Tri života Aleksandra Vučića

Novi srpski “vožd”, rođen u Beogradu 1970. godine, Aleksandar Vučić imao je tri karijere: navijačku, novinarsku i ovu posljednju, političku. Završio je Zemunsku gimnaziju i potom diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Piše: Danko Plevnik za Slobodnu Dalmaciju

Kao “Zvezdin” “delija” tukao se s “grobarima”, navijačima “Partizana” i “Dinamovim” BBB-ovcima. Shvaćajući nacionalizam kao produžetak navijaštva, krenuo je za liderom “Zvezdinih” navijača Željkom Ražnatovićem Arkanom u “oslobađanje” srpskih krajeva u Hrvatskoj i Srbiji, ali kao medijski ratnik na “Kanalu S” na Palama od 1992. do 1993, kada je pristupio Šešeljovoj Srpskoj radikalnoj stranci (SRS). S 24 godine preuzeo je mjesto generalnog sekretara SRS-a. Nakon pobjede te stranke na lokalnim izborima, u Zemunu je 1996. postao direktor Sportsko-poslovnog centra “Pinki”.

Ministar za informiranje

U Vladi narodnog jedinstva 1998. bio je ministar za informiranje i donio oštar Zakon o javnom informiranju, koji je ostao zapamćen po drakonskim kaznama za medije, kao i po gašenju novina Dnevni telegraf i Evropljanin koje je osnovao Slavko Ćuruvija, na kojeg je počinjen atentat, te također i Naše Borbe. Kao predstavnik SRS-a djelovao je u Saveznoj skupštini SRJ, bio poslanik u Skupštini Srbije, a dvaput se natjecao i za gradonačelnika Beograda. Za tu se funkciju kandidirao 2004. te izgubio od Nenada Bogdanovića i 2008, kada ga je pobijedio Dragan Đilas.

Nakon raskola u SRS-u, s Tomislavom Nikolićem 2008. osniva Srpsku naprednu stranku (SNS), i tako postaje zamjenik predsjednika SNS-a Tomislava Nikolića. Nakon izbora Nikolića za predsjednika Srbije i njegova napuštanja funkcije predsjednika SNS-a 2012., Vučić je najprije preuzeo funkciju vršitelja dužnosti predsjednika stranke, a zatim je na izvanrednoj sjednici Skupštine SNS-a aklamacijom izabran za novog predsjednika stranke.

Nakon što su u srpnju 2012. SNS, SPS i URS formirali novu srbijansku vladu, postao je prvi potpredsjednik Vlade Srbije, zadužen za obranu, sigurnost i borbu protiv korupcije i kriminala, te ministar obrane. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić imenovao ga je i sekretarom Savjeta za nacionalnu sigurnost.

Efikasan protiv kriminala

Ubrzo je dao do znanja da se njegove riječi o borbi protiv korupcije i kriminala trebaju shvatiti ozbiljno jer su uhićeni vlasnik najvećeg srbijanskog trgovačkog giganta Delte Miroslav Mišković, njegov sin Marko i još neki visoki rukovodioci ove kompanije, a nastavljena je i potraga za narkobosom Darkom Šarićem.

Upozorio je da neće stati ni u istragama ubojstva Slavka Ćuruvije. Tim potezima privukao je pozornost većine naroda koji je zbog krize u ovim akcijama vidio mogućnost ispravljanja socijalnih nepravda kao posljedicama Miloševićeva ratovanja, privatizacije i prodaje društvenog vlasništva.

Sirotinji je obećavao čvrstu ruku, a intelektualcima prekid s kosovskim mitovima zbog kojih je Srbija ušla u sve one nepotrebne ratove, blokade i izolaciju, čime se potvrdila teorija da samo nacionalisti imaju legitimitet odricanja od propagiranih nacionalnih interesa. Na te se pozive odazvao Vuk Drašković, jedan od prvih promiloševićevskih nacionalista, ali i prvih antimiloševićevskih lidera.

Ovi su izbori odgovorili na pitanje zbog čega nisu uspjeli “petooktobarski” lideri koji su 5. listopada 2000. u narodnoj euforiji demonstracijama srušili s vlasti Slobodana Miloševića, a pobijedili oni koji su ga čitavo vrijeme podržavali. Dapače, Dačić je i njegov formalni nasljednik. Vučićev trijumf je podsjetnik na to da Srbija bahatost ne oprašta. Oprašta krađu i laž, inflaciju i glad, teror i bombardiranje. Oprostila je SAD-u i NATO-u.

Bahatost, međutim, nije oprostila ni Milošu Obrenoviću, pa je ne oprašta ni vođama demokratskih stranaka koje su bile sve nego demokratske. Još su prošli izbori označili kraj vladavine “petooktobaraca”, koja se završila u krađi i korupciji, u kompromitaciji vlastite ideje oslobađanja od autokratizma i totalitarizma.

Preispitivanje Đinđićeva mita

U čitavoj seriji suočavanja sa samom sobom, Srbiju čeka i preispitivanje baštine Zorana Đinđića, i to ne samo u smislu otkrivanja stvarnih naručitelja njegova ubojstva nego i otkrivanja stvarne pozadine njegova vlastitog političkog i ekonomskog djelovanja. Jer, postavlja se pitanje, ako je ostavio takve nasljednike koji su u tako kratko vrijeme uspjeli sami kompromitirati njegov mit, kakav je onda on zaista vođa bio. Ovoga su puta birači u Srbiji odbacili petooktobarce i njihovu retoriku u prazno, ali i krajnju, crnu desnicu iliti stranku Dveri – pokret za život Srbije koja se zauzimala za obitelj, svetosavlje i mržnju spram drugih.

Građani su glasali za Vučića i Dačića iz iskustva jer nisu nikog drugog imali, a pritom ni Vučić ni Dačić, barem do sada, nisu pokazali bahatost međusobno posvađenih bivših vođa Demokratske stranke: Đilasa, Borisa Tadića i Čedomira Jovanovića. Izjave ove trojce nakon izbora potvrđuju tezu da oni ne prihvaćaju recepciju svojega rada od strane onih koji o tome na izborima vode glavnu riječ. Nitko od njih ni jednom riječju nije doveo sebe u pitanje ili posumnjao u dosadašnji način svojega rada i govorenja. No, je li bahatost specifična crta srbijanskih političara ili političara uopće? Hoće li nakon ovakve plebiscitarne podrške i Vučić završiti u bahatosti?

I kao što je nekada uzjahao nacionalističkog tigra, Vučić se ovoga puta popeo na reformskog tigra i s istom energijom želi postići ciljane rezultate. Oni su došli nedjeljnim izborima kada je osvojio blizu polovine ukupnih glasova, što je ishod kojim nadilazi i Miloševića u doba antibirokratske revolucije.

Vučić je s SPS-om Ivice Dačića osvojio Skupštinu Srbije, što mu daje mogućnosti da donosi važne ustavne promjene: od odricanja dijela suvereniteta Srbije u korist ulaska u EU do odricanja suvereniteta nad Kosovom. I Vučić i Dačić bili su Miloševićevi prvoborci, ali su postali svjesni da se zacrtana velikosrpska strategija ne može ostvariti i da je došlo vrijeme da ju se napusti.

Spuštanje na zemlju

Zbog toga su novoj vladi koja se planira formirati do 1. svibnja potrebni politički saveznici i u opoziciji jer se poraženi Vojislav Koštunica neće samo tako odreći svoje dosadašnje ideologije svesrpstva. Iz redova s poviješću i stvarnošću nepomirenih nacionalista i dolaze priče kako je Vučić naslijedio Đinđićevu njemačku “baštinu” i da djeluje proeuropski zbog toga što je američki čovjek.

Ako je to istina, onda treba žaliti što je kao američki i europski čovjek dosta zakasnio, ali njegova želja da se odrekne političkog iracionalizma u korist ekonomskog racionalizma pribavila mu je i podršku međunarodne zajednice. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić bila je uz grčkog kolegu prva koja je pobjednicima čestitala na rezultatu, a Vučića je posjetila i prije samih izbora.

Vučić je dospio u poziciju Slobodana Miloševića s početka devedesetih da o svemu sam odlučuje. Prema dosadašnjem obnašanju uloge potpredsjednika u Dačićevoj vladi, nema razloga posumnjati da će se realistički ponašati i kao novi predsjednik Vlade Srbije. Na jaslama federacije Milošević je mogao plaćati svoje antibirokratske propagandističke trupe, a Vučić mora stvoriti takav BDP koji je u stanju alimentirati vojsku od blizu 800 tisuća nezaposlenih.

To sugerira novoj vlasti da se s nekadašnjih nacionalističkih oblaka treba spustiti na zemlju, što će Vučić pokušati privlačenjem investicija iz svijet a. Za Hrvatsku je to prilika da se još čvršće uključi na rastuće srbijansko tržište, pogotovo što je u Srbiji donesena odluka za odmakom od vremena Lebensrauma. Kriza je i u Srbiji takva da ona nema kamo poći nego u – budućnost.