Zoran Redžić: Samo smo svirali, ne razmišljajući hoće li to biti nešto veliko

Zoran Redžić, najpoznatiji kao basista velikog Bijelog dugmeta, rođen je 29. januara 1948. godine u Sarajevu. Već kao gimnazijalac počinje svirati i ulaziti u svijet muzike, prvo zajedno s bratom Fadilom Redžićem u Aktivu saveza omladine općine Centar. 1965. godine na sarajevskoj muzičkoj sceni pojavljuje se grupa Čičci u kojoj svira bas gitaru, a kasnije se pridružuje Kodeksima u Italiji. Po povratku u Sarajevo nastavlja s Goranom Bregovićem i Milićem Vukašinovićem u bendu Mića, Goran i Zoran, a od proljeća 1974. godine, karijeru nastavlja u Bijelom dugmetu.

Razgovarao: Dino Ćatović, Radio Sarajevo

Priredila: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba

Javnosti sigurno ne toliko poznat kao Bregović, Tifa ili Bebek, u bendu je važio za omiljenog člana, kako sam kaže. Dok su se ostali razilazili oko mnogih tema, i u različitim periodima Bijelog dugmeta bivali najbolji/najgori prijatelji, on je ostao neko koga svi vole. 

Danas Redžić živi u Sarajevu, ne kaje se što je bio dio velike priče kakva je ona o Bijelom dugmetu, ali, kako kaže za Radiosarajevo.ba, čovjek s godinama postaje pametniji, pa bi i on volio da se možda umjesto muzici, posvetio tehnici...

Mladi, revolucionarni i puni energije, te 1974. godine kada priča i počinje, članovi benda nisu imali ideju da će napraviti nešto veliko. A o tome nisu ni razmišljali, kaže Redžić.

„Nama se dopadala muzika koju smo stvarali, mi smo uživali u tome i nismo razmišljali o tome hoće li to biti nešto veliko ili ne. Kada je riječ o prvoj ploči odlikuje je to što smo tada mnogo probavali, tako da, kada smo ušli u studio, to je već bilo toliko usvirano da smo Ipe i ja to uradili maltene za jedno poslijepodne. Bijelo dugme je nešto što je baš lijepo, ne nama sviračima, nego većini ljudi s ovih prostora, onima koji su odrastali ovdje, i zbog toga ne žalim što sam učestvovao u svemu tome. Mada, kada bih mogao vratiti vrijeme unazad, možda bih se bavio nečim drugim čemu sam više naginjao, možda nekoj tehnici... Čovjek kada ostari, postaje pametniji. Mi nismo produkt sretnih okolnosti, jer su i drugi imali iste takve okolnosti. Ono što smo mi imali bile su pjesme, a Goran je pravio bolje pjesme od drugih. Svi su imali isto što i mi; zgodne svirače, čak su imali zgodnijeg pjevača, ako ćemo to gledati, ali u svemu tome, stvar je samo u muzici“, kaže Redžić za Radiosarajevo.ba.

"Nema demokratije u orkestru"

Osim Bregovića, Redžić je član s najdužim stažom u bendu. Ona jedna ploča na kojoj nije učestvovao Eto! Baš hoću!, neobično, ali je i njegova najdraža. To je stoga jer je tu ploču „čuo gotovu“, bez problema koji se pojavljuju kada se nova ploča pravi. 

Ipak, i pored ogromnog iskustva i godina provedenih u bendu, odluke nije mogao sam donositi.

„U bendu se pitao svako, ali kada se odlučivalo, odlučivao je Goran. U ključnim stvarima uvijek odluči dirigent, jer nema demokratije u orkestru. Ja se nisam petljao, Goran je pravio pjesme koje su se njemu sviđale, ja sam mu samo pokušavao osloboditi vrijeme od drugih briga, jer sam ja morao da brinem o svemu izuzev o pjesmama, tako da je moje bilo da se pobrinem da svi svirači dođu na neki koncert. Kao šef benda Goran je bio divan, ne znam kakav je danas, ali je tada bio drugar. Da je on bio neki divljak, Dugme ne bi moglo opstati jer svirači nisu takvi ljude koje možeš maltretirati, bez obzira na to o koliko se novca radilo. Ja nikada nisam imao krize s ostalim članovima benda, mene su svi voljeli. Kada biste ih pitali koga najviše vole, svi bi rekli Zorana. Danas se, stjecajem okolnosti, najviše čujem s Goranom, uvijek nas veže neki posao – veći ili manji, ali uvijek treba ili on mene, ili ja njega, i uglavnom se čujemo upravo tada – kada nekom nešto treba."

Svirka za kraj

Rijetki su bendovi koji se mogu pohvaliti činjenicom da ih se ljudi sjećaju i 40 godina od izdavanja njihovog prvog albuma, a još su rjeđi oni koji tim povodom dobiju svoje knjige, novinske članke i fanove koji tih dana s nostalgijom gledaju u stare fotografije i ploče. Nekadašnji basista Bijelog dugmeta, smatra da godišnjica kao ova, ipak, nije toliko značajna.

„Mislim da godišnjice izmišljaju neki drugi, da bi napravili od toga neke pare. 40 godina i nije neka godišnjica, 50 godina je već nešto drugo. To hoćemo li mi odsvirati sada ili za 42 godine, to je sasvim svejedno. Nadam se da ćemo odsvirati jednom da to završimo više, i nadam se da nećemo biti toliko stari da ne možemo stajati. Danas se takva priča kao Bijelo dugme teško može ponoviti, ne samo kod nas, nego generalno u svijetu u kojem vlada hiperprodukcija u kojoj se teško odlučiti samo za jedno, a niko ne može nešto tako revolucionarno i novo dati. Mi smo u onom vremenu bili svježiji, jer prije nas nije bilo gotovo ništa, bili su šlageraši. Ja sam tada sve članove tadašnjih bendova znao po imenima, danas ne znam ni imena ovih bendova“, zaključuje Redžić za Radiosarajevo.ba.