Đerković: Paralelni svjetovi gradova svjetlosti

Piše: Andrej Ðerković za radiosarajevo.ba

Između hit televizijskih serija o policijskim ekspertima ili domaćicama, ima jedna fenomenalna serija koja vas, veoma slično fotografijama Gregory Crewdsona kroz svoje likove, propituje da li ste pred televizorom ili ste na ulici, u kancelariji, na poslu ili negdje van svog doma. U stvari, negdje duboko u vama, propituje koliko se imaginarni svijet koji smo stvorili pretvorio u onaj pravi i obrnuto. Serija FRINGE naučno-fantastičnog je karaktera, nešto kao hibrid X-files i Zone sumraka, a ključni element magije i maštovitosti ove serije, jeste PARALELNI SVIJET koji postoji tik uz nas i koncept da od svega postoji više od jednog.

MI danas ne možemo znati u kojem ovom ili tom drugom paralelnom (ali opet pravom) svijetu MI živimo, jer baš to MI - shodno okolnostima, životnom karakteru i moralnim načelima, ne podrazumijeva samo ono što vidimo svako jutro u špiglu. MI predstavlja i sve različitosti duhovne i moralne (ne)razvijenosti današnjeg suvremenog društva. A ono je, koliko god to neki htijeli ili ne htijeli poreći, ipak rezultat nas samih.

Sarajevo, Foto: Mikhail Evstafiev

Kao i u svim tragičnim situacijama ratnih ili prirodnih katastrofa, gdje dolazi do nestašice hrane i vode, na televizijskim ekranima gledamo redove (a ima i nas koji smo činili slične redove) za hranu, vodu ili koricu kruha.

S druge strane, redove, ne za vodu, već za neku odjevnu opravu ili neku elektronsku napravu, možete vidjeti i u (kako oni sami vole kazati) razvijenom svijetu. U tom svijetu vam u tim redovima, koje lokalne novine nazivaju deluxe organizacijom (?!), za neki "polyester white trash made in nowhere" serijske proizvodnje koji nije ni unikatan ni originalan, a kamoli zlatan, i za koji ćete još dati svoj novac, stavljaju narukvice sa brojevima u različitim bojama, a na tim istim narukvicama vam piše i vrijeme koje možete provesti u toj nekoj određenoj zoni.

I kao u Fringe-u, tu postoji paralelni svijet, red za humanitarnu pomoć ili pitku vodu negdje na mučeničkom karipskom otoku ili u nekom bliskoistočnom selu ili još gore, nekima (za)boravljeni "Gitmo", sa svojim narančastim kombinezonima i kavezima za hodanje u određenom vremenskom roku.

London

U tim našim habitatima, gradovima iz kojih će se u slučaju humanitarnih katastrofa prazniti skladišta robnih rezervi i slati nekim dalekim ljudima u (kako oni sami ne vole kazati) nerazvijenom svijetu koji nisu u mogućnosti da dođu do hrane, paralelno postoje i takozvani "les glaneurs" (sakupljači. To su isto tako ljudi koji nisu u mogućnosti da dođu do hrane, no ovaj put, nisu tako daleki, ovaj put smo to oni drugi MI, sugrađani koji pred kraj dana, kada se pijačni plac već počinje čistiti šmrkovima, stojimo sa cekerom pored kontejnera gdje se bacaju ostaci neprodanog voća i povrća.

Sa prvim minusima, svake godine ista priča. Odjednom se počinju javljati dušebriznici koji sebe vole zvati "aktivistima" i koji nam kao čačkaju savjest u povodu nezavidnog položaja beskućnika (SDF - sans domicile fixe) što spavaju na ulici i kojima ova zima može biti zadnja. I tako opet svake zime, ali samo tada, jer ljeti ti isti aktivisti aktivno crnče svoja tijela na "terenu" po morskoj obali (ipak, u tim našim metropolama ljeti ostaju samo oni bez banke).

Gledamo propale glumce po večernjim vijestima, kako se, obučeni samo za tu priliku u neki iznosani džemper, hvale da su danas tu i tu postavili taze šatore za te beskućnike i kako će i oni spavati sa njima pod mostovima (nešto kao i "Ljubavnici s Pont-Neufa", kako romantično!), dok se ne nađe solucija. Normalno, čim odu kamere, i oni će otići nazad u svoje tople domove. Samo par arondismana dalje, ispred granapa sa znakom jabuke (a nije piljara) vidjećemo istovjetne gajnc šatore u kojima neki pekmezi spavaju da si ujutro sabahile uzmu teškim radom zasluženi božićni ili novogodišnji tek izašli iOvaj ili iOnaj.

Paris, Foto: AP

Europski gradovi se svake zime naježe, ali ne toliko od hladnoće (ovisi tko). Dešava se da svaki mali ćošak ili prostor gdje bi taj beskućnik (koji nije dobio svoj gore navedeni promotivni šator) mogao da se sklupča u istrošenu vreću za spavanje preko noći, odjednom postane prekriven "umjetničkim instalacijama u javnom prostoru", tj. bodljikavim arhitekturalnim detaljima koji kroz tu lažnu estetiku i dekorativnost imaju za cilj da zaustave tog nekog NAS od boravka na tom određenom prostoru (klanjam se tebi sa bodlja trista). I dok neki MI pragmatično i cinično, klasičnim tradicionalnim bodljikavim detaljima direktno dajemo na znanje da ne želimo beskućnike na svom pragu, neki drugi MI na onom malom đardinu ispred samih vrata ulaza u zgradu, sa pijeskom, kamenčićima i naravno, bodljikavim kaktusima uredimo svoju vlastitu zen baštu, gdje je biti zen znači - nemati te beskućnike na pragu svog ulaza.

U tom istom, no paralelnom svijetu, neki od tih gradova također imaju check-point razdvojne točke, sa ne baš dekorativnim bodljikavim žičanim detaljima, koji isto tako imaju za cilj da zaustave, opet tog nekog NAS od prelaska iz jednog u neki drugi specifični prostor i vice/versa.

Belfast

Na početku smo se dotakli i nastašice vode... i onda prolazite pored jedne garaže čiji ulaz ima dovoljno prostora za spavanje manje grupe beskućnika, a ograđen je zidom što je dobro jer nema vjetra, ono, baš dobra loga. Iz garaže povremeno izlaze vozila i motori, no čim se vrata zatvore, tu se upale jaka svijetla i upali se: tuš! Da, prostor se konstantno tušira i navodnjava, kako ne bi bio suh da se slučajno, ne daj bože, tu ne instalira nečija kartonska “spavaća soba”. Ah da, voda… negdje fali vode, jel’?

Malo dalje, na vitrini jedne butige, slika sa malom bebom koja bezbrižno spava u majčinim njedrima, a ispred dekorativni protu-spavački umjetnički bodljikavi detalj, apsurd života u jednoj slici.

Foto: Survival Group 2

Gradonačelnici tih naših gradova kroz svoj godišnji budžet, pored božićne kičaste rasvjete i solarnih ploča za sunčanu energiju kroz ekonomsko-ekološki “izdržljiv razvoj”, u tom paralelnom svijetu, nabavljaju i sigurnosne kamere i blindirana borbena vozila za blisko-uličnu borbu. Te iste kamere i blindirana vozila u paralelnom svijetu ćemo koristiti protiv NAS, kada budemo tražili svoja prava na toj istoj ulici. Te kamere, nažalost neće uveliko spriječiti kriminal, ali će makar sa druge strane, internetski portali i večernje vijesti u nesposobnosti proizvodnje vijesti i informacija koje se tiču društva, imati šta da vrte... NAS. U tom budžetu, na listi će se naći i “tazeri”, koji će NAM kroz “izdržljiv razvoj” vašeg srčanog sustava, prostrujiti tijelom, kada malo povišenim tonom i  iznervirani zbog aerodromskih kontrola, ne budete htijeli izvaditi kaiš iz vaših pantalona ili skinuti cipele.

Pušenje u lokalima, restoranima i kafanama je zabranjeno, pa je u svakodnevni život ušla i "vanjska" cigareta koja se konzumira cupkajući vanka, negdje uz grijače, a negdje uz dekice (što je so cool! Wow!). Naravno, samo malo dalje u šumarku nekog od gradskih parkova (isto mračnom kao i onom iz Ivice i Marice), u paralelnom svijetu, u kolibama sklepanim od daski i plastičnog najlona, ogrnuti sličnim dekama i bez ikakvih grijača, se pokušavaju (u)grijati neki drugi europljani iz zemalja europske unije koji u toj paralelnoj europskoj uniji traže bolji život.

Deke su cool!

Paralelno sa užim centrima europskih metropola koji se u turističkim prospektima hvale svojim arhitektonsko-istorijskim naslijeđem koje je prije njih napravio netko drugi, na tom istom geografskom području, postoje i defavorizovana predgrađa koje nacionalne televizije odmilja i u onom stavu "selo s trolejbusom, gledam sa visine", vole etiketirati kao "osjetljive kvartove" u smislu da se u njima uvijek dešava nešto što je osjetljivo i ne treba dirati. Država nažalost te "bauhaus" teritorije ni ne dira, tj. nema svijest, pa ni želje da u istim instalira neke druge državne institucije socijalne asimilacije osim policijske ispostave.

Etimološki, sa druge strane, latinski izraz sensibilis znači: imati osjećaj, osjetiti, primjetiti, tako da se ovakvo imenovanje može jedino razumijeti kao samopriznavanje novinara ili političara koji upotrebljava ovaj izraz, da je ogromna razlika između njihovih i osjetila stanovnika ovih kvartova u vezi sa bilom današnjeg suvremenog društva. U tim istim mahalama, djeca se po kućama na konzolama igraju "gospodara rata", dok u paralelnom svijetu, to isto dijete samo par katova niže i par sati kasnije u ulazu ili ispred zgrade gine od strane nekih sasvim drugih nevirtualnih "gospodara rata", lokalnih dilera, nasumičnim rafalom iz kalašnjikova koje je prošvercano, odakle drugo do iz naših krajeva.

Marseille

U tom našem fringovskom svijetu će, mada nevoljno (no zarad obiteljskog mira u sljedećih 24 sata, ne više), srednjostaležni čovjek podrijetlom sa istih prostora kao i prošvercovani kalaši, svom plačljivom djetetu na kraju (seanse plazanja po tepisima radnje za igračke i plakanja do nesvjesti), kupiti subjektivni derivat pod nazivom "Toy Story Exclusive Army Men Canister".

On, koji se prije frtalj vijeka (kada je i izašla prva epizoda ove sage), da li kao branitelj ili branilac ili, hajd' eto, odbrambeni napadač, sa svojih šesnaest godina igrao gospodara rata. On koji je čekao u redu za vodu sa kanisterom na kojem su bili njegovi inicijali, da se ne pomiješaju, baš kao što mu na jaketi djeteta koja visi u obdaništu, pišu inicijali djeteta, da se ista ne pomiješa u ovom svijetu (ali samo) vizualne jednakosti.

Kalašnjikov, deke, narukvice, kanisteri, tetovirani brojevi, šatori, bodljikava žica - sve su to asocijacije jednog drugog crnijeg svijeta. Koji je u ovoj razmjeni (zarobljenih) godina daleko od onoga "Galeries Lafayette" svijeta, gdje se sve cakli i u ušima vam kroz vergl svira neki božićni džingl-bel sa tim istim dekama, obojenim narukvicama, brojevima i dizajniranom bodljikavom dekoracijom. Još samo da spoznamo koji smo to MI u ova dva paralelna svijeta.   

Paris, Galleries Lafayette

SRETNA NOVA!