Zenit i Elvis J. Kurtović otkrivaju: Šta su Nadrealisti radili '84 za vrijeme Olimpijade?

'Nek' naslov bude Olimpijada šansa za razvoj, to ti je odlično', govori Elvis J. Kurtović na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine ovih dana sve je u znaku obilježavanja 40. godišnjice od održavanja XIV Zimskih olimpijskih igara. 

Evociraju se uspomene na dane kada je Sarajevo bilo centar svijeta, a mi smo odlučili pronaći sagovornike koje bi nam mogli ispričali kako su izgledale osamdesete godine prošlog stoljeća u našem gradu.

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Dakle, vežite se, polijećemo!

Legenda kaže da su nekada davno u Sarajevu postojali mladi rokeri koje je osim talenta za muziku, krasio i smisao za humor. Ta mitska bića otkrio je novinar Boro Kontić i zahvaljujući njemu čitavu tadašnja Jugoslavija upoznala se s Top listom nadrealista i pokretom Novi primitivizam (New Primitivism).

08.02.24. 06:30

'84. je pao snijeg i skupio se čitav svijet: Prije 40 godina otvorene su XIV Zimske olimpijske igre

Sad se čitateljice i čitatelji pitaju kakve veze imaju urednik nekadašnjeg Omladinskog programa Radio Sarajevo, Primus, Elvis J. Kurtović i Zenit Đozić s XIV Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu. Što bi rekli na radiju, saznat ćete u narednim minutama.

"Tema današnje emisije 'Olimpijada, šansa za razvoj'. Šansa za razvoj naših malih grupica je bila ta da smo imali šansu da kao izolaciju ukrademo stiropor iz Zetre i odnesemo ga u naš podrum gdje smo vježbali, evo učesnika koji je to radio da kaže kad je to bilo i ko je bio naš jatak da krademo stiropor", govori Elvis.

"Stvarno će čitaocima teško biti zaključiti o čemu mi pričamo. Dakle, naš je život u vrijeme prije početka Olimpijade bio interesantan. Praktično nekih dvije, tri godine prije početka je počelo odbrojavanje. Sarajevo je doživljavalo jednu totalnu transformaciju, grad se potpuno okrenuo naopako i mi smo u tome užasno uživali, a isto tako nalazili smo neke stvari koje su nas inspirirale.

Kad smo pravili na radiju naš skeč Valter brani Sarajevo, ustvari Bata brani u Sarajevu, kako smo ga mi nazvali, onda smo jednu epizodu potpuno tome posvetili - grupe Armije E kradu materijal sa Zetre. Čitaocima možda neće biti jasan ovaj kontekst, ali mi smo tad pravili naš prostor Zaborav gdje smo vježbali i trebalo nam je puno stiropora, pa smo išli na obližnja gradilišta gdje su se pravili ti olimpijski objekti i onda smo krali stiropor pa su nas ganjali čuvari, policija i ostali. Međutim, bio je to stvarno intenzivan, energetski nabijen početak za sve nas; za grad, državu i personalno za svakog od nas", objašnjava Zenit.

Osim što su pripadnici Novog primitivizma krali stiropor, dobar dio svog vremena provodili su i na radiju, a Sarajevo, pa tako i mediji doživjeli su procvat u tehnološkom smislu.

"Još 1980. godine smo počeli da radimo na radiju i 1984. smo već bili popularni. Naš fol i stil je bio praktično reprezentativan, maltene predstavljali smo Sarajevo.

Važno je reći jednu ključnu stvar za Sarajevo, naše Olimpijske igre održane su u jednom raskolu između blokova svijeta. Bio je bojkot Olimpijskih igara u Moskvi, imali ste bojkot Olimpijskih igra od strane istočnog bloka u SAD-u i onda je Jugoslavija kao nesvrstana zemlja dobila priliku da organizira Igre u kojima su svi učestvovali, znači cijeli svijet.

Sarajevo kao multinacionalna sredina, dobila je situaciju da predstavlja ono što smo mi najviše željeli u životu, a to je neki mir, prosperitet u kojem svi zajedno živimo. Mi smo uživali u toj privilegiji da smo predstavljali pozitivan dio te civilizacije, to je bilo za nas fantastično. Na nekom nivou grad je bio u totalnoj jednoj transformaciji, otvorene su mnogobrojne saobraćajnice, ofarbane su fasade zgrada, otvorili su se novi hoteli, nova skijališta... Jednostavno grad je dobio ogromnu kulturnu, ekonomsku i političku injekciju. To je recimo kao kad bi sada u Sarajevu otvorili metro", pojašnjava Zenit.

Elvis napominje da se tih godina i njihov studio iz ulice Danijela Ozme preselio u tada novi RTV dom.

"Mi ni danas nismo izbrojili koliko tačno tamo studija ima, ogromna jedna zgrada sa fantastičnom opremom. Taj tonski studio recimo, takvih u to doba nije bilo, taj NEVE je koštao recimo milion dolara, on je deset puta skuplji od bilo koje druge miksete. Studio je bio top u svjetskim razmjerima", govori Elvis.

"Mi smo dobili strašnu opremu, televizija je dobila kamere, nova reportažna kola, dobili su studio, bezbrojne montaže, fantastičnu tehnologiju... Dodajmo i da je softver za Olimpijske igre koji je pratio takmičare napravljen u Sarajevu. Mi smo tada radili softver, ne bih sad da se provaljujem, ali mislim da je to radila neka Energoinvestova firma, Iris ili ovako nešto. Imao sam priliku da razgovaram s nekima od tih ljudi, dakle, imali smo softver, imali smo kompjutere koje smo radili ovdje u Sarajevu.

Taj softver se pokazao u Sarajevu odlično, bio je nova generacija, pokolonili smo ga kasnije Calgaryu, Calgary ga je koristio i prodao, bukvalo je tri Olimpijade opslužio", dodaje Zenit.

Drugi član Nadrealista podsjeća da su tada izgrađeni i novi skijaški centri, kompletna naselja i sportske dvorane.

"Napravljen je novi skijaški centar Bjelašnica koji nije postojao kada smo mi bili mali, naselje Dobrinja, Olimpijsko selo, skakaonice, bob staza, Zetra. Gomila mladih ljudi je radila, ko god je znao strani jezik radio je nešto za kompjuterom ili vozio ili je bio hostesa, svi su zaradili neki novac. Za nas studente u to doba je to pravo bio veliki novac", kaže Elvis.

Pitali smo naše sagovornike i gdje se izlazilo te 1984. godine u Sarajevu.

"U Sarajevo je pred Olimpijadu došla sva policija iz cijele Jugoslavije, bukvalno obezbjeđenje iz Danteovih devet krugova pakla. Sve građevine, sve važne institucije, sva važna mjesta su bili pod nekim strašnim obezbjeđenjem.

Postojale su različite akreditacije crvena, žuta, plava, sve zavisi od važnosti i provalio sam da je ova jedna crvena akreditacija ličila na certifikat od protupožarnih aparata. Ja sam to negdje našao i sa tim certifikatom protupožarnih aparata stalno sam išao u disco klubove, hotele, imao sam pristup svakom tom mjestu.

Gosti su došli iz cijelog svijeta što je isto bilo predivno, divan osjećaj, kozmopolitski. Izlazili smo u discoteku 77, Kaktus... Ono što je bilo jako bitno u tom trenutku, u Jugoslaviji je Sarajevo možda dobilo najveću slobodu u tom nekom društvenom životu.

Sarajevo je bilo prvo mjesto koje je u bivšoj Jugoslaviji dobilo kafiće koji su radili iza 23 sata, bio je Gong, Stari sat, Čenga… Kako je to počelo tad nije se zaustavilo sve do početka rata. Stvarno jedna društvena, ogromna, nagomilana energija koja je fantastično proradila", pojašnjava Zenit.

"Došao je ogroman broj stranaca koji su mogli da troše pare, u to doba je naš nivo bio da par maraka potrošimo, a onda su se pojavili bogati Finci, novinari koji zavrnu turu", dodaje Elvis.

Sa strancima je trebalo ostvariti i kontakt pa su nove vještine komunikacija bile inspiracija i za skečeve Top liste nadrealista.

"Mi smo na skečeve koje smo radili na radiju, u Top listi nadrealista uvijek nailazili na tu temu tipa kako ćemo da barimo strankinje koje dođu. Vježbali smo engleski jezik, padeže, kako se kaže akuzativ, prezervativ, naguzativ, to su bili kratki kursevi engleskog jezika", govori Zenit.

"Onda su bili i neki skečevi kao olimpijska pepeljuga radi k'o čistačica u Zetri, a njene zle polusestre, maćehe, ružne i zle, rade za ABC", prisjeća se Elvis.

Sarajlije su u to vrijeme smislile i čuveni slogan "Volimo Jureka više od bureka". Iza prepoznatljive rečenice stoje začetnici Novog primitivizma.

"Jedna od najznačajnijih slika koja mi je stvarno ostala u emotivnom sjećanju je početak same Olimpijade. Sve naše nade smo polagali u Bojana Križaja jer je osvojio neku medalju neposredno prije, bio je u jednoj velikoj formi i Jugoslavija koja nije bila neka velesila u zimskim sportovima, oslonila se na Bojana Križaja i mi smo čekali, međutim, dobili smo veliko razočarenje, nažalost on nije uspio da postigne iz nekog razloga tu medalju.

Sjećam se, jedan dan, kad je bila trka na Bjelašnici mi smo se skupili, naš bend (Zabranjeno pušenje op.a.), tu je bio Ogi, Nele, ja, ne znam ko je još bio, njegov brat i napravili smo plakat Volimo Jureka više nego bureka. Otišli smo s tim plakatom, bili smo na trci i sjećam se tog dana kad je on osvojio drugo mjesto, a mi smo imali plakat, to je bila takva erupcija...", govori Zenit.

"To je bilo u prijenosu, novinar Mladen Delić je rekao - tu su neki simpatični momci koji imaju plakat Volimo Jureka više nego bureka. To je bilo prvo predstavljanje Novog primitivizma u cijeloj Jugoslaviji, to su svi gledali", dodaje Elvis.

"To je bilo spajanje nekog našeg identiteta kojeg smo njegovali i radili, tad je taj naš identitet dobio svoje mjesto u kulturnoj mapi jer taj spoj Jureka i bureka je bilo nešto novo, burek je postojao jedino u natpisima u buregdžinici. To je bilo izuzetno emotivno, jedan osjećaj neponovljiv", kaže Zenit.

Za našu današnju priču važno je napomenuti da se otvaranje XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu na stadionu Koševo odigralo u prisustvu 50.000 gledalaca. Među njima je bio i jedan od naših sagovornika.

"Bio sam na ceremoniji otvaranja. Možda pola sata prije, jedna prijateljica iz razreda me nazvala i rekla imam kartu.

Gledao sam otvaranje s istočne tribine, gledao sam kad je Bojan Križaj zamucao, trebao je nešto da kaže, on je jednostavno zamucao, a svi aplauz. Sjećam se i Sande koja je upalila olimpijski plamen. Jednom sam je vidio u Zagrebu, ide neka žena srednjih godina, ja se zabuljio u nju, poznata mi i ona meni počela da se smije, vidi da sam je prepoznao, gospođa Sanda Dubravčić, doktorica, nekad čuvena klizačica... Poslije sam gledao brzo klizanje i hokej. Ali, eto, bio sam na otvaranju", priča Elvis.

Dolazimo i do muzičke karijere naših sagovornika, a Elvis se prisjeća kako su period trajanja XIV Zimskih olimpijskih igara odlučili iskoristiti za svoju promociju.

"Mi smo kao 'Olimpijada šansa za razvoj' mislili da će nas da vidi neko od svih tih menadžera, napravili smo i promociju našeg prvog albuma koji još nije bio izašao u discoteci ABC , ali niko nam nije od popularnih došao. Trebao je doći čuveni pjevač John Denver, neko je rekao da će ga dovesti. Od popularnih jedino je bio Halid Bešlić i bila je pjevačica grupe Aska, Snežana (poslije grupa Viktorija op.a.), ona je predstavljala pjesmu Jugoslavije na Euroviziji. Kada smo to organizovali bili su tu i grupa Električni orgazam iz Beograda, Xenija iz Rijeke, spavali su kod nas, bili naši gosti.

Svi smo imali goste. Imao sam još neke goste iz Zagreba, čak smo imali jedan skeč kako se uvaljuju svi. 'Sjećaš li se ti mene? pa bili smo na moru, znamo se iz Trpnja...' Odjednom smo postali popularni, svi hoće u Sarajevo.

Kad su ljudi došli u Sarajevo i vidjeli ovdje gomilu kafića, poslije su stalno dolazili, više ih nisi mogao otjerati. Moje goste je posebno oduševljavalo kad dođemo do kafića Estrada i usred dana sjede neki ljudi, i onda krene 'eno ga Đuro, Goran Bregović, eno Željko Bebek', a ja se sa njima pozdravljam. Ljudi koje niko u Sarajevu ne gleda, a gosti bulje u njih, ja kažem hajmo mi odavde, gužva je, hajmo u neki drugi kafić. Oni su bili oduševljeni kad tako popularne ljude vide na jednom mjestu, a u Sarajevu je to bila Estrada", priča nam Elvis.

Gosti u Sarajevu bili su fascinirani onim što je nudio glavni grad Bosne i Hercegovine. Naši sagovornici ističu kako smo nekada imali i dnevne disco klubove.

"Interesantno, ali mogao se obični, bezvezni dan u kojem izađeš na kafu pretvoriti u nekakav kultruni događaj.

Sarajevo je bio jedini u tom trenutku grad u kojem je disco club radio od 12 sati poslijepodne. Nama je bila najnormalnija stvar da mi poslije škole, poslije gimnazije odemo u disco u 14 sati, uđemo u kaputu, svi skaču, oznojeni, light show u doba ručka", priča Zenit.

"Ljudi dođu u Sarajevo, kažu šta je ovo, kažem hajmo u disco, disco u sred dana, to je bilo neshvatljivo. Kad smo bili na ekskurziji u Zagrebu u deset navečer nema kafića, samo oni kafići sa odraslim ljudima, one kafane. Jedini su se rockeri u to doba skupljali u Zvečki. Bio je jedan kao snack bar Zvečka, gdje teta u 22 sata zatvara. Pričao mi je Jura Stublić kako oni njoj pomjere sat nazad za petnaest minuta da ona ne primjeti jer ona njih već u 22 izbacuje, poslije ništa ne radi, a u Sarajevu je tada sve u ta doba radilo", objašnjava Elvis.

Pitamo naše sagovornike da nam objasne šta u suštini znači 'Olimpijada šansa za razvoj'.

"Olimpijada šansa za razvoj to je bila parola, ali iskoristili smo mi to i za za*ebanciju. U suštini, naši roditelji su uplaćivali samodoprinose.

Bilo je teško namaknuti ta silna sredstva, radilo se o zaista ogromnim, strukturalnim projektima, transferzale, jedna, druga, treća, bušenje tunela, to su ogromni novci, da ne kažem dovođenje plina, novi aerodrom, reguliranje kanalizacionog sistema, to je bila transformacija nemoguća. U tom smislu su u socijalističkom sistemu, pored kredita, građani uplaćivali samodoprinose i ti samodoprinosi su postali dosta učestali, uvijek je bilo dilema kako se oni troše, da li je to uspješno gore-dole, mada u konačnici mi smo stvarno profitirali", priča Zenit.

"Bačaršija je bila potpuno obnovljena, bila je u tako lošem stanju da je bilo čak ideja da se sruši i onda su malo pametniji arhitekti i planeri shvatili da je potrebno da se obnovi, tad je dobila potpuno novo ruho, kamena podloga, drvene strukture građevina... Arhitektura je ustvari zaštićena u tom trenutku. Mi kad bi danas imali takvu transformaciju Sarajeva mislim da bismo imali space stanicu ovdje ili Elona Muska koji vozi na mjesec", dodaje Zenit.

"U tom trenutku mislili smo da je to početak nečega, da će Sarajevo biti zimski centar. Hokej klub je poslije toga radio, Sarajevo je dobilo hokej klub koji je potpuno ravnopravno igrao protiv Jesenica i Olimpije. Bilo je par hiljada ljudi na Zetri, klizanje non-stop, prije toga je klizanje bilo na Skenderiji samo 15 dana godišnje", kaže Elvis.

Kulturnom životu uveliko je doprinijela sva ta transformacija koja se dešavala u gradu, kao nuspojava dogodio se zlatni talas rock muzike u Sarajevo.

"Bilo je to stvarno veličanstveno vrijeme. Sarajevo je imalo jaku privredu, imalo je Energoinvest i veliki broj inženjera, stvarala se jedna struktura i gledalaca i slušalaca, ljudi koji su imali kulturne potrebe. Te kulturne potrebe su se dodatno otvorile sa Olimpijadom i tako se i stvorila ta scena, sarajevska, mi kao predstavnici jednog drugog zlatnog talasa rock 'n' roll škole smo ustvari, između ostalog, rezultat stvaranja jedne takve potrebe.

Energoinvest je imao velikog Emerika Bluma, imao je 1500 studenata koje su stipendirali, to je bio jedan grad u kojem se stvorila baza koja je potrebna za kulturu. Toga ne bi moglo biti da nije bilo vizionarskih prijedloga", pojašnjava Zenit.

"Fantastično je to kako ljudi kad se ujedine oko jednog cilja i kad imate ljude sposobne da organiziraju sve to i da vode čitavu tu priču na jedan pošten i dobar način kako se može daleko otići. Nedostaje mi ta ideja, nedostaje mi jedna takva vizija. Gdje ide Bosna i Hercegovina, gdje mi treba da se nalazimo za 10, 20 godina? Zašto mi nemamo neko odbrojavanje sad za neki veliki događaj, samo ovdje radimo neke shopping centre", dodaje naš sagovornik.

Pitamo začetnike Novog primitivizma mogu li zamisliti da se u Sarajevu ponovo održe Olimpijske igre.

"Zašto ne, moglo bi, to je van svake sumnje, jedini je problem što ćemo morati snijeg iz frižidera da vadimo. Mislim da mi zaslužujemo da imamo ponovo Olimpijadu, pogotovo ako uspijemo da zadržimo one ideale koje smo imali, ako ih u ovakvom današnjem svijetu u kojem vlada rat i nemoć i bijes stavimo u fokus i ukažemo na ljepotu mira, ustvari važnost mira, razumijevanja i bratstva ljudi na planeti, zaista, u tom slučaju imamo šanse da dobijemo", kaže Zenit.

"Apsolutno da, to apsolutno nije nemoguće, danas su sponzori puno jači, sve je uvezano. Taj kapitalizam, ako ima interesa, sve su to lobiranja, po raznim zemljama se organizuje... Svjetsko prvenstvo u fudbalu je bilo u raznim zemljama, zašto ne bi u Sarajevu opet, imamo sve kapacitete i puno smo u suštini kao društvo i kao tehnologija napredniji u odnosu na 1984. godinu, sve skupa mislim da smo puno bogatiji, samo nismo složni", zaključuje Elvis.

Na kraju razgovora pitali smo naše sagovornike koja im je prva asocijacija XIV Zimske olimpijske igre.

"Kad se obnovila Zetra skupili su se stari šampioni i plakali su kad su vidjeli sebe kad su bili mladi. Jedan engleski par koji je plesao uz Ravelov Bolero. Jayne Torvill i Christopher Dean prisjetili su se da nisu bili zadovoljni sa svojim treningom i rano ujutro na taj dan takmičenja su uspjeli da se izbore da dobiju jedan trening, da još jednom to otplešu, neki dio koji nisu bili sigurni.

Jedini koji je bio u toj dvorani su bile čistačice koje su čistile, kažu ti stari plesači kada smo dobili muziku i to mi smo se naklonili i na kraju dobili aplauz od čistačica, tad smo znali da imamo šansu za zlatnu medalju, ako ovo ponovimo imamo zlato. Zamišljam prazna Zetra, pet sati ujutro, samo čistačice i oni plešu", kaže Elvis.

"Meni je ostao u sjećanju jedan događaj koji stvarno prevazilazi sve nadrealne situacije koje sam u životu imao.

Prije početka Olimpijskih igara, kad su već objekti bili gotovi onda su oni testirani. U Zetri je organizirano Evropsko klizačko prvenstvo i neko od organizatora je zovnuo Neleta i mene da u onim kostimima Seje i Seade sa klizaljkama izađemo na led i pred početak Evropskog prvenstva otplešemo nekih par pirueta.

Taj izlazak kad smo mi izašli i kad smo počeli da se razbijamo, to je bilo nešto veličanstveno. Umirao sam od šege, izvodili smo raznorazne akrobacije koje su uvijek završavale ili totalnim padom ili nekom seksualnom konotacijom, nešto je bilo, uglavnom znam da su se svim komentatoricama iz kabina otegla usta.

Kasnije sam vidio da su često koristili na švicarskim ili francuskim takmičenjima neke komičare.

Prvo ja do tada nisam nikad stao na klizaljke, a nije ni Nele, ali smo nekako uspjeli da dokližemo do sredine i tamo napravimo jedno tri epruvete i poslije toga se razvalimo, uopšte nam nije smetalo to, bilo je smijeha...", zaključuje Zenit.