Davor Marko: Na Alijinom putu i Reisovoj sećiji

Piše: Davor Marko, Novi pogledi

(Ovo je skraćena verzija teksta, koji je objavljen u novom broju Novih pogleda, koji možete čitati u Trafici Radija Sarajevo)

Uključivanje religijskih zajednica i lidera u izborni proces, nije nepoznata pojava u sociologiji religije. Kako su pisali Manza i Wright, religijske zajednice koriste se organizacionom formom postojećeg političkog sistema da bi u društvu izazvali dublje podjele i mobilizirali glasače pred sam čin izbora. Mobilizatorska uloga religijskih zajednica u etnopolitičkom kontekstu BiH i više je nego očigledna, i kako je Perica to primijetio u Bosni i Hercegovini religije nikada nisu učinile značajan iskorak sa ciljem iniciranja pomirenja i kreiranja zajedničke platforme svih građana i građanki.

Hronologija ljubavi, ignorancije i netrpeljivosti

Tokom 90-ih, neizvjesnosti oko izbornih rezultata gotovo da i nije bilo. Stranka demokratske akcije i njen osnivač, duhovni i politički vođa, Alija Izetbegović uživali su veliko povjerenje i podršku Islamske zajednice BiH. U takvoj situaciji ubjedljivo su trijumfovali na u prva dva izborna ciklusa (1996. i 1998. godine). Alija Izetbegović, „otac bošnjačke nacije“, za nekoliko kopalja nadvisio je svoje rivale u trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH , što je važilo i za njegovu SDA. Niz letargičnih i nimalo neizvjesnih izbora prekinut je 2000. godine kada je pobijedila Alijansa za promjene predvođena SDP-om. Iako se prvobitno kao objašnjenje za ovakvu situaciju nameće zaključak da su građani zasićeni nacionalizmom i da su željni promjena, pažljivija analiza (posebno odnosa političara i vjerskih lidera) ukazuje na to da i građanski orijentisani političari prihvataju “etnopolitička pravila igre” i za sebe skrbe deo legitimiteta baziranog na religijskoj afilijaciji.

No, 2000. godine dolazi do pomaka unutar “dominantog bošnjačkog biračkog izbornog tijela“, što je svojim porukama (ne)dvosmisleno priznao i sam reis Cerić, iznenađujuće pozivajući, na prvi dan Muslimanske nove godine (1421), političkog marginalca i javno konstatuje kako „u bošnjačkom tijelu duh kolektivizacije religije kopni, a duh njene individualizacije jača“. U svom javnom nastupu reis se služi univerzalnim rječnikom, bez do tada uobičajenog fokusa na „svog“ i „bošnjačko“, čime po prvi put ne ide na ruku SDA. Na taj način, kako je to zapazio Nerzuk Ćurak, na vidjelo izlazi politika sa dva lica (ili politika na dvije ravni Islamske zajednice BiH). SDA-ovski orijentirana politika ostaje glavni „narativ“ na nivou manjih mjesta (i Mostara, gdje se kroz svoje aktivnosti izuzetno ističe Seid ef. Smajkić), dok se na nivou većih gradova (u kojima SDA gubi primat) koristi nesvrstavajuća retorika, oslobođena nacionalnih, etničkih i partikularnih vjerskih primjesa. I tu dolazi do značajnog obrta, i gubitka povlaštene opcije koju je imala SDA, jer IZ BiH, doduše na jedan ambivalentan i neoficijelan način priznaje „bošnjački“ karakter SDP-u. Još 1999. godine susret predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije i reisa Cerića uoči ramazana bio je povod za ovakve insinuacije, da bi se deset godine kasnije SDP isprofilirao kao bitan politički subjekat isključivo na teritoriji Federacije BiH, i čiji kandidati i čije liste uglavnom ubiru tzv. „bošnjačke glasove“. Jedanaest godina kasnije veza Lagumdžije, kao neprikosnovenog lidera SDP-a, i „bošnjačke“ političke opcije je neupitna. Ova priča kulminira ovih dana najavom postizborne „crveno-crne“ koalicije između SDP-a i SDA. Za takav potez, vodstva ovih partija svakako bi se i mogla odlučiti prije svega zbog „rastuće opasnosti“ od „vanjskog neprijatelja“ – velika popularnost koju uživa Haris Silajdžić i propagandna medijska mašinerija Fahrudina Radončića nisu predstavnike ovih partije ostavile nimalo ravnodušnim.

Haris je pao na teme

Opšte je mjesto u svim predizbornim i postizbornim analizama kritika na račun Cerića koji je uoči izbora 2006. godine, u amanet Harisu Silajdžiću ostavio da napiše novi Ustav. Po prvi put Silajdžić je dobio otvorenu podršku reisa, i po prvi put je izabran za člana Predsjedništva BiH, a njegova Stranka za BiH osvojila je značajan broj glasova. Ali, izgubivši reisovu podršku, Silajdžić je postao „politički gubitnik“. To su već pokazali lokalni izbori iz 2008. godine, kada je došlo do “zahlađenja” odnosa između Islamske zajednice BiH i Harisa Silajdžića. Uz reisa su se na religijskoj svećanosti, uoči izbora, pojavili prvaci SDA, Sulejman Tihić, Mirsad Kebo i Nedžad Branković, što je nedvosmisleno značilo povratak podrške politici SDA. Doduše, reisove poruke u javnosti nisu bile toliko izravne, tako da je njegov ukaz na to da su “bošnjački političari razjedinjeni” manevarski iskoristio i SDP i dobio značajan broj glasova. Ipak, ove je izbore obeležio “politički come back” Tihića i SDA. U intervjuu koji je dao za sedmičnik „Dani“ uoči Opštih izbora 2006., Irfan Ajanović, tada predsjednik Glavnog odbora SDA, objasnio je razloge zbog kojih je u privatnom pismu optužio reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH Mustafu ef. Cerića da je tokom predizborne kampanje zagovarao izbor Harisa Silajdžića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, te da je radio u i za interese kriminalnih grupa. Ajanović, tada jedan od važnijih političara u SDA-ovoj stranačkoj nomenklaturi, rekao je kako je nevjerovatno da takav religijski autoritet otvoreno agituje za jednu političku opciju, i radeći to, on Bošnjake dijeli, a ne ujedinjuje ih kako to često zna da naglasi. „Džamije nisu reisove prćije“, poručio je za ovaj magazin Ajanović, i time, kako se kasnije ispostavilo, potpisao svoju političku penziju. SDA se ogradila od ovog pisma tvrdeći da se radi o prepisci dvojice prijatelja, a dva mjeseca nakon tog intervjua, Ajanović je podnio ostavku na mjesto predsjednika GO SDA.

I dok na vrata već lagano kuckaju ovogodišnji istorijski i nikad važniji izbori, sa nestrpljenjem se čekao prvi javni nagovještaj reisove podrške postojećim političkim projektima u Bošnjaka. Već se znalo, a to je i sam Fahrudin Radončić nekoliko puta istakao, da je ovaj medijski i građevinski tajkun izdvojio pozamašna sredstva za izgradnju nove zgrade Rijaseta IZ BiH. Kako su nedavno objavili u magazinu „Dani“, Radončićeva svota je ubjedljivo najviša (800.000 KM), ukoliko ne računamo najavu koja stiže od libijskog vođe Gadafija da će svojim novcem također podržati izgradnju. Za ovu finansijku podršku Radončić je nagrađen „Zlatnom vakufnamom“. Niti Rijaset IZ nije propustio pohvaliti Radončića koji je na račun Bejtu-l-mala IZ uplatio 50.000 KM. Zekat je, kao četvrti stub islama, obaveza svakog vjernika koju je Radončić, prema Uredu za zekat Rijaseta, potpuno savjesno obavio.

Jasnije konture reisovih izbornih preferencija daju se naslutiti i na bazi njegovih izjava u već tradicionalnom bajramskom intervjuu, objavljenom u dvobroju „Dnevnog avaza“ od 8. i 9. septembra.

„Trebamo naći nove ljude koji hoće, umiju i mogu!“, poručuje reis na naslovnice SBB BiH-ovog biltena, gdje odmah zapažamo još jednu podudarnost njegove izjave i političkog programa ove stranke, a ona može biti izražena jednostavno – „novi ljudi“. U samom razgovoru za ovu novinu, reis već tradicionalno govori o islamu, jedinstvu Bošnjaka, ali ne propušta blago iskazati svoje razočaranje SDA-om i Strankom za BiH. Na dva sugestivna pitanja novinara Faruka Velea, inače Radončićevog novinara za odstrel nepodobnih, o istrošenosti misije SDA, ali i prevarama ove stranke i Stranke za BiH, Cerić daje vrlo indikativan odgovor, koji rješava dilemu u odnosu vlasti i Islamske zajednice: „Vlast, koja se uveliko oslanjala na IZ BiH, obećavala je da će omogućiti IZ da kroz vakuf vrati svoju punu samostalnost id a se na taj način ispravi velika nepravda prema instituciji vakufa“.

Dakle, veza ne samo da postoji, već je ona i vrlo važna. Je li ovo sve dovoljno za izbornu pobjednu Radončića i SBB BiH, ili su na redu novi, prijevremeni izbori, ovoga puta u IZ BiH!

novipogledi/radiosarajevo.ba