Andrej Đerković: EU.phobia
Radiosarajevo.ba
Piše: Andrej Ðerković
Švicarska, taj nedostajući centralni dio puzzle slagalice na geografskoj karti Europske Unije, ove sedmice pokušava ponovo otvoriti diskusiju o odnosima sa Europskom Unijom. Baš sa tim zadatkom, predsjednica Švicarske Konfederacije, Doris Leuthard se početkom sedmice u Briselu susrela sa predsjednikom Europske komisije, José Manuel Durão Barrosom i predsjednikom Europskog vijeća, Hermanom Van Rompuyem. Ovaj sastanak je ujedno i nezvanični početak perioda u kojem bi se trebala uspostaviti mnogo ozbiljnija debata o budućim odnosima Švicarske sa Europskom Unijom.
Iako su Švicarci 2001.godine, sa 76.8% glasali protiv otvorenja pregovora o priključivanju EU, Bern još uvijek nema namjeru da povuče formalni zahtjev o priključivanju, koji je predat još davne 1992.godine. Debata bi trebala da “baci na stol” sve moguće opcije koje se tiču odnosa između Švicarske i EU, te da sruši tabu zvani “eventualno priključenje”, kada god da se ono desi.
Odmah na početku, sama diskusija je žrtva već dugogodišnje EUfobije, od strane pretežno starije generacije švicarskih građana, koja je odrasla nakon Drugog Svjetskog rata, (pre)živjela Hladni rat i koja se bori za trajnost švicarskog identiteta, te zaštitu švicarskog modela i tradicija. Jedan od glavnih predstavnika ovih “zaštitnih “kriterija” danas u laganom (mada nedovoljnom) nestajanju, je Demokratska Unija Centra (UDC), populistička stranka desne orijentacije koja je nedavno postala poznata i na internacionalnom planu, po nažalost, prihvaćenom prijedlogu o zabrani gradnje minareta.
Među EUfobe, možemo slobodno da računamo također i jedan dio imigrantske naturalizovane populacije, koja se nakon dugogodišnjeg rada i u to doba mukotrpne integracije, nerijetko ponaša radikalnije no “autohtoni” Švicarci. Sa druge strane stola je generacija modernih, visoko školovanih švicarskih građana koji su kroz ekonomske i kulturne veze mnogo otvorenijih prema instancama EU. Njihov adut je definitivno činjenica, da se Švicarska na osnovu dosadašnjeg odnosa sa Europskom Unijom nalazi u stanju ekonomske neodrživosti, te da su istim, mnoge reforme ostale u fazi nacrta, pa shodno tome, zemlja nije bila u mogućnosti da iskoristi ekonomski potencijal Europske Unije. Ne smjemo bježati i od veoma važnog podatka da preko 400 000 Švicaraca, živi u zemljama Europske Unije.
Diskusiju prati i željno očekivani raport Švicarskog Federalnog Vijeća o europskoj politici subjektivnog naziva “Europe”, koji bi trebao biti obznanjen 18.augusta i koji je zatražen od strane skoro polovice izabranih predstavnika u Nacionalnom Vijeću. Zadnji ovakav raport je urađen 2006.godine, kada je zaključeno da je Švicarska još uvijek u stanju da brani svoje interese kroz mrežu postojećih bilateralnih sporazuma.
Od početka bilaterarnih odnosa, Švicarska je potpisala preko 120, od kojih nekoliko veoma važnih odredbi sa Europskom Unijom, tako da će sve da se svodi na kvalitetnom prikazu kako budućnost zemlje ovisi od suradnje sa EU, a ne na tradicionalnoj i kroz istoriju iskazanoj neutralnosti, koja je danas, gledajući sa ekonomsko-političkog aspekta, samo malo humaniji izraz za izolaciju. Prvi korak veličine 4.6% je već napravljen, što je bila razlika postotka, na osnovu kojeg su 2005.godine, Švicarci glasali “ZA” Šengenski ugovor, čime je Švicarska dobila pristup Šengenskom Informacijskom Sistemu (SIS), databazi na nivou vlada zemalja Europske Unije koja se koristi za nacionalnu sigurnost i graničnu kontrolu. Time je također, građanima zemalja članica Europske Unije olakšan ulazak i boravak u Švicarskoj i obratno. Pozitivan odziv na referendumu, je bio potvrda “bilaternarnog puta” na koji se Bern odlučio, no istovremeno je bio i jedina opcija kako bi Švicarska produbila suradnju sa EU.
Drugi korak, možda i veći od ovog prethodnog, je bilo “DA” obnovi protokola o slobodi kretanja građana između Švicarske i EU (ALCP), koji je zajedno sa još sedam bilaterarnih ugovora, prvotno potpisan 1999.godine, te se sukladno povećanju broja zemalja članica Europske Unije, 2009.godine, morao ponovo potvrditi na referendumu. Protokol o slobodnom kretanju osoba, dopunjen je odredbama o međusobnom priznavanju diploma, stjecanju vlasništva i koordinaciji sustava socijalnog osiguranja. To potvrdno “DA” je izglasano usprkos nezapamćenoj i fašističkoj kampanji najsnažnije političke partije Demokratske Unije Centra (UDC), koja je “nove” Europske građane “stare” Europe (kako je taj dio Europskog kontinenta jednom opisao Donald Rumsfeld, Američki Ministar Odbrane), prikazivala u šarolikom asortimanu životinjske faune, gdje su na kampanjskim posterima prikazane životinje kao što su vrana ili ovca obojena u crno, (ne)namjerno mješajući te strance, sa “očitim” strancima, afričkim emigrantima. Upotreba crne boje kao znaka nečega negativnog, je nažalost nastavljena i na nedavnom referendumu o zabrani izgradnje minareta.
Švicarska se sve više i više, osjeća neugodno izvan (tog bauka) Europske Unije i svijest o teškoćama takvog stanja se polako ukazuje, pogotovu u ekonomskom sektoru. Slijedom ekonomske krize iz 2008.godine, Švicarska je također pod pritiskom nekih od zemalja EU, prvenstveno Francuske i Njemačke, da preuredi svoju dosadašnju fiskalnu politiku. Pritisci su se nastavili preko Italijanske Vlade koja je bukvalno postavila kamere za snimanje navodnih utajivača poreza kada prelaze granicu, do Libije koja je poslije afere hapšenja Gadafijevog sina u Ženevi predložila Ujedinjenim Narodima da se Švicarska razdijeli između susjednih zemalja članica Europske Unije. Sve to ukazuje na prijeku potrebu da Švicarska počne da mijenja mišljenje, pa na kraju i stav prema Europskoj Uniji.
No i pored ovih više no očitih argumenata, tokom perioda kojeg će pratiti ponovno i neupitno otvaranje diskusije o odnosima sa Europskom Unijom, po svojoj tradiciji, možemo ponovo očekivati politički nekorektne i šokantne postere UDC-a, sa životinjskim likovima ovaj put iz cijele Europe, koji će izvršiti invaziju na Švicarsku i uzeti im posao, krajolik (referendum o zabrani izgradnje minareta), identitet… Fauna Europskog kontinenta, kojeg skoro u cjelosti prekriva Europska Unija je veoma bogata, a i crne boje neće nedostajati.
radiosarajevo.ba
Iako su Švicarci 2001.godine, sa 76.8% glasali protiv otvorenja pregovora o priključivanju EU, Bern još uvijek nema namjeru da povuče formalni zahtjev o priključivanju, koji je predat još davne 1992.godine. Debata bi trebala da “baci na stol” sve moguće opcije koje se tiču odnosa između Švicarske i EU, te da sruši tabu zvani “eventualno priključenje”, kada god da se ono desi.
Odmah na početku, sama diskusija je žrtva već dugogodišnje EUfobije, od strane pretežno starije generacije švicarskih građana, koja je odrasla nakon Drugog Svjetskog rata, (pre)živjela Hladni rat i koja se bori za trajnost švicarskog identiteta, te zaštitu švicarskog modela i tradicija. Jedan od glavnih predstavnika ovih “zaštitnih “kriterija” danas u laganom (mada nedovoljnom) nestajanju, je Demokratska Unija Centra (UDC), populistička stranka desne orijentacije koja je nedavno postala poznata i na internacionalnom planu, po nažalost, prihvaćenom prijedlogu o zabrani gradnje minareta.
Među EUfobe, možemo slobodno da računamo također i jedan dio imigrantske naturalizovane populacije, koja se nakon dugogodišnjeg rada i u to doba mukotrpne integracije, nerijetko ponaša radikalnije no “autohtoni” Švicarci. Sa druge strane stola je generacija modernih, visoko školovanih švicarskih građana koji su kroz ekonomske i kulturne veze mnogo otvorenijih prema instancama EU. Njihov adut je definitivno činjenica, da se Švicarska na osnovu dosadašnjeg odnosa sa Europskom Unijom nalazi u stanju ekonomske neodrživosti, te da su istim, mnoge reforme ostale u fazi nacrta, pa shodno tome, zemlja nije bila u mogućnosti da iskoristi ekonomski potencijal Europske Unije. Ne smjemo bježati i od veoma važnog podatka da preko 400 000 Švicaraca, živi u zemljama Europske Unije.
Diskusiju prati i željno očekivani raport Švicarskog Federalnog Vijeća o europskoj politici subjektivnog naziva “Europe”, koji bi trebao biti obznanjen 18.augusta i koji je zatražen od strane skoro polovice izabranih predstavnika u Nacionalnom Vijeću. Zadnji ovakav raport je urađen 2006.godine, kada je zaključeno da je Švicarska još uvijek u stanju da brani svoje interese kroz mrežu postojećih bilateralnih sporazuma.
Od početka bilaterarnih odnosa, Švicarska je potpisala preko 120, od kojih nekoliko veoma važnih odredbi sa Europskom Unijom, tako da će sve da se svodi na kvalitetnom prikazu kako budućnost zemlje ovisi od suradnje sa EU, a ne na tradicionalnoj i kroz istoriju iskazanoj neutralnosti, koja je danas, gledajući sa ekonomsko-političkog aspekta, samo malo humaniji izraz za izolaciju. Prvi korak veličine 4.6% je već napravljen, što je bila razlika postotka, na osnovu kojeg su 2005.godine, Švicarci glasali “ZA” Šengenski ugovor, čime je Švicarska dobila pristup Šengenskom Informacijskom Sistemu (SIS), databazi na nivou vlada zemalja Europske Unije koja se koristi za nacionalnu sigurnost i graničnu kontrolu. Time je također, građanima zemalja članica Europske Unije olakšan ulazak i boravak u Švicarskoj i obratno. Pozitivan odziv na referendumu, je bio potvrda “bilaternarnog puta” na koji se Bern odlučio, no istovremeno je bio i jedina opcija kako bi Švicarska produbila suradnju sa EU.
Drugi korak, možda i veći od ovog prethodnog, je bilo “DA” obnovi protokola o slobodi kretanja građana između Švicarske i EU (ALCP), koji je zajedno sa još sedam bilaterarnih ugovora, prvotno potpisan 1999.godine, te se sukladno povećanju broja zemalja članica Europske Unije, 2009.godine, morao ponovo potvrditi na referendumu. Protokol o slobodnom kretanju osoba, dopunjen je odredbama o međusobnom priznavanju diploma, stjecanju vlasništva i koordinaciji sustava socijalnog osiguranja. To potvrdno “DA” je izglasano usprkos nezapamćenoj i fašističkoj kampanji najsnažnije političke partije Demokratske Unije Centra (UDC), koja je “nove” Europske građane “stare” Europe (kako je taj dio Europskog kontinenta jednom opisao Donald Rumsfeld, Američki Ministar Odbrane), prikazivala u šarolikom asortimanu životinjske faune, gdje su na kampanjskim posterima prikazane životinje kao što su vrana ili ovca obojena u crno, (ne)namjerno mješajući te strance, sa “očitim” strancima, afričkim emigrantima. Upotreba crne boje kao znaka nečega negativnog, je nažalost nastavljena i na nedavnom referendumu o zabrani izgradnje minareta.
Švicarska se sve više i više, osjeća neugodno izvan (tog bauka) Europske Unije i svijest o teškoćama takvog stanja se polako ukazuje, pogotovu u ekonomskom sektoru. Slijedom ekonomske krize iz 2008.godine, Švicarska je također pod pritiskom nekih od zemalja EU, prvenstveno Francuske i Njemačke, da preuredi svoju dosadašnju fiskalnu politiku. Pritisci su se nastavili preko Italijanske Vlade koja je bukvalno postavila kamere za snimanje navodnih utajivača poreza kada prelaze granicu, do Libije koja je poslije afere hapšenja Gadafijevog sina u Ženevi predložila Ujedinjenim Narodima da se Švicarska razdijeli između susjednih zemalja članica Europske Unije. Sve to ukazuje na prijeku potrebu da Švicarska počne da mijenja mišljenje, pa na kraju i stav prema Europskoj Uniji.
No i pored ovih više no očitih argumenata, tokom perioda kojeg će pratiti ponovno i neupitno otvaranje diskusije o odnosima sa Europskom Unijom, po svojoj tradiciji, možemo ponovo očekivati politički nekorektne i šokantne postere UDC-a, sa životinjskim likovima ovaj put iz cijele Europe, koji će izvršiti invaziju na Švicarsku i uzeti im posao, krajolik (referendum o zabrani izgradnje minareta), identitet… Fauna Europskog kontinenta, kojeg skoro u cjelosti prekriva Europska Unija je veoma bogata, a i crne boje neće nedostajati.
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
