Brzi uspon i vrtoglavi pad Hrvatske samouprave

Radiosarajevo.ba
Brzi uspon i vrtoglavi pad Hrvatske samouprave

Ponovni izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda, ali i ispred nehrvatskog SDP-a, insistiranje Zlatka Lagumdžije da upravo on bude državni premijer, a ne Hrvat, te, u konačnici, sve izglednije formiranje vlasti u Federaciji BiH bez HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, reaktuelizirali su priču o već pomalo zaboravljenoj Hrvatskoj samoupravi u BiH iz 2001. godine.

Motivi kratkotrajnog i neuspješnog formiranja hrvatske samouprave u Hercegovini, dijelovima srednje Bosne i Posavini na prvi pogled izgledaju sasvim protokolarno banalni.

Nehrvati biraju hrvatske predstavnike

OSCE, koji je tada imao mandat nametanja izbornih pravila i zakonskih propisa, donio je u oktobru 2000. godine, mjesec dana prije izbora, odluku po kojoj se delegati u Dom naroda Federacije BiH biraju glasovima svih zastupnika u određenoj kantonalno skupštini. Do tada je bila praksa i pravilo da delegate iz jednog naroda mogu birati samo zastupnici iz reda tog naroda.

Hrvatske stranke i hrvatski javni djelatnici su u tom potezu ove međunarodne organizacije vidjeli čin majorizacije Hrvata, kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, te tvrdili da je odluka motivirana time što HDZ, u prvom redu, učestalo koristi legitimno pravo etničkog veta u Domu naroda.

Struktura problema izbora delegata Doma naroda slična je danas aktuelnom problemu izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. Kako se tada protestiralo što hrvatske delegate u Dom naroda delegiraju nehrvatske stranke, tako se i danas prigovara Komšiću da je izabran glasovima Bošnjaka.

Delegati na Saboru

Sabor, referendum, Alijansa

Samo dvije sedmice nakon odluke OSCE-a, 28. oktobra 2000. godine, u Novom Travniku je osnovan Hrvatski narodni sabor, neka vrsta parlamentarne skupštine Hrvatske samouprave, kojim je predsjedavao Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a i član Predsjedništva BiH, danas pravomoćno osuđeni kriminalac u legalnom bijegu u Hrvatskoj.

Na Saboru je usvojena deklaracija kojom se tražio preustroj Bosne i Hercegovine, suverenitet hrvatskog naroda, konsenzus u odlučivanju, puni paritet i rotacija na čelu zajedničkih institucija i „nesporno pravo hrvatskog naroda na samostalni izbor zastupnika u domove naroda i člana Predsjedništva BiH“.

Izbori su održani 11. novembra, a istovremeno je održan i nezvanični i neobavezujući referendum na kojem je preko 90 posto Hrvata podržalo Hrvatski narodni sabor. Nakon izbora, vlast formira Alijansa za promjene u kojoj nema ni SDS-a ni HDZ-a ni SDA, tada najjačih, nacionalnih stranaka. Vlast predvodi SDP, a od hrvatskih stranaka, učestvuje jedino Nova hrvatska inicijativa (NHI) Krešimira Zubaka.

HDZ ulaže žalbu Ustavnom sudu, gdje traži poništavanje rezultata izbora, jer delegiranje delegata u Dom naroda iz kantonalnih skupština nije ispravno. Ustavni sud se proglašava nenadležnim za odluke međunarodnih organizacija koje imaju zakonodavni mandat.

Platforma iz 2001. i platforma iz 2010.

Kao odgovor na to, prave hrvatske stranke, predvođene Jelavićevim HDZ-om, uz značajnu podršku jednog dijela Crkve, okupljenog oko biskupa mostarskog Ratka Perića i hercegovačkih franjevaca, uz dvoznačne poruke zvaničnog Zagreba, proglasile su 3. marta 2001. na sjednici Sabora u Mostaru – Hrvatsku samoupravu, sa Hrvatskim narodnim saborom, kao zakonodavnim, te Međužupanijskim vijećem kao izvršnim tijelom vlasti.

Zanimljivo je da je i tada SDP Zlatka Lagumdžije, kao predvodnik Demokratske alijanse za promjene, bio jedan od aktera cijele situacije. Međutim, bijes hrvatskih stranaka i ukupnost separatističkih aktivnosti HDZ-a i njegovih partnera, bio je usmjeren prema međunarodnoj zajednici, jer ona i jeste kumovala vlasti koju je formirala i vodila Alijansa.

Zanimljivo je, također, da su i samoupravaši ponudili političkoj zajednici Platformu, dokument sličnog naziva kao i ovaj današnji koji su podržali, uz SDP, SDA, HSP i Radom za boljitak. Platforma Hrvatskog sabora tražila je osnivanje Federalne Republike Bosne i Hercegovine, sa načelom potpunog pariteta i ravnopravnosti naroda, uz novu Međunarodnu konferenciju u BiH, neku vrstu Daytona II.

Prvi i najveći čin koji je pokazao ozbiljnost Samouprave, a kasnije se pokazao kao koban po njeno trajanje, bilo je izdvajanje hrvatske komponente iz bošnjačko-hrvatske Vojske Federacije BiH, čime je Hrvatsko vijeće obrane ponovno uspostavljeno.

 

Vojska i banka – uspon i pad Samouprave

Nakon toga, nekoliko većih jedinica Hrvatskog vijeća obrane, a prije svih, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije BiH sa sjedištem u Mostaru objavio otkazivanje poslušnosti novoizabranom federalnom ministru odbrane Miju Aniću. Krajem marta, Hrvatski narodni sabor je pozvao oficire i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje, uz obećanje da će svakog mjeseca dobivati po 500 konvertibilnih maraka novčane naknade. Većina oficira i vojnika ovaj je poziv ispoštovala, te su kasarne HVO-a ostale prazne.

Iako je HDZ tražio lojalnost samoupravi od Hrvata u drugim većim institucijama (policija, carina, ministarstva) takvo što nikada nije potpuno zaživjelo, a Jelavić, koji je u martu obznanio nepostojanje Federacije, već u oktobru 2001. obznanio je i kraj Samouprave.

Druga bitna institucija u funkcioniranju Samouprave bila je Hercegovačka banka, za koju se smatralo da je glavni izvor i način finansiranja, pa je tako međunarodna zajednica preko tadašnjeg SFOR-a odlučila udariti Samoupravu u samo središte. Specijalne jedinice upale su u Hercegovačku banku i iznijele novac. Bio je to i formalni i simbolički početak pada Jelavićevog projekta.

Dok je osnivao Samoupravu, Jelavić je odlukom Visokog predstavnika skinut sa funkcije člana Predsjedništva BiH, a na njegovo mjesto postavljen je Jozo Križanović iz SDP-a. Jelaviću je kasnije, 2005., na Sudu BiH osuđen za zloupotrebu položaja i nesavjesno obavljanje političke dužnosti, a sve zbog korištenja sredstava Federacije i federalnog ministarstva odbrane za refundiranje Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja, a to je zapravo bilo i finansiranje Samouprave. U toku suđenja pušten je na slobodu, što je iskoristio za bijeg u Hrvatsku, gdje se i dalje legalno krije.

Samouprava 2011?

Danas, kada Socijaldemokratska partija BiH u Federaciji nastoji formirati vlast bez HDZ-a, istog onog kojim je vladao Jelavić i koji je vodio Samoupravu, ali i bez ideološki bezbojnog HDZ-a 1990, situacija je slična onoj s početka milenija.

Čović je uporan u svojoj priči o tome da Hrvati imaju birati hrvatske predstavnike. Čovićeva opaska je suštinski ispravna, ali se problem javlja u tome što Čović Hrvatom smatra uglavnom Hrvate odane njemu.

Argumenti su skoro pa potpuno identični. Čoviću i svakome drugome ko bi se upustio u novu samoupravnu avanturu na ruku ne ide činjenica ojačanih federalnih i državnih institucija, kao i uvijek prevrtljivi Ljubić, koji bi svakog časa mogao pristupiti SDP-ovom bloku, čime bi on dobio hrvatski legitimitet. S druge strane, Čoviću i pobornicima nove hrvatske samouprave na ruku ide znatno oslabljeni angažman međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Teško je zamisliti da pripadnici EUFOR-a u oklopnjacima opkole mostarski Aluminij, primjerice, a još teže ja zamisliti pripadnike Oružanih snaga BiH na takvom zadatku. Sve mogućnosti i rješenja, po svemu sudeći, ostaju na terenu demokratskih procedura, političke mudrosti i spremnosti na bilo kakav dogovor, pri čemu političko hazarderstvo i besplodna gordost ništa dobrog ne mogu donijeti.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije