Četvrti nastavak: Neven Anđelić odgovara Nerminu Čengiću

Vezano:
Nermin Čengić: Odgovor Nevenu Anđeliću
Neven Anđelić: O ljudskim pravima
Nermin Čengić: Na papiru sve je zagarantovano


Piše: Neven Anđelić, London

Tvrdnja da je na papiru sve zagarantovano i jedan rezignirani stav u prvom tekstu Nermina Čengića modifikovan je u njegovoj reakciji na moj tekst o ljudskim pravima.

Drago mi zbog toga jer ispunila se svrha, barem djelimično, da se inicira ljude da promisle temeljitije o temi koja je u osnovi savremenih političkih ideologija. Nije ni bilo za očekivati da se stanovište potpuno promijeni jer, uostalom, za njega ima i razloga, prvenstveno u sopstvenoj mikrosredini koja gotovo autisticki ponavlja sintagme o žrtvi, nepravdi i nedostatku humanosti i ignoriše svjetske tokove.

Oko većine ovih sintagmi zapravo je moguće složiti se, ali ako govorimo o globalnim pitanjima ne bismo se smjeli zaslijepiti mnoštvom lokalnih pojedinosti. Makar i minimalno poznavanje literature o temi dovodi do zaključka da je napredak u ostvarenju ljudskih prava postignut bez obzira na prisutne brojne nepravde. Detaljniji i znatno opširniji stav i činjenice možete naći u elektronskom izdanju moje knjige Kratka povijest ljudskih prava , a ovdje ću se samo ukratko osvrnuti na osnovni prigovor da nema postignutog značajnog napretka u ostvarenju i zaštiti ljudskih prava.

Dostignuće je kada se nekome sudi za zločine a nekome ne, jer se prije nije nikome sudilo.

Nakon Prvog svjetskog rata desili su se pokušaji suđenja u Istanbulu i Leipzigu te masovna histerija o utvrđivanju odgovornosti njemačkog monarha pod poklikom ‘objesimo kajzera’. Nakon drugog rata uslijedilo je suđenje probranim nacistickim vođama kojima se ubrzano sudilo te stoga je ostao mogući prigovor o pristranosti suda. Stoga je ustanovljenje Haškog tribunala samo za nas, a potom i Međunarodnog krivičnog suda fantastičan domet.

Ipak se sudi

Pravde nema ako Mladić nije u Hagu, ali je značajno da se ne smije nigdje pojaviti i da u strahu proživljava svoje ‘penzionerske’ dane. Dostignuće je da je Pinochet proveo u bolničkom i kućnom pritvoru mjesece prije nego što je ubijedio sud da nije u stanju suočiti se s optužbama zbog zdravstvenih razloga. Veliko je dostignuće da sudanski predsjednik ozbiljno mora promisliti smije li se odlučiti na putovanje preko granice zbog optužbe Međunarodnog krivičnog suda. Iznimno je dostignuce da znatan dio izraelske vlade pažljivo bira destinacije svojih putovanja, jer se boje hapšenja i optužbi za ratne zločine. Zar nije divno kada Henry Kisinger više od ičega pazi da ne presjeda na briselskom aerodromu, jer belgijski zakon dozvoljava hapšenje zbog optužbi za ratne zločine bez obzira na nacionalnost žrtve, mjesto događaja i, konačno, državljantvo i status krvnika. Kada Ivan Demjanuk ili još poneki živi monstrum iz doba nacizma dramatski glumi bolest i iznemoglost dok ga u kolicima odvoze pred sudiju kojem pokušava dokazati ne svoju nevinost već zdravstvenu nemogućnost suočavanja s postupkom pred sudom, to je veliki pomak, jer se krvnik barem malo mora pomučiti pri kraju života.

Nekoliko desetina zločinaca koji služe kazne po evropskim zatvorima zbog zla koje su nanijeli po Bosni, Hercegovini i okolnim zemljama je bitna kvalitativna promjena u odnosu na zločince iz prethodnih ratova. Ako biste voljeli veći broj osuđenih, možemo se složiti da pravda nije postignuta, ali je fantastičan pomak u odnosu na dva svjetska rata.

Individualna, a ne kolektivna kategorija

Formalno su ljudska prava individualna, a ne kolektivna kategorija prvenstveno zbog izbjegavanja mogućnosti da se ponovi Hitlerov argument o osiguravanju kolektivnih prava Nijemaca u Sudetima i Poljskoj. Međutim u praksi su ona i kolektivna u najvećem dijelu. Tvrdnja da se fašizam vraća na scenu na velika vrata nije tačna.

Porast broja gladnih ali i bogatih jeste problem s kojim se Svijet tek treba suočiti. Na problem je, međutim, moguće gledati i s pozicije broja bogatih ili udobno popunjenih stomaka koji nikada nije bio tako veliki kao na prelazu milenija. Puno je teže danas biti otpušten s posla nego ikada prije.

Prizivanje revolucije je nešto o čemu se može možda i sa simpatijama diskutovati, ali to je već stvar ideoloških gledanja. Uravnoteženo gledanje s manje emocija nepobitno tjera na priznanje da je danas značajno bolje nego ikada prije.

Socijalni ugovor

Shodno skoro trovjekovnoj teoriji socijalnog ugovora Jeana Jacquesa Rousseaua koju su 68. i kasnije zagovarali lijevo orjentisani intelektualci, odrekli smo se dijela sloboda u korist države koja nam zauzvrat garantuje preostale slobode i prava. Taj ugovor je često bio zloupotrebljavan od strane raznih država uključujući i one na ovom prostoru.

Srednjevjekovna Bosna, Otomanska imperija, Habsburška monarhija, kraljevina i socijalistička Jugoslavija dozvolile su različitim elitama da izigravaju socijalni kontrakt i pune zatvore neistomišljenicima ili kritički nastrojenim ljudima. Nacionalistička Bosna i Hercegovina to ipak ne radi. Ne zato što nekompetentni nacionalisti ne bi najradije pozatvarali liberalno misleće grupe koje odbijaju da šute, već zato što ne smiju. Razlog je u ljudskim pravima na kojima strani instruktori inzistiraju.

Bez toga nema ni NATO-a, niti EU-a, niti Savjeta Evrope, pa na kraju i UN dođe u pitanje.
Ljudska prava su nova mantra koja je zamijenila socijalističke, liberalno-kapitalističke, imperijalne, autokratske, kolonijalne i postkolnijalne dogme. Možda nisu idealna, ali su bolja od svih koja su prethodila u ljudskoj civilizaciji.

Prizivanje Jugoslavije

Nostalgično prizivanje Jugoslavije u kojoj se mirno spavalo u nedođiji je razumljivo, iako nepotpuno. U zatvorima je bilo i nevinih dok je milicioner bio vlast, a ne službenik vlasti. I najozloglašeniji režim donosi sigurnost jednom broju ljudi, ali cijenu plaćaju nesitomišljenici ili slučajne zrtve. Ukoliko se osjećate žrtvom posljednjih istorijskih događaja, pokušajte naći razumijevanja za žrtve u prošlim sistemima. Veći ih je broj, ako ništa.

Jedan britanski profesor mi je nedavno zahvalio što mu je, pročitavsi moju knjigu ‘Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy’ prevedena kao ‘Bosna i Hercegovina izmedju Tita i rata’, nakon trideset godina konačno jasno zašto je bio uhapšen i deportovan iz Jugoslavije 1972. Tada mladi student je na biciklu krenuo na ljetovanje po Evropi i u nevrijeme se zatekao u Hercegovini baš kada je trajao lov na ustašku grupu. Bez objašnjenja je uhapšen, proveo dva dana u zatvoru prije protjerivanja iz zemlje. A došao je ponesen pričama o slobodnom spavanju u nedođijama.

Nekako mi je draže prenoćiti u hotelu nego da zaspem slobodno na kamenu, ali me neki pripiti policajac hapsi jer mu se ne sviđa moja frizura ili mu je sumnjivo što vozim bicikl.