Ahmed Burić: Balkan, rukomet i još ponešto

Od raspada bivše Jugoslavije, koja i nije imala toliko titula, kakva je rukometna velesila bila, Svjetska prvenstva su osvajali po dva puta Španci Rusi i Švedi, tri puta Francuzi, i po jednom Nijemci i Hrvati. Nikada do sada niko na Svjetskim prvenstvima nije uzeo medalju, a da nije bio iz Evrope.  Domaćin je pobijedio samo u tri navrata, od dvadeset i četiri puta koliko je weltmeisterschaft, što je najprikladnija riječ kad je rukomet u pitanju, održan.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Što se ovog Prvenstva, odigranog u Kataru tiče, manje-više znate sve. (Pre)bogati šeici odlučili su da svoj narod počaste jednom velikom paradom, sagradili su nove dvorane, formirali reprezentaciju u kojoj su tri igrača iz Crne Gore, dva iz Bosne i Hercegovine, i iz Španije, Kube i Francuske po jedan. I selektor Španjolac koji ih je “zatvorio” zadnjih godinu dana, naučio kidati ruke i noge u odbrani. S druge strane, Valero Rivera je znao da će imati podršku u suđenju.

Rukomet je još uvijek valjda jedini sport u kojem sudija određuje sve: od toga koliko će trajati napad, preko toga kad odbrambeni igrač, a kad napadač pravi faul, i kad je faul za isključenje, a kad ne. To ostavlja milione “pljačkaških” kombinacija, nakon kojih se čovjek pita šta je, općenito, svrha sportskih igara. Da se narod, zabavi ili da mastodontske institucije poput Svjetske rukometne federacije idu utrtim stazama mafijaškog konzervativizma i sistematske korupcije.

Naše, a njihovo

Nije onda možda ni čudo da takav kontekst najviše odgovara “našima”: četvrtina igrača u finalu Svjetskog prvenstva porijeklom su “Balkanci”. Osim “Katarana” tu su još i tri Francuza: njihov ponajbolji igrač Nikola Karabatić, njegov brat Luka, i Igor Anić, rezervni pivot i rođeni Mostarac. 

“Pa u čemu je onda problem”, rekao bi recimo neki navijač nekog kluba iz Premiershipa, koji baš i ne zna da postoji rukomet, “u tom sportu, ako se toliko može varati – red je da su Balkanci najbolji”. Na Svjetskom su bile Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Sloveniju tu možemo računati samo ako se sjetimo da smo nekad davno živjeli u istoj državi: oni su, iako nisu vele(sila) svoj rukomet digli na pristojan nivo, i učesnici su završnica većine velikih takmičenja.   

Paralelno s plasmanom naše rukometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, stanje u našem rukometu je sljedeće: treneri se mogu licencirati tako da donesu “dvije slike i rodni list” i uplate kotizaciju koja košta dvije kutije skupljih cigareta. Nikad se ne zna koliko će elitno takmičenje imati članova: u zimskoj pauzi nam se može dogoditi da neke ekipe odustanu, jer ne mogu održavati ni osnovne troškove koji bi im osigurali takmičenje. Talentirani mladi igrači odlaze trbuhom za kruhom bilo gdje gdje im se može ponuditi da normalno treniraju, i imaju barem osnovne uvjete za život i sportski rad. 

U tom smislu, umjesto da poput drugih zemalja “kukamo” što neki naš igrač ne igra za našu selekciju, ispada da treba da smo sretni kad neko zabljesne u svijetu, pod drugom zastavom. Uzmimo, recimo, primjer Eldara Memiševića, desnog krila iz Maglaja, koji je sinoć ponio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu, kao reprezentativac Katara. Ko zna kroz kakve bi se muke morao provlačiti da igra u dresu zemlje u kojoj je rođen? Ovako je, vele oni koji poznaju stanje u rukometnom svijetu, uspjesima u reprezentaciji Katara u zadnje dvije godine, zaradio više nego sve njegove kolege tokom svojih (evropskih) karijera. I osigurao sasvim pristojan život i razvoj. Ono što većina mladih (ne samo sportista) u Bosni i Hercegovini, ne mogu ni sanjati. 

Talenti, let i propast

Švedski mediji su ispadanje svoje reprezentacije s ovog prvenstva, uglavnom, prokomentirali tako da “u ovom trenutku ne može bolje”. “Ova generacija, prosto, nije talentirana kao ona u kojoj su igrali Olsson ili Wislander i velike rezultate ćemo morati čekati. Nemamo talenata, poput recimo Zlatana Ibrahimovića, koji je obilježio švedski nogomet u posljednjih petnaestak godina”.

Tako je to u uređenim zemljama: svi na svijetu od Švedske do Katara, prave svoju reprezentaciju kako najbolje znaju, ulažu, stvaraju uvjete, plaćaju igrače, daju pasoše, dijele premije. Čini se da samo kod nas vam se može dogoditi da ste talent, ali da iz nekog razloga, ili zbog idiotluka, svijet za vaš kvalitet nikada ne čuje.

O čemu govori ovaj tekst? Između ostalog, i o činjenici da je posljednju prijateljsku utakmicu na ovom Prvenstvu reprezentacija Katara, sinoćnji finalist Svjetskog prvenstva, odigrala s reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Sjećate li možda rezultata?

Bilo je neriješeno 22:22. Uz loše suđenje koje je oštetilo našu reprezentaciju, koja je u toku te utakmice vodila i s pet razlike. Za naše, znamo kako su završili: kao dvadeseti, nakon ispadanja u grupi od Tunisa, i dva teška poraza od Rusije i Bjelorusije, kad su fizički i psihički bili na dnu. Video snimak te utakmice vodstvo naše reprezentacije nije uspjelo dobiti, a u kuloarima se govorilo da je njihov trener Valero Rivera tražio od samog vrha katarske države da utječe na IHF, da sudije ujednače kriterije, “jer otvorene sudijske krađe ne koriste nikome, i svi će mrziti reprezentaciju koja na taj način ide po medalju”.   

Završilo je tako da je Katar odigrao finale, malo i namučio velikog favorita Francusku. Zemlja organizator ovog Svjetskog prvenstva dobila je prvu medalju na velikim svjetskim takmičenjima, položili su ispit za naredna takmičenja koja će organizirati prije Svjetskog prvenstva 2022. u fudbalu. IHF i njegov vječni predsjednik Egipćanin Hasan Mustafa još će malo moći vući za nos sve one kojima je do sporta – jer je, kako smo rekli, suđenjem moguće namjestiti svaku rukometnu utakmicu, a mi ćemo se vratiti kući, sretni da je naša reprezentacija bila na Svjetskom prvenstvu. I da nije ukaljala obraz.  

I svjesni da nikada nećemo moći računati na velike rezultate. Ili hoćemo, ali kao nekadašnje kolonije: u dresovima nekih drugih, nekada dalekih i egzotičnih zemalja.