Duh i strijelci

U sportskim igrama, velike ekipe nisu sastav najboljih igrača, već kolektivi u koje se najbolje uklapaju vještina i snaga pojedinaca.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Gol je kruna igre. Najbolji strijelci su velike zvijezde, a obično biva tako da su za prostor koji njima ostaje najzaslužniji igrači koji se manje vide, ali rade veći posao na terenu. U rukometu su to, obično, pivoti, dok srednji bekovi trebaju razigravati ekipu i dati sadržaj igri. Krila, među kojima je veliki broj rasnih strijelaca, igri daju tempo, i najčešće atraktivnost. Oni koji pamte rukomet iz prošlog vremena znaju kakvi su strijelci bili Mile Isaković, Jochen Fraatz ili Irfan Smajlagić, znaju danas i kakva su krila crna mamba Luc Abalo ili Slovenac Dragan Gajič. 

No, najbolji strijelci su bekovi: od njih se živi i s njima se gine, kako kaže stara rukometna poslovica. Za naše bekove na Svjetskom prvenstvu možemo reći da su, osim Malinovića, podbacili. Prce nije bio zdrav, kao ni Karačić koji je davao sve od sebe, ali nije moglo više, a Čelica je samo protiv Irana pokazao da ima top u ruci. Doduše, prilično jednostran. A i došli smo ovdje zahvaljujući lijevim bekovima. Kad smo kod poslovica, tako nekako biva: što te zaljulja, to te i zakopa. 

Protiv nas, pak, igrala su dvojica od trojice najboljih strijelaca u povijesti. Makedonac Kiro Lazarov (942 gola) i Bjelorus Sergei Rutenka (862) su uvjerljivo prva dvojica na listi strijelaca Lige prvaka. Prvi je našoj reprezentaciji dao svega tri gola, uz jednu od svojih najslabijih igara u karijeri. Drugi je u teškom porazu naših 37 - 29 u President Cupu, u borbama od 16.- 20. mjesta “složio” 9 komada i potvrdio da je scorer ubilačkog instinkta. Za najboljeg strijelca u historiji reprezentativnog rukometa teško je naći vjerodostojne podatke, ali recimo da je ovdje još uvijek francuska ikona Jerome Fernadez koji 18 (osamnaest) godina igra za reprezentaciju i dao je oko 1400 golova! 

Rukometna reprezentacija BiH izgubila je još jednu tešku utakmicu od direktnog konkurenta za odlazak na Evropsko prvenstvo, Bjelorusije. Naši su umorni i razočarani reprezentativci pogodili desetak stativa, a na terenu se osjetilo da svi jedva čekaju da sudija odsvira kraj utakmice. Bitno je samo da ovaj poraz ne ostavi teške posljedice i da se sutra, protiv Češke ili Rusije, zavisi ko izgubi, potpuno ne raspadnu. Da održe onaj duh koji ih je nosio do ovog Svjetskog prvenstva. 

U sportskim igrama, velike ekipe nisu sastav najboljih igrača, već kolektivi u koje se najbolje uklapaju vještina i snaga pojedinaca. One rastu polako, pogotovo ukoliko nemate sve novce ovog svijeta pa iz izloga kupujete najbolje, ili ono što vam treba. 

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine će u narednih nekoliko godina, uz Dejana Malinovića, u nastanku, trebati još jednog velikog strijelca. Neka se imena već pojavljuju, ali o tome ko bi to mogao biti, još je rano govoriti. 

Jer, rekosmo, kada postoji pravi duh, onda se pojave i velika imena…