Umjetnost se (ne) može ušutkati

Tema „Može li se umjetnost ušutkati?“ bila je u fokusu sinoćnjeg druženja u prepunoj sali sarajevskog Mediacentra. Program je počeo projekcijom filma Ovo nije film! iranskog reditelja svjetskog glasa i dobitnika najviših filmskih priznanja sa festivala u Veneciji, Cannesu i Berlinu, Jafara Panahija, nastao za vrijeme sudskog procesa protiv Panahija, koji se u svojoj zemlji suočio sa zatvorskom kaznom i zabranom snimanja filmova.

U debati nakon filma učestvovali su Dino Mustafić, reditelj i jedan od potpisnika pisma podrške koje su sarajevski reditelji uputili vladi Irana povodom zabrane Panahijevog djelovanja, Dunja Blažević, kustosica i direktorica SCCA, Damir Imamović, muzičar, te mađarski reditelj i bliski prijatelj Jafara Panahija, Bela Tarr.

U Iranu je moguće da umjetnik završi u zatvoru zbog svog opozicionog djelovanja, kao i to da mu se zabrani snimanje filmova na dvadeset godina, a slični slučajevi prisutni su u svim totalitarnim režimima. A šta je sa Bosnom i Hercegovinom i takozvanim demokratskim društvima? Postoji li cenzura u današnjoj Bosni i Hercegovini, ili umjetnici uživaju punu slobodu stvaranja?

Dino Mustafić je podsjetio da cenzura ima više pojavnih oblika i da zabrana koja dolazi iz državnih struktura nije jedino što se može smatrati cenzurom.

„U današnjoj Bosni i Hercegovini zvanične cenzure nema, ali cenzuru predstavljaju i tabu teme, poput manjinskih prava, homoseksualnosti, kritike religije, kojima se rijetko ko bavi da se ne bi doveo u atmosferu linča.“, rekao je Mustafić, podsjetivši da su takav linč od strane javnosti doživjeli tvorci filma Go West i prije nego što je film stigao u kina zbog toga što su glavni likovi bili homoseksualci, kao i teatarski festival MESS nakon plakata na kojima su se našle obnažene muške i ženske grudi, a budući da su postavljeni za vrijeme mjeseca Ramazana, taj dizajnerski rad je ocijenjen „nemoralnim“.

„Premda se ne radi o izravnoj zabrani djelovanja, najstrašniju cenzuru predstavlja srozavanje kulture i ignorancija koje provodi primitivna i neuka politička i poslovna elita“, smatra Dino Mustafić.

Osim toga, autocenzura koju provode sami umjetnici zbog vlastite koristi, konformizma i želje da se nađu na različitim budžetima, jednako je validan vid cenzure koja je itekako prisutna u bh. društvu.

„Bilo bi divno ovdje večeras vidjeti umjetnike koji godinama djeluju na krilima etno-nacionalnih identiteta i dobijaju veliki novac za svoje djelovanje“, dodao je Mustafić.

Dino Mustafić, foto: Branimir Prijak, Radiosarajevo.ba

Bela Tarr je iznio nešto optimističniji stav te napomenuo da ne treba zaboraviti da umjetnici, bez obzira na bilo koji vid cenzure i ugnjetavanja, imaju podršku ljudi, što je bio i jedan od najvažnijih aduta Jafara Panahija u njegovoj borbi za slobodu u Iranu.

„Nekom odgovara da svijet izgleda baš onako kako izgleda danas: političarima i poslovnoj eliti. Umjetnici žele mijenjati svijet, elite ga žele ostaviti istim, jer je njima sasvim dobro u svijetu kakav jeste. Obični ljudi također žele promjene“, rekao je Tarr.

Premda su primjeri 'prave' cenzure u današnjoj BiH rijetki, Dunja Blažević je podsjetila na slučaj koji se desio 1999. godine, kada su naredbom tadašnjeg guvernera Sarajevskog kantona Mustafe Mujezinovića, sa bandera u centru Sarajeva naprasno skinute zastave od prozirnog najlona, rad umjetnika Nebojše Šerića Šobe.

Mujezinović nikad nije odgovorio na pismo koje mu je uputio SCCA, a kojim se tražilo da plati odštetu za ovakav vid uništavanja umjetničkog djela.

Na pitanje autocenzure se osvrnuo i Damir Imamović, koji je rekao da je autocenzura naročito izražena u tradicionalnoj muzičkoj umjetnosti na našim prostorima jer je u tom slučaju umjetnik predstavnik neke grupe ljudi i mora paziti kojim se temama bavi u svom radu.

Damir Imamović, foto: Branimir Prijak, Radiosarajevo.ba

Umjetnici danas cenzurišu i jedni druge, jer se tačno zna šta prolazi na određenim konkursima, a šta ostaje u sjeni. Dunja Blažević smatra da su za nevidljivost umjetnika i izostanak reakcije na određena djela danas zaslužni i mediji.

„Mediji se ne bave Adelom Jušić, ali se zato bave trećerazrednim umjetnicima koji odgovaraju 'narodnom' ukusu“.

Dunja Blažević, foto: Branimir Prijak, Radiosarajevo.ba

Razgovor u Mediacentru završen je zaključkom Damira Imamovića da se umjetnost, dugoročno gledajući, uprkos svemu navedenom ne može ušutkati, jer se njeno postojanje proteže u samu vječnost.

„U perspektivi sprinta, umjetnost se može ušutkati, ali u perspektivi maratona ne može. Političari trče sprint, a umjetnici trče maraton“, rekao je Imamović.

Posljednje ovogodišnje druženje, koje je Mediacentar organizovao u saradnji sa Frontline clubom iz Londona, završeno je koncertom Sanela Marića Mare.

Dio sinoćnje atmosfere pogledajte u našoj fotogaleriji.