Terapijski psi za pomoć djeci i odraslima uskoro i u BiH

Ona sa svojim psom, ženkom Zivom, trenutno prolazi obuku u Rijeci, a namjera joj je da na jesen omogući da se u BiH edukuju i drugi terapijski psi i njihovi vlasnici, odnosno da ne moraju ići u druge države.

Ona je objasnila da postoje tri kategorije terapijskih pasa, od koji su prva prsi namijenjeni za rekreaciju i razonodu.

"To su psi koji posjećuju staračke domove, vrtiće, bolnice, psi koji imaju određen stepen socijalizacije i edukacije, a prošli su veterinarske testove i slično. Drugi stepen su psi koji su namijenjeni razvoju kognitivnih, socijalnih i emocionalnih potreba djeteta i odraslih. Obično se koriste zajedno sa vodičem i službenom osobom iz pomagačke profesije kao što su psiholog, pedagog, andragog dok su treći službeni terapijski psi, koji prolaze edukaciju koja traje dvije i više godina za pomoć invalidnim osobama, slijepim osobama i tako dalje", rekla je Sonja Stančić.

Namjera joj je da omogući uvođenje prve dvije kategorije terapijskih pasa, dok za Zivom prolazi obuku za dodatni razvoj kognitivnih, emotivnih i socijalnih potreba djece.

"Proces nije jednostavan, iako dok prolazimo kroz to izgleda prilično jednostavno, pogotovo meni jer sam iz pomagačke profesije pa mi je dosta toga poznato. Ziva je bila na evaluaciji u Rijeci u udruzi koja se bavi određenom vrstom rada sa psima koji su namijenjeni djeci sa problemima u čitanju, sa defektološkim problemima, djeci sa posebnim potrebama", kaže Sonja Stančić.

Na kraju edukacije polažu se testovi koji se šalju u američko udruženje za terapijske pse i na osnovu tih rezultata se dobija licenca koja vrijedi za života psa.

Na pitanje da li je komplikovano razviti ovu praksu na domaćem području objasnila je da je izuzetno teško jer iako je prvobitno rješavala stručni dio organizacije edukacije, kao što je dolazak edukatora, testiranje pasa, naišla je na ozbiljnu prepreku, a to je zakonski okvir.

"Po zakonu u BiH, entitetskim zakonima i pravilima lokalnih jedinica psima nije dozvoljen ulazak u službene prostorije i na javne površine, od zelenih javnih površina, parkova, do škola, bolnica, biblioteka... Moramo prvo da uskladimo pravilnike lokalne zajednice i zakone kako bi pas uošte bio prepoznat kao kategorija koja može da pomogne", rekla je ona.

Ipak, sve prepreke na koje nailaze, neće je natjerati da odustane jer vjeruje da ne nemjerljiva pomoć koji psi mogu pružiti i djeci i odraslim.

"Pas je neko ko ne osuđuje - on prepoznaje samo čistu emociju. On vas ne vidi kao osobu s posebnim potrebama, ne vidi vas kao nekoga ko muca, ko je nesiguran, anksiozan i slično, on samo vidi vas kao osobu. To je prva njegova prednost", kaže ona i dodaje da se svako dijete ili osoba odmah osjeća relaksiranije.

Osim toga, dodir sa psom, njegovom dlakom i energijom na određen način relaksira mišiće kod ljudi i pozitivno utiče na raspoloženje.

"Sama igra sa psom, bivanje u prostoru sa psom, briga oko psa je nešto što vas eliminiše od svakodnevnih obaveza, problema, stereotipa, svih kompleksa koje vam nametne društvena sredina i zapravo taj direktan odnos između psa i čovjeka, psa i djeteta, ljekovit je sam po sebi", rekla je ona i dodala da terapijski psi ne moraju da budu rasni.

Slaže se sa ocjenama da je pas i druženje sa psom najefikasniji i najjeftiniji antidepresiv.

"On vas natjera, kao što je i nas Ziva natjerala da izađemo u prirodu, da se družimo, šetamo, upoznamo ljude sa sličnim interesovanjima, koji imaju pse, onda tema bude samo pas, a ne politika, društvo, svi problemi sa kojima se svakodnevno susrećemo. Naprosto vas izuče u prirodu tamo gdje je zdravije, bavite se nekim ko vam to vraća stostruko jer pas kao i sve životinje vam vraća samo čistu ljubav, čistu emociju bez ikakve zadrške i ništa ne traži od vas", rekla je ona.

Ekipa AA sa Sonjom Stančić razgovarala je u dvorištu u kojem boravi Ziva i njeni pet mjeseci stari štenci. Bilo ih je deset u leglu, a mnogi od njih će proći obuku za terapijske pse kada narastu dovoljno. Tri štenca ostaće kod različitih vlasnika u Banjaluci, a ostali su našli svoje domove u Evropskoj uniji.

"Htjela sam da ih ostane više u BiH pogotovo što je Ziva jedini mekodlaki terijer u BiH, ali bojim se da su bolji uslov za život i razvoj izvan naših granica", rekla je Sona Stančić.

Istakla je da u BiH psima nije dozvoljeno da uđu u vrtić ili školu, da se održi edukativni čas o tome šta je briga o psu, kakva je to životinja, ili da odu u gerijatrijski centar, na kliniku gdje se djeca liječe od teških bolesti pa da provedu sa njima sat ili dva, tokom dana ili sedmice.

"Nažalost takva su saznanja u cijeloj BiH pas se ne koristi u terapijske svrhe, čak ni u svrhe druženja sa psom. Takva praksa apsolutno ne postoji, a nemamo ni zakonski okvir koji to dozvoljava", rekla je psiholog Sonja Stančić.