Schvarstein) koji zagubi prstenje za vjenčanje.

Sam način na koji glumci ispričaju priču, praćeni komornim orkestrom harominike, violine, klarineta i bubnja, naprosto ne skida osmijeh sa lica publike. Koja pak i sama učestvuje u predstavi jer mjesto radnje nije odsječeno rubom pozornice već se likovi slobodno kreću među publikom čineći istu tako djelom predstave.



Zato jer glumci svojim pokretima, plesom i akrobatikom, uz samo povremeno korištenje izmišljenog jezika koji ne znači ništa, pokazuju i emocije i žudnju i radost i tugu i sreću i sjetu i nadasve, ljubav.



Izazivam sve čitaoce da ovdje za trenutak zastanu u čitanju i razmisle kako bi prikazali jednu emociju pokretom? Teško, zar ne?

Koliko vas pak prezire pretjeranu dramaturgiju prikazivanja tih emocija ("volim te" vapi glumac dok ga ona kao ne primjećuje – bljak!). U ovoj predstavi toga nema. Nema nikakvog pretjerivanja, nikakvog "drmanja publike za ramena" da bi publika shvatila šta se dešava i šta treba da se desi i kako to treba da shvate.

Ne samo što doživljaj predstave kod gledaoca ostavlja topao osjećaj radosti već ista od prvog trenutka posve uvlači gledaoca u samu radnju ne iziskujući nikakvo predznanje o likovima, mjestu radnje, vremenu, glumcima…

Nema alegorije, nema skrivenog značenja, nema ničega što bi bilo teško za shvatiti. I baš zato je predstava savršena za prvi potez na praznom listu, prvi susret sa pozorištem u naciji koja bi u pozorište ušla samo ako bi Williams otvorio kladionicu unutra.

I baš zato bi trebala doživotno da se prikazuje u našim pozorištima koja su opsjednuta kultom režisera, scenariste, glumca ili koga već. "Ti to ne razumiješ, to je ozbiljna drama." Ili još gore "performans". Pffft! Cirkus Kletzmer se smije u lice takvim snobovima i njihovim stavovima.

Ovo nije Beckett ili O'neil sa MESS-a, ovo nije izraelski ili mongolski film sa SFF-a, i ovo nije Norveška eksperimentalna jazz pjevačica sa Jazz Festa. Ovo je predstava koja bi se svidjela svima - od ljubitelja turbo folka čija je omiljena destinacija Aqua, pa do najsofisticiranijih kulturnih izbirljivaca.

Ovakva predstava je idealna da u našem mentalitetu pogodi onu žicu zbog koje izađemo iz kulturne ustanove i kažemo te najsvetije od svih riječi, "ovo je skroz dobro, ima li gdje još?"

Predstava u Londonu, gradu koji ima nevjerovatno bogat repertoar scenskih nastupa, već drugu godinu gostuje na festivalu pantomime, a za sve tri predstave na festivalu tražila se karta više.

Uistinu predivan primjer zabave zbog kojeg ćete sve svoje probleme zaboraviti ispred dvorane dok vas sami glumci budu uvodili unutra, i koji ćete neizmjerno cijeniti nakon nje - uspijete li je ikada doživjeti, što vam najsrdačnije preporučujem.

Nastavlja se...

(fotografisanje i snimanje samih nastupa nije bilo dozvoljeno te su fotografije i videi priloženi iz arhiva Southbank Centra, te arhiva samih izvođača)