Znate li priču o sarajevskoj Merdžan kaduni?

Priče o davnim vremenima, narodima koji su nekada živjeli i djelima koja su činili oduvijek zanimaju ljude, a o tome svjedoče i sabrana brojna historijska predanja, mitovi i legende, kojima bosanskohercegovačka usmena književnost obiluje.

Većina tih legendi vezana je za život, zbivanja i ljude iz vremena vladavine Osmanskog carstva, pa tako i priče o evlijama, ljudima za koje se vjerovalo da su odabrani između običnih ljudi, najčešće vjernika, te da su obdareni vidovitošću i čudotvornim moćima.

Najčešća spominjana moć evlija je prijenos iz jednog mjesta u drugo, tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i zažmirila, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju.

Takva je i predaja o sarajevskoj Merdžan kaduni koja je prema narodnoj predaji bila evlija ili Dobra.

Kažu da je bila čestita žena, ali udata za nekog velikog pijanicu koji je vazda tukao. Ali pričalo se da je Merdžan kaduna sve strpljivo podnosila, čak je, kažu, i štap kojim je tukao muž omotavala pamukom i mehkom krpom, da ne bi ruku nažuljao dok je tuče. U narodu se vjerovalo da joj je zbog toga Bog podario da bude evlija.

Tadašnje su hadžije pričale da su je viđali u Mekki u isto vrijeme kad su je viđali u Sarajevu.

Esma Smailbegović zabilježila je predaju u kojem se spominje hadžija koji je opljačkan na putu na hadž. U tim davnim vremenima postojali su čuveni drumski razbojnici koji su išli na devama, pa zaustavljali karavane i pljačkali. Predaja govori kako je hadžija ostao bez novaca, pa se nije mogao vratiti nazad u Sarajevo. Kako su hadžije odlazile kući, on je ostao iza njih. Jedno jutro, klanjao je sabah u Haremi-š-Šerifu i tada ugledao ženu u tradicionalnoj bosanskoj odjeći, s feredžom preko lica. Prišao joj je i obratio se na bosanskom jeziku: "Pobogu, sestro, pomozi mi." Merdžan kaduna ga je tada, navodno, odvela u Sarajevo.

U Sarajevu mu niko nije vjerovao da je bio na hadžu jer se brzo vratio, a Merdžan kaduna ga je i zamolila da nikome ne priča o onome što se dogodilo.

Pričalo se da je hadžija u znak zahvalnosti dugo posjećivao, te da je na njenoj dženazi sam ponudio da joj nosi tabut  - jer ona je njega nosila iz daleka.

Merdžan kaduna umrla je oko 1695. godine, što se saznaje iz natpisa na njenu nadgrobnom nišanu u groblju na Ravnim Bakijama.

Njen grob je prema predajama otkriven za vrijeme gradnje zida oko starog grada na Vratniku kada se narod okupio s kamenjem, a majstori umjesto kreča miješali so i jaja da zid bude tvrđi. Ali zid se odjednom urušio i nikako se više nije mogao održati. Zidari su se tada obratili nekom starom hodži koji im je rekao da je na tom mjestu sigurno ukopan/a neka evlija, te im poručio da zidom zaobiđu grob i da se on više neće rušiti.

Ostaci ovih zidina još uvijek su vidljivi na Zmajevcu i Vratniku u Sarajevu.

Vjerovanja su sastavni dio predaja, pa se u narodu nastavilo protezati vjerovanje u tajne moći evlija koja se prenose i na njihov mezar kao određenu vrstu zamjene za evliju. Tako su neka od mezarja istovremeno postala i dovišta.