Amer Tikveša: Izbori kao pouka 'našim strankama'

Piše: Amer Tikveša

Pobjeda Komšića, oličena u 300.000 glasova, nad politički nedopismenjenom hrvatskom nacionalistkinjom Borjanom Krišto i pokušajem stvaranja umjerenog, državotvorno orijentiranog hrvatskog nacionalizma personificiranog u liku Martina Raguža; pobjeda Izetbegovića u konkurenciji s militantnim unitaristom Harisom Silajdžićem i medijskim tajkunom koji je bogatstvom gotovo dostigao a aferama davno premašio Silvija Berlusconija, i uz to je kleronacionalist – Fahrudinom Radončićem; te opravdana sumnja u krađom osujećenu pobjedu Mladena Ivanića nad socijalističkim birokratom prekodiranim u vizualnom smislu u sofisticiranog četnika – Nebojšom Radmanovićem, zaista optimizam čini opravdanim.

Ne onaj koji bi se oslanjao na ostvarenje obećanja iz njihovih predizbornih govora, već onaj koji se odnosi na jačanje političke svijesti i odgovornosti građana u smislu da zaista lično, individualno, počinju promišljati kao političko, i da samo kroz participaciju u izbornom procesu to lično mogu ugraditi u javni prostor i u njemu ga učiniti komotnim.

Potvrđuje to i visok stepen izlaznosti birača na izbore, ali i signifikantnost njihovog izbora. Na stranu sad što su ovlasti Predsjedništva male, ali u simboličkom smislu to Predsjedništvo, između ostalog i samim tim što je tročlano, u bh. političkom prostoru predstavlja najznačajniju pojavu, ali i u političkom prostoru van BiH gdje treba da istu reprezentuje. Na stranu i to što niz za nekog politički negativnih kvalifikacija možemo dopisati i uz imena pobjednika kao i gubitnika, pa reći politički Bošnjak, podobni Alijin Hrvat, babin sin i sl. Pokušajmo ih osmotriti sa stanovišta onih birača koji ih doživljavaju kao one za koje se predstavljaju.

Uzmimo hipotetički, kako dio birača zaista vjeruje, da je SDP preko Željka Komšića ostvario subverziju u odnosu na hrvatski nacionalizam i da je koketiranjem s bošnjačkim nacionalizmom ostvario subverziju i u odnosu na njega, a sve zarad građanskog, socijaldemokratskog ideala ustrojstva države. Uzmimo da SDA želi da se zaista prestrukturira na način da se oslobodi balasta kleronacionalizma i da Bošnjake deviktimizira i deklerikalizira, a da Bakir Izetbegović nije ništa drugo do najradikalniji reprezentant tih težnji unutar SDA, koji će zaista na široka vrata uvesti politiku kompromisa i međunacionalnog dijaloga koji treba da poluči sve što bi bilo u interesu sva tri naroda i ostalih. Uzmimo da bi Ivanić da je pobijedio (ili da mu nisu pokradeni glasovi) provodio u djelo njegove umjerene i relaksirajuće stavove kakav je onaj o prihvatanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Šta nam to govori o želji birača?

Govori upravo ono s početka ovog teksta, a to je da postoji kritična masa ljudi koja ne prihvata da im nacionalni identitet bude nadređen drugim identitetima kojima pripadaju: klasnom, rodnom, seksualnom i dr. Koji ne želi da kroz homogenizaciju budu i militarizirani i svedeni samo na jednu komponentu svog bića, onu etničku. Koji svoje lično sa svim njegovim aspektima žele putem biranja investirati u političko, da bi im politika omogućila slobodu izraza svih tih aspekata ličnog.

Kad kažem kritična masa, ne mislim tu na sve glasače koji su glasali za spomenute političare, mislim na jedan njihov dio koji zaista za navedene jest glasao zbog vjere u iskrenost njihovih „građanskih“ istupa, a koji bilo kome može priskrbiti značajniju participaciju u vlasti.

Mislim na dio birača koji će i ovog puta biti prevaren, a kojeg je zbog sitnih interesa, pogrešno usmjerene kampanje i populizma propustila Naša stranka, iako je upravo na priči zbog koje je jedan dio birača da glas navedenim likovima i njihovim partijama u jednom trenutku, tačnije na opštinskim izborima, bila stekla popularnost.

Umjesto da raskrinka ljevicu kao lažnu i da preuzme njeno mjesto, ona se oslanjala na popularnost pojedinih članova, simbolički bitnih, ali sa stanovišta političke pragme irelevantnih. Umjesto da do krajnjih granica izrelativizira nacionalno, ona se odlučila na „rat mafiji“, koju pritom zbog pozicije salonskog ljevičarenja niti jednog trenutka nije uspjela precizno označiti. A imala je dvije godine da to uradi. Sad nek' „ne daju svoje“ možda dvije fotelje.

radiosarajevo.ba