Andrej Đerković: Kolateralna šteta

"collatéral/kollateral".
Pod tim nazivom se održavaju "14es Journées photographiques de Bienne/Bieler Fototage (Dani fotografije)" u švicarskom gradiću Bienne, na kojima između ostalih autora, izlaže i moj poznanik Steeve Iuncker, jedan od talentiranijih ženevskih fotografa, inače član francuske agencije “VU”. Steeve je na poziv organizatora ove manifestacije, izložio seriju fotografija koju je lani uradio u Sarajevu i koja je urađena na narudžu Europske Unije u sklopu kampanje uništavanja zaostalog oružja.

Projekat Europske unije se sastojao od fotografskog ilustrovanja i dokumentovanja korištenja finansijske pomoći u dvanaest regija u svijetu kroz "program očuvanja mira i demokratije". U početku je Steeve trebao ići za Afganistan i u Gazu, no na kraju je eto završio u Bosni i Hercegovini i Gruziji.

Pored fotografija ono malo preostalih p(r)opucanih balkonskih stakala ili neofarbanih fasada, te nekoliko neodređenih portreta, skoro kvarat serije koja bi kroz diptihe paralelno sa fotografijama procesa uništavanja oružja i zaostalih eksplozivnih sredstava, trebala da pokaže život u Sarajevu, čine fotografije djelomično ili totalno pokrivenih žena. Fotografisanjem totalno pokrivenih žena u sarajevskom kvartu Vojničko polje kako guraju dječija kolica, dok se u pozadini naziru minareti džamije Kralja Fahda, jedino što se može iz tih fotografija pročitati jeste da sa istim, autor u jeftinom i djetinjasto wannabe nagonu sa (po)njemu tako eksplicitnim prizorom, želi na mala vrata da uđe pod skute stare dame.

I pored nečijeg osobnog ili kulturološkog problema sa vizualnim religijskim pluralizmom u Sarajevu, ovdje dolazimo do svojevrsnog wannabe-zma, gdje autor, da li slijedom svog neznanja o prostoru ili straha od istog prostora koje dokumentuje, da li zbog veoma, veoma zakašnjele želje za ekskluzivitetom skoro 15 godina nakon završetka rata, ima namjeru da eto baš on šokira Europu u tako aktualnom momentu kada ona zabranjuje nošenje burke na javnim mjestima ili kada se ona plaši da će se vizualni krajolik njihovih gradova promijeniti sa izgradnjom minareta.

Tu istu scenu, Steeve može uraditi svakog jula u svojoj Ženevi, mada malo drugačiju, jer u tamošnjoj situaciji, njihove “gošće” iz bogatih zemalja Bliskog istoka ne guraju kolica sa djecom, već im to rade služavke, dok one praćene tjelohraniteljima, “šaraju” po butigama Louis Vuiton i Vacheron Constantin.

Da je Steeve bio samo malo lucidniji i informiraniji, u svojoj diptih kolekciji, zajedno sa zadatom temom Europske Unije o uništavanju zaostalog oružja i zaostalih minskih sredstava, na istom mjestu (Vojničko polje) mogao je da potraži djecu (danas već odrasle osobe), koja su provela djetinjstvo na toj, jednoj od najtežih prvih crti opsadnog Sarajeva. Mogao je istražiti živote stanovnika obližnjih olimpijskih sela, Dobrinje i Mojmila, koji su “progutali” najgorči kolač opsade.

Mogao je, ali nije.

Jer mu to Europska unija nije ni tražila. Jer takva slika njima ne treba. Ne treba im slika života poslije smrti. Slika digniteta naspram europske hipokrizije.

Autor je ovom serijom želio da pored reportaža sa Kanskog festivala ili Ženevskog salona automobila, u svoj životopis stavi na silu i “ratni” angažman. Usput i da prikaže Sarajevo tmurno i sivo, daleko od svega onoga što taj grad (kakav je, takav je) sa svom svojom istorijom i prošlošću predstavlja.

Ali to je naprosto nemoguće.

Nemoguće je, zato što je od onog momenta kada je “Europa umrla u Sarajevu”, kroz taj grad prošlo stotinu i stotinu fotografa koji su liječili svoje frustracije i tražili sami sebe. Bilo je svakakvih, sjećam se da smo jednom na Radiju Zid, nekoliko dana čitali apel uplakane majke iz ne sjećam se više koje sjevernoeuropske zemlje, koja zove svoju kćer da se vrati kući, dok je ova po gradu izigravala ratnog fotoreportera, pa do onih profesionalnih “lešinara” koji bi bukvalno ispijali kafe na raskrsnici na Skenderiji dok nekoga ne bi spucao snajper sa jevrejskog.

Sa druge strane, ljepše i iskrenije naravno, Sarajevom su tokom rata i poslije, hodali neki fotografi čije su fotografije originalni i veoma osobni dokumenti o Sarajevu, među kojima su Annie Leibovitz, James Mason, Roger Richards, Evstafiev Mikhail…pa čak i “plafon” ženevske fotografije Gerard Petremand, kojeg ipak malo više poznajem.

“Sarajevo je nevjerojatno bogato životom i smrću, to je mjesto gdje ljudi doslovno nemaju zidova, ni kože i svatko točno zna tko je on sam“
Annie Leibovitz za londonski The Independent (3.Mart 1994.)

Nemoguće je zbog njih. Jer su oni mnogo prije Steeva (i sličnih post-post-post-ratnih fotografa koji će na žalost i dalje dolaziti), ostavili svoje tragove, koje su nasuprot ovakvim reportažama, istinite. Oni su uokvirili naše istinite tragove, tragove realnosti, tragove života.

Članak novinara Etienne Dumonta u dnevniku “Tribune de Geneve” koji prati ovu postavku, ilustriran sa jednom od navedenih fotografija totalno pokrivenih žena, prepun je klasičnih klišea na koje smo već navikli, pa tako piše kako je ova serija fotografija “rezultat Iunckerove šetnje kroz jedan grad vidno označen fizičkim ožiljcima rata”.

No ipak…
Obični europski građanin (jer je projekat rađen za Europsku Uniju) ili ženevski čitalac kroz ove klišeirane “so exclusive” vizualne konstatacije, jednostavno neće biti u stanju shvatiti kroz šta je Sarajevo prošlo krajem prošlog vijeka i gdje se danas nakon svih tih tranzicija nalazi.

“S obzirom na jasno vidljive ožiljke rata, činilo bi se licemjerno da se fotograf ograničio samo na zadatu temu, bez opisa atmosfere i aktualnih tenzija u tom društvu” napisala je još licemjernije i krajnje šablonski kustosica Mariana Forberg u tekstu koji prati postavku.

Da, Sarajevo još uvijek ima (pre)ostale vidljive fizičke tragove rata, što je u neku ruku i dobra stvar, gledajući politička i moralna zaboravljanja bliže istorije, te (ne)ispitivanje odgovornosti prijeko potrebne za proces pomirenja. U vezi sa tim klišeom, u Sarajevu je naprotiv i na žalost, čak sve manje i manje sačuvanih fizičkih tragova destrukcije, počev od “izbrisane” zgrade Oslobođenja, preko Vijećnice, pa samim tim nestaje i grad koji je preživio opsadu. No, mnogi europski gradovi dan danas imaju sačuvane fizičke “ožiljke”, kao što su Berlin, Barcelona, Hamburg i drugi, pa opet o njima ne mislimo kao o lokalnom društvu koje nije prevazišlo svoje istorijske greške ili dileme. Naprotiv, oni su pokazatelji kako se demokratsko društvo može mnogo bolje razviti kroz očuvanje tragova koji govore o istorijskim periodima tog društva.

Sarajevo se sa druge strane, u protekli poslijeratni kvarat vijeka, prilično razvilo i obnovilo kako arhitekturalno kroz (re)konstrukciju, tako i kroz još uvijek stidljivi demokratski proces, pa je ovakvo karakterisanje poslije ovoliko godina i na kraju krajeva, tolikog novca europskih poreskih obveznika utrošenih na rekonstrukciju postratnog (društva) Sarajeva, iskreno deplasirano. Sličan ofucani “ready-made” komentar se mogao čuti i od Manuela Tissiera, “specijalnog dopisnika” nacionalnog kanala France 2, koji je boravio u Sarajevu u povodu nedavne kvalifikacione utakmice između Bosne i Hercegovine i Francuske.

Shodno, iskreno dovoljnom vremenu (15 godina od završetka rata) da se vizualno ili novinarski ispriča priča (post)ratnog Sarajeva, te slijedom našeg (pre)življenja u istom, jedino kako možemo gledati na ove, budimo slobodni reći pokušaje, jeste gledati ih kao “kolaterarnu štetu” i ništa drugo.