Andrej Đerković: Šengenske dogodovštine

Piše: Andrej Ðerković, za Radiosarajevo.ba

Dok se francuska vlada davanjem jednokratne finansijske pomoći od 300 eura “humano” rješava rumunjskih i bugarskih Roma, inače građana Europske unije, švicarska firma “Stöcklin Logistik” sa sjedištem u Dornachu (kanton Solothurn) se zbog skoro istog iznosa, kroz perfidni administracijsko-ekonomski manevar, rješava svojih “Roma“, pograničnih žitelja iz Francuske i Njemačke, a uposlenika navedene firme.

On je protiv Evrope, 100 %

Pravdajući se nepovoljnom kursnom razlikom između eura i švicarskog franka, Urs Grütter, direktor ove kompanije, koja upošljava 360 ljudi, odlučio je da unilateralno smanji plaće svim uposlenicima koje nemaju registrovano prebivalište u zemlji. Direktor se krajem prošle godine uposlenicima iz Europske unije (njih 120), obratio pismom u kojem im je predložio novi ugovor sa kojim su trebali da prihvate smanjenje plaće za 6%, što, gledano na njihove plaće, ispada 245 eura mjesečno, dok je u slučaju odbijenice istog, onima koji to nisu prihvatili, proslijedio otkaz.

“Mi jednostavno nismo imali izbora. Da bismo zadržali posao, na njegov zahtjev morali smo odgovoriti pozitivno. Ne želim da govorim o rasizmu ili stvarima sličnim tomu, no to je prvo što ljudima pada na pamet”, izjavio je jedan od “stranih” uposlenika za dnevnik francuske nacionalne televizije France 2.

U pismu koje je adresirano izričito pograničnim uposlenicima, kao razlog ovoj odluci istaknuta je prijeka potreba kompenzacije finansijskih poteškoća njegove kompanije povezanih sa padom eura.

“Euro je u jednom momentu bio i iznad švicarskog franka, no uposlenici su ostali i nisu tražili od uprave “kompenzaciju” da povećaju svoju kupovnu moć”, kazao je Jean-Louis Johanneck, predsjednik Komiteta za zaštitu prava pograničnih uposlenika (Comite de Defense des Travailleurs Frontaliers).

Od totalnog broja stranih uposlenika firme “Stocklin”, preko dvadeset uposlenika su odbili smanjenje plaća (među njima se nalazi veći broj njih koji u ovoj firmi rade više od dvadeset godina), pa su slijedom toga, putem pošte dobili i otkaz. Jedan od njih, izjavio je: “Direktor je mogao primijeniti procentualno ovo smanjenje plaća na sve uposlenike i ne bi izgledalo toliko diskriminirajuće. Ovako, ispada da on duboko mrzi frontelijere, ne znam zašto, no on je… protiv Europe, protiv Europe 100 %!”

(P)ostaje pitanje, da li će preko 200.000 (od čega više od pola iz Francuske) građana Europske unije uposlenih u Švicarskoj, biti kolateralna šteta odnosa švicarskog franka i eura?

Jean-François Besson, generalni sekretar Udruge europskih pograničnih uposlenika (Groupement transfrontalier européen) sa sjedištem u Annemasseu u Francuskoj, reagujući na ovu situaciju, kazao je: “Sa strane Ženeve (jugozapadna granica Švicarske sa Francuskom), još uvijek nismo upoznati sa takvim diskriminatornim mjerama. Švicarski sindikati bi definitivno bili protiv, jer poslije smanjenja plaća stranim pograničnim uposlenicima, ti isti netaktični vlasnici i direktori će baciti oko i na smanjenje plaća samih Švicaraca”.

Slučaj “Stöcklin” Komitet za zaštitu prava pograničnih uposlenika je već predao švicarskim sudskim instancama, a ovisno o raspletu istog, Komitet planira da traži svoja prava i pred sudskim institucijama Europske unije i Europske komisije u Briselu.

I za pljačke je kriv Šengen

Igre (bez) granica se nastavljaju i kroz jedan drugi sektor: kriminalni. Dio švicarske granice sa Francuskom, kantoni Ženeva, Vaud i Jura su u zadnjih mjesec dana bili poprište desetak teških oružanih pljački i isto toliko takozvanih nasilnih otmica vozila, poznatijih kao “carjacking”. U toku prošle godine na teritoriji ovih kantona, izvršena je 31 oružana pljačka, od kojih čak 17 u samoj Ženevi. Izvršioci ovih (ne)djela su uglavnom francuski državljani iz obližnjih prekograničnih regija Rhone-Alpes, Pays de Gex i Haute-Savoie. I dok smo mi napokon poslije toliko godina ušli u bezvizne bračne vode sa Šengeskim ugovorom, uposlenici švicarske granične službe nisu baš sretni zbog njihovog ugovora sa tim (ne)sretnim Šengenom.

Mapa oružanih pljački

Iako je 2008.godine, malo prije otvaranja granice kao jedna od stavki Šengenskog ugovora, uspostavljen Centar za policijsku i graničnu suradnju (Centre de coopération policière et douanière - CCPD) sa sjedištem u Ženevi i čija je misija bila razmjena informacija kroz Šengenski Informacijski Sustav (SIS), te uspostava zajedničkih patrola švicarske i francuske granične službe, očito je da ovaj centar nije dao neke velike rezultate. Po riječima jednog od lionskih policajaca, koji djeluje u sklopu ovog centra: “Švicarska je zemlja koja je bogata i to će uvijek i biti. Zakonske kazne protiv pljačkaša u Švicarskoj su mnogo blaže nego u Francuskoj i tako će i ostati. Tako da jedino što mogu da kažem, jeste da je Švicarska jedna velika luksuzna vitrina i ni to se neće promijeniti. Sa povećanjem efektiva policije ili ne.” Ulaskom Švicarske u Šengen, od 300 službenika granične službe u Ženevi, njih 140 moralo je napustiti svoje mjesto na putnim graničnim postajama, te je prebačeno na kontrolu putnih isprava na ženevskom međunarodnom aerodromu Cointrin.

Rezultat toga je da na kraju ostaje nedovoljno graničara koji bi pokrivali teritoriju od gotovo 100 kilometara granice sa Francuskom. Sa francuske strane, pogranična žandarmerija ima na raspolaganju čak i dva helikoptera, jedan u Lionu i drugi koji je u sustavu gorske službe spašavanja u Chamonixu, no problem je u tome što se još uvijek nisu usaglasile stavke kojim bi po Šengenskom ugovoru, helikopteri imali dozvolu preleta na obje teritorije. No jedna od novosti jeste ta da je međusobna radio komunikacija sada napokon uvezana, čime se u slučaju pljačke na teritoriji ženevskog kantona, u Francuskoj aktivira plan pod nazivom “Epervier” i mobiliše oko pedesetak žandarma na svim strategijskim točkama regija koje okružuju Ženevu.

Belgijsko-francuska granica

Jedna druga igra (bez) granica prikazana je u novom filmu jednog od najuspješnijih reditelja u istoriji Francuske, Dany Boona, čija je komedija o sjeveru Francuske “Bienvenue chez les Ch'tis”, oborila sve moguće rekorde u istoriji francuske kinematografije. Njegov novi film “Rien à déclarer” (Ništa za prijaviti) koji bi trebao početi prikazivanje u februaru je također komedija i dešava se na francusko-belgijskoj granici u momentu otvaranja granica šengenskog prostora devedesetih godina.

Priča se odvija između dva carinika, francuza Mathiasa Ducatela (kojeg igra Dany Boon) i njegovog prekograničnog kolege Rubena Vandervoordena (kojeg igra uvijek fenomenalni belgijski glumac Benoît Poelvoorde), na jednoj graničnoj postaji između ove dvije zemlje. Ustvari, film govori o svakodnevnici belgijskog carinika (inače žestokog antifrancuza), koji je “natjeran” da čini zajedničku graničnu patrolu sa svojim francuskim kolegom u vrijeme brisanja granica. Oni će kroz film, u stilu Louis de Funèsa i njegovih kultnih žandarma iz Saint-Tropes-a, vozeći se u službenom vozilu Renault 4, biti zaduženi da stanu na put švercerima droge.

Još pri realizaciji filma polovinom prošle godine, u krugovima francuske granične policije se pojavio strah da će film prikazati lošu sliku o ovom poslu, koja je inače uzdrmana. Još tada je sindikalna organizacija francuskih graničara (UNSA-Douanes), u dnevniku “Parisien” objavila dopis u kojem se nadaju da se kroz dijalog glavnih likova, reditelj neće puno šaliti na račun granične policije, te da ne žele da ispadaju “idioti” u veoma teškom vremenu za službu, kada se gotovo svakodnevno ukida po jedno radno mjesto u službi, pa jednostavno traže od reditelja da “ne dodaje sol na ranu”.

Komedija k'o komedija, svako dobije malo na svoj račun, no očito je da njihov strah od narušenog imidža nikako ne prestaje, pa je nedavno, izdata i interna depeša od devet stranica u kojoj se kaže da se na osnovu slike koju će pružiti ova predvidljiva komedije, treba poduzeti neke korake kako bi sačuvao imidž službe, te se traži od uposlenika (koji će zajedno sa članovima svojih obitelji imati popust) da ako budu išli u kino, ne idu u službenim uniformama (?!). No, taj strah je definitivno malo i pretjeran, jer ovaj film kao i sve komedije ima svoj sretan kraj, koji navija za “pomirenje među narodima”.

I na kraju, jedna od originalnijih ilustracija ovih igara bez granica i u neku ruku, (ne)opravdanosti “bilateralnih” odnosa u šengeskom prostoru, jeste karikatura mog dragog prijatelja Herrmanna (kojeg ste već upoznali u nekoliko mojih tekstova) na kojoj iz Švicarske zbog jakog švicarskog franka, Ženevljani idu u u kupovinu u francusku ispostavu švicarskog supermarketa Migros, dok u drugom pravcu, opet zbog jakog švicarskog franka, francuski kriminalci idu u Ženevu “na posao”.