Bitka za upravljanje prirodnim resursima

Piše: Anto Čolak, za Koaliciju 143

Bez obzira na sve probleme u BH-društvu i državi, ne znači da će tranzicijski procesi prestati utjecati na našu svakodnevnicu. Dapače, oni će se još više pojačavati, kako mi budemo gubili korak s vremenom i okruženjem. To se posebice odnosi na ekonomsku tranziciju koja je ionako proizvela mnoge stradalnike širom BiH.

Kolaps tranzicije

U prvoj fazi tranzicije koja je obuhvatila privatizaciju poduzeća i bankarskog sektora, nismo se iskazali ni odgovornošću, niti transparentnošću, pa se privatizacijski model pretvorio u svojevrsnu jagmu u kojoj je nedvojbeno cvjetala korupcija i kriminal nauštrb razvoja, zapošljavanja, ispunjavanja obveza iz ugovora o privatizaciji, novog zapošljavanja i sl. Više je faktora predodredilo kolaps ove i ovakve tranzicije, ali treba spomenuti samo neke ključne. Primjerice, nepostojanje izrađenih institucija za ovaj proces, etnički a ne državni model privatizacije, nepostojanje jedinstvenog ekonomskog prostora i najvažnije, potpuna i rekao bih ciljana isključenost lokalnih vlasti, pa onda i lokalne zajednice iz cijelog ovog procesa.

Koalicija 143 nastala je iz potrebe da u komplikovanom bh. institucionalnom uređenju vlast približi narodu i učini je odgovornijom prema građanima/kama zagovarajući jasnije, transparentnije i efikasnije primjere upravljanja državom u svim njenim segmentima. Koaliciju 143 čine slijedeće organizacije: UNSA Geto, Oštra Nula i Transparency International BiH (Banja Luka); Centar za građansku suradnju (Livno); Nansen Dialogue Centre (Mostar); Alternativni Klub (Trebinje); Biro za ljudska prava i Revolt (Tuzla); Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije,Akcija Građana, Centar za ljudska prava, Centar za zastupanje građanskih interesa, Zašto Ne, Pokret DOSTA!, Sarajevski otvoreni centar, Cure i Crvena (Sarajevo).

Druga faza – bitka za resurse

Bitno je naglasiti da će od načina kako se lokalna vlast i lokalna zajednica pozicionira u drugoj fazi tranzicije, u kojoj na red dolaze, prije svega resursi, ovisiti njen uspjeh ili neuspjeh. Ukratko, bitka za resurse je već započela. Stoga,uzimajući u obzir da se sav život odvija na lokalnoj razini a da je sve drugo apstrakcija, ne bi trebalo ovaj tranzicijski val tek tako propustiti ili još gore, kao dosada, skrivati od lokalne zajednice. Isto tako, jača i svijest da je potrebno izvršiti temeljne i temeljite reforme lokalne uprave i samouprave, te lokalnu vlast na taj način, funkcionalno, pripremiti na proširenje ovlasti i nadležnosti, naročito, po pitanju upravljanja, raspolaganja i održive eksploatacije resursa.

Nadležnosti lokalne samouprave

Očito je da u trenutnoj distribuciji nadležnosti po različitim razinama vlasti u BiH (od kojih su neke očito nepotrebne op.a.) lokalne vlasti nemaju niti adekvatne ovlasti a još manje adekvatne instrumente da bi štitile i zaštitile kako opći i javni interes, tako i lokalni interes zajedno s temeljnim vrijednostima zajednice u kojoj žive.

Tako na primjer, u FBiH većina nadležnosti lokalnih vlasti je uzurpirana od strane kantona, te malo tko razmišlja o procesu ustavno-pravnog usklađivanja s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi i tako drži lokalne vlasti, u stvari, izvan procesa odlučivanja o svim bitnim pitanjima, gušeći svaki razvoj lokalne zajednice i njene potrebe i vrijednosti. Zato je 2006. godine, u FBiH usvojen Zakon o principima lokalne samouprave, ali se ništa poslije toga nije napravilo da se on primjeni i u potpunosti zaživi, pa trenutno imamo stanje u kojem je identificirano preko 30-tak zakona koje bi trebalo žurno uskladiti sa spomenutim principima. U tu grupu zakona ulaze i zakoni koji tretiraju različite resurse, počevši od šuma, voda, ugljena, energetskih objekata i sl. U RS, s druge strane, primjetan je veliki nerazmjer u razvoju između tzv. istočnog  i zapadnog dijela RS, gdje je zapadni dio mnogo razvijeniji, iako je većina spomenutih resursa u istočnom dijelu, što je nelogično samo po sebi, a pogotovo, ako se zna da je RS u ustavno-pravnom smislu prohodnija za odlučivanje od FbiH, te da se i organiziranije bavi lokalnom upravom i samoupravom jer ima i nadležno entitetsko ministarstvo za ova pitanja.

Kako se može i treba poboljšati sistem lokalne samouprave i upravljanje resursima?

Prvo, na razini BiH donijeti zakon iz ove oblasti te na istovjetan način i po istim kriterijima ustrojiti sve općine i sve gradove, te u isto vrijeme donijeti i zakon o glavnom gradu Sarajevu. Drugo, izmijeniti postojeći izborni zakon i cijeli izborni sistem na lokalnoj razini, uz povrat prava na lokalnu samoupravu, te omogućiti građanima izbor vijećnika kao kandidata iz izbornih jedinica jer će samo tako znati tko ih i kako zastupa i predstavlja i kome se mogu obratiti.
Ovako izabrani vijećnici imali bi veću odgovornost ali i veće ovlasti , te bi praktički postali nositelji lokalne samouprave. Treće, svi ostali i budući zakoni trebaju biti usklađeni s novim nadležnostima lokalnih vlasti, poštujući: da lokalna zajednica odlučuje o svim bitnim pitanjima vezanim za život te lokalne zajednice; da sve što može raditi niža vlast nema potrebe da radi viša – princip supsidijarnosti – te da lokalna vlast raspolaže i odlučuje o uvjetima i načinu korištenja resursa na svom području u okviru državnih zakona. Ne primjene li se spomenuti principi i ne pokrene li se oko ovih pitanja prije svega nevladin sektor, onda će se i dalje resursi, ne samo koristiti u bescjenje, nego će i postojati realna opasnost od zagađenja svih vrsta kako uništavanja resursa tako i životne sredine te flore i faune.

Izvori energije: slučaj Hidroakumulacije Buško jezero

Dakako, već sada imamo masu primjera koje bi mogli navesti kako se predmetna devastacija vrši, a vlasti  i institucije ništa ne poduzimaju u rješavanju nekih pitanja. To se prije svega odnosi na niz energetskih objekata čiji status nije razriješen sa susjednim zemljama (Hrvatska i Srbija). Na primjer, na području općina Livno i Tomislavgrad nalazi se najveća vještačka akumulacija u Europi, površine 55 četvornih km, koju koristi hrvatska Elektroprivreda, te iako godišnje ostvaruje preko 100 miliona KM čiste dobiti, spomenute općine ukupno dobiju oko 2,5 mil KM godišnje naknade za potopljeno zemljište, a da ne spominjemo problem vlasništva jer između Hrvatske i BIH ne postoji međudržavni sporazum o imovinsko-pravnim odnosima.

Umjesto da ove općine imaju 25% + 1% vlasničkih udjela, te da sudjeluju u raspodjeli dobiti kroz zajedničku tvrtku što bi bilo na godišnjoj razini 10 puta više nego sada, znači oko 26 miliona KM, da imaju ljude i u upravi i u nadzornom odboru, te da kontroliraju strateško odlučivanje, lokalna zajednica trpi ogromne štete u eksploataciji ovog resursa, a ni jedna od ovih općina nema ni vodovod iako npr. općina Livno ima tri rijeke. Isto tako, ne vrši se raspodjela proizvedene energije između država, baš kao i u slučaju dvije velike hidrocentrale na Drini, gdje od raspada bivše države ove hidrocentrale koristi samo Srbija, pa se procjenjuje da je BiH od tada do danas zakinuta oko 1,5 milijarde KM, a o pravima lokalne zajednice da i ne govorimo.

Također, ulazimo vrlo brzo i u fazu aktiviranja naših potencijala za proizvodnju energije i iz ostalih obnovljivih izvora, za koje se već dodjeljuju koncesije, a da uopće nemamo zakon o obnovljivim izvorima energije, također primjer općine Livno i Tomislavgrad. Zato bi svakako trebalo zaštititi prava lokalne zajednice i ne dodjeljivati koncesije već ulaziti izravno u vlasništvo na opisani način, te tako sudjelovati u raspodjeli dobiti što je mnogo izdašnije i kroz strateško odlučivanje štititi opći i javni interes, a sredstva iz ovakvih projekata namjenski koristiti u razvoj opće i poduzetničke infrastrukture, dakle u razvoj lokalne zajednice.