David Bowie weekend na RSA

Nedavno je izašla Bowiejeva biografija "Starman", u kojoj se ruše neki mitovi o životu i karijeri ovog legendarnog muzičara, počev od njegovog djetinjstva pa do zrele dobi. Napisao ju je Paul Trynka, a rezultat je razgovora sa stotinama poznanika, prijatelja, ljubavnica, ali i kolega sa muzičke scene koji su piscu govorili o Davidu Bowieju.

Pjevač je, naime, opisao svoju majku kao ekscentričnu mučiteljicu čije je ponašanje i izazvalo buntovništvo u njemu dok je bio dijete. Međutim, kako se navodi “Starmanu”, Bowie je prema navodima njegovih učitelja bio bistro, šarmantno dijete vrlo dobrih manira, sin kojim bi se ponosila baš svaka majka. Njegov pristojan imidž narušila je dobro poznata epizoda iz njegove adolescencije. Zbog djevojke se potukao s prijateljem, a udarac koji je dobio u oko promijenio mu je boju i od tada je Bowie imao jedno oko plave boje, a drugo zeleno-smeđe.

S pjesmom “Space Oddity” 1969. dokazao se kao glazbenik. Bowie je ispričao kako mu je ta pjesma došla vrlo lako i da ga je za nju nadahnuo Stanley Kubrick s “2001.: Odiseja u svemiru”.

Kako mu je napredovala karijera, sve je više gradio svoju javnu stranu kao vrlo zagonetne, kontroverzne osobe, posebno kada je riječ o seksualnoj orijentaciji.

Radio je to smišljeno, pa je tako piscu Cameronu Croweu rekao da je svoju tadašnju suprugu Angelu Barnett, a bilo je to sredinom 70-ih, upoznao preko tipa s kojim su oboje spavali. Glazbeni menadžer Bob Grace tvrdi da je Bowiejeva opsjednutost biseksualnošću proizlazila iz njegove vezanosti za Micka Jaggera, koji mu je bio idol i za kojeg je bio uvjeren da je biseksualac.

Kasnih 70-ih udružio se s Iggyjem Popom i tada je počela njegova berlinska faza. Dvojica umjetnika zajedno su živjeli u Schönebergu, berlinskoj četvrti koju je obilježila nacistička prošlost, ali gay zajednici omiljenoj zbog kabareta. Bowie je bio fasciniran, a njegova opsesija pretočila se u gotičku, vampirsku glazbu koju su Iggy i on producirali tih godina. Tu je nastala i čuvena berlinska trilogija, albumi Low, Heroes i Lodge, a proucirao ih je Brian Eno.

Sredinom 80-ih ubio mu se mentalno bolesni polubrat Terry. Uvijek je izbjegavao pričati o “crnoj ovci” u obitelji, bila je to ipak tada i sramota. Terry koji je gotovo polovicu svog odraslog života proveo u duševnim bolnicama bio je za Bowieja konstantni izvor straha i tjeskobe. Nakon što se ubio tako da je legao na tračnice te ga je pregazio vlak, mediji su se raspisali o glazbenikovoj obiteljskoj tragediji. I nisu ga štedjeli, portretirajući ga kao manipulativno čudovište koje ne mari za druge. Bowie je poslije napisao pjesmu o Terryjevu samoubojstvu “Jump They Say”. Osamdesete su Bowieja ustanovile kao neprikosnovenu pop zvijezdu - izdaje vrlo uspješne ploče (Let's dance) i singlove (Under pressure, Let's dance, Dancing in the street), glumi u filmovima Labirint i Posljednje Kristovo iskušenje, a radi i muziku za film Absolute Beginers.

Devedestih Bowie opet sarađuje sa Brian Enom i koketira sa elektronskim zvukom koji je bio popularan tih godina. Dvijehiljadite donose zdravstvene probleme, ali i Grammy nagradu za životno djelo. Nakon albuma Reality 2003. godine Bowie se oporavlja od srčanog udara i povremeno nastupa, da bi se ove godine vratio sa novim studijskim albumom The Next Day, koji je objavljen 8. marta, nakon najduže pauze njegovoj karijeri, duge cijelu deceniju. Album je dobio najviše kritike, a prvi singlovi su bile pjesme Where are we now i The Stars (Are Out Tonight).

Procjenjuje se da je u svojoj karijeri Bowie prodao više od 140 miliona albuma.