Slavica Novak-Ademović: Kulturni striptiz

Piše: Neuropsihologinja i psihoterapeutkinja Slavica Novak-Ademović za Ladylike.hr.

Najprestižnija nagrada za književnost, Nobelova, tijekom je desetljeća poprimila magični status koji u svijesti čitatelja diljem svijeta izaziva gotovo kultno štovanje i vjeru u kredibilitet članova „Komiteta“  Akademije znanosti u Stockholmu, koji ju dodjeljuju. Za razliku od drugih Nobelovih nagrada, nagrada za književnost gotovo nikad u Švedskoj nije bila predmetom ozbiljnog negodovanja ili razočarenja. Čak iako nije dodjeljena vlastitom favoritu bila bi primljena s toplinom i štovanjem. Ovdje je nagrada za književnost apsolutno najveći događaj „Nobelovog spektakla“ i dobro čuvana tajna koja zbilja baš nikad ne „procuri“ prije zvanične objave. 

Literarno, značajno odgajana u ovom podneblju, i sama sam svake godine sudjelovala u kolektivnoj katarzi pred magičnim vratima Komiteta na Akademiji. Ne pred samim vratima  već pred tv-ekranom u čijem su kadru Vrata strpljivo čekala i po nekoliko sati da propuste „den ständige sekreterare”, (titula stalnog tajnika) koji će nestrpljivoj skupini novinara i drugoj literarnoj eliti, te gledateljima, otkriti Ime, nakon čega se prolome usklici odobravanja, sretnih uzdaha, glasni žamor – katarza. I one čiji favorit nije pobijedio ubrzo bi zahvatila  ekstaza magičnog štimunga i odobravanja. (Na ovim nivoima, kod Šveđana zbilja nema agrasivnosti, ovdje se okupljeni oko Kulture ponašaju kulturno.)

Nobelova nagrada za književnost je u Švedskoj svojevrsni kulturološki kult i pobjedniku se iskreno svi raduju. To da raskola nema vjerojatno je poniklo na činjenici da je Švedska (i svi njeni građani) domaćin ove svjetski poznate manifestacije, ali i iz toga da su Šveđani u principu pitom narod.

Ovaj svojevrsni ”kulturni striptiz” propraćen je kratkim, pomno sročenim obrazloženjem, koje onda odlazi u anale književnosti. Ulogu „striptizete“ deset godina (1999-2009)  nosio je Horace Engdahl kojeg je nasljedio Peter Englund. Tajnik bi, otvorivši vrata, ušao doslovno u naručje nestrpljive grozničave skupine, nosevi bi im se dodirivali, za leđima bi ga podupirala vrata a sprijeda bi ga obgrlila ljudska literarna pohota – čovječanstvo u svom najboljem izdanju!

Poslije bismo svi hrlili u knjižare, (najspremniji bi već čekali u redovima) no kako se pobjednik nikad ne zna unaprijed, većina bi morala čekati koju sedmicu dok se novi primjerci ne bi odštampali, a riječ o zbilja velikom broju primjeraka.

Znatiželja je velika, posebice ako vam je pisac nepoznat. Ja, kao i drugi, čitala bih s „predrasudom“ da u rukama držim eksepcionalno dobru književnost.

Kritike i debate na profesionalnim literarnim nivoima i u medijima nisu u principu budile moju pažnju sve donedavna, dok se nisam zatekla pred televizijskim ekranom gledajući intervju s mojom omiljenom „švedskom kulturnom ličnošću“ i feministicom Ebbom Witt Bratström.

Ebba je udata za donedavnog „stalnog tajnika“ i člana Akademije, popularnog Horace Engdahla (onog pred vratima), ali je sama svojim profesionalnim djelovanjem jedna od „najjačih“ kulturnih ličnosti u Švedskoj, obožavana, respektirana, kritizirana, ona koje se „boje“. Pri kraju jednosatnog intervjua upitana je o stavu prema Akademiji, o Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, s obzirom da je udana za Horaca Engdahla... Tada prvi put čujem koliko je Ebba kritična prema Akademiji i da je oduvijek imala takav kritični stav. Slijede formulacije poput: muško-dominantni komitet, feudalni klub za međusobno divljenje, najviša akademska kasta i slično. Ebba, koja sebe smatra ultra demokratom i idealistom, mrzi „pretpostavljenu intelektualnu elitu“, cijeli njen „genetski materijal“ se suprostavlja ideji  Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. „Najviša intelektualna kasta“ pretpostavlja i postojanje niže intelektualne kaste! Komitet posjeduje monopolsku poziciju i zahtijeva da je njihova nagrada finija od svih drugih literarnih nagrada. Čitav spektakl oko odabira kandidata za Nobelove nagrade inače smatra loše poduprtim istinskim zaslugama, misli kako nije sasvim neovisan, tvrdi da postoji izvjesni nepotizam itd. Ne želi da ju se povezuje s Akademijom ni na koji način. Upravo brak s jednim od članova Akademije dopriijeo je nekim lošim iskustvima i skandalima, kad je svrstavana u isti koš s „visokom akademskom kastom“, nešto što ju je natjeralo da se udalji, profesionalnim djelovanjem i geografski. Ebba tako boravi, djelomično, koliko sam shvatila, u Berlinu i u Finskoj, radi svojih kulturno-ideoloških i politički-ideoloških principa. (Malo trača iz švedskog kulturnog života..) Inače je dugo u braku s Horacom Engdahlom i imaju tri sina. Pretpostavljam da svoja profesionalna i politička-ideološka razmimoilaženja drže na pristojnoj udaljenosti od svog braka.

Moje dugogodišnje simpatije za Ebbu su me ponukale da ovaj put ne čitam pobjednika Nobelove nagrade za književnost kroz prizmu ružičastih naočala. Alice Munro nisam ranije čitala. Ovaj put me je kroz čitanje pratio lik Ebbe Witt Bratström, nadkriljen nadamnom i knjigom htjela ja to ili ne, poput lanterne, kako se ne bih nasukala..

I tako, novela za novelom. Počinjem razmišljati. Ovaj neobični način pripovjedanja koji još nigdje nisam susrela. Šturo i oskudno o „motivima“, nema „uzročno-posljedičnih“ nagađanja ili pretpostavki, mema  „psihološke intrige“, nema ni „katarze“. Sve je vrlo neutralno pripovjedanje. Ideja njenog pisanja mi je nedokučiva.

Čovjek je kod Alice Munro misterija koja ne traži da ju se razriješi. Tek, takav je kakav jest. Ljudski život ovdje nije slojevit na način kakav smo navikli u literaturi no upravo totalno odsustvo pretenzija na mističnost stvara isjećaj nadrealnosti i apsurdnosti. Mislim na Paula Austera, mislim na Kafku: lagani touch nadrealizma i apsurdnosti, a ipak ne, konkretni prikazi, vizija zbilje, su konkretni na naš poznati, svakidašnji način.. Osjećaj praznine ali ne i ispraznosti. Pate li njeni likovi od praznine? Ne bi se reklo. Nitko se ne izjašnjava o svojim dubokim, intimnim osjećanjima.

Život svakog aktera autentičan je utoliko da je rezultat spleta okolnosti upravo tog života ali koje su se mogle dogoditi bilo komu. Zajedničkim imeniteljima bivstvovanja, kolektivnim obilježjima rase, Alice Munro ne posvjećuje naročitu pažnju. Scenski prikaz života o kojem je riječ, takav je kakav jest, uvjeti su takvi kakvi jesu, nema se tu što više reći. Filozofija življenja ovdje je vrlo oskudna, zapravo odsutna. Alice Munro ne ulazi u dublje psihološke slojeve svojih likova. Pripovjeda o djelovanju glavnih likova skicirajući pritom same likove vrlo diskretno. Respekt? Nezainteresiranost? No, što nju zanima? O tome nam ne govori.

Zašto bi netko poštivao integritet fabuliranih likova, izmišljenih ljudi? Ta čitatelje uvijek zanima ono skriveno, tajno, nedokučivo u psihologiji čovjeka, zato i čitamo. Svaki je čitatelj voajer koji želi zaviriti iza zastora u privatni, intimni prostor likova, kako bismo se usporedili, izmjerili stupanj vlastite prilagođenosti, vlastitog privatnog ludila ili iluzija, odredili težinu vlastitog življenja, paralelno s čitanjem preispitujemo vlastitu prošlost i određujemo smjernice za budućnost. Za ovakve usporedbe potrebni su nijansirani portreti ljudi, međutim kod Alice Munro nema nijansiranih prikaza ljudskih karaktera. Njeni su likovi prikazani u grubim crtama, oslikani konkretnim potezima, najčešče kadrirani na raskršćima s kojih su se uputili onim ili ovim putem, koji ih je onda doveo ondje ili ovdje, gdje god da ih je doveo. Reklo bi se da su njihovi postupci najbolje što su u tom trenutku mogli napraviti, na tom razvojnom stupnju, s tim i takvim iskustvima nisu imali drugog izbora. Antologija običnih ljudskih života koja me usprkos toj „običnosti“ drži znatiželjnom.

I naš vlastiti život kad bi se, takvim narativom, stavio na stranice, mogao bi biti objektom literature. Uviđam, običan život, ispričan bez pretenzija na eksepcionalnost, bez egocentrizma i narcisističkog osjećaja da je „moj život poseban“, ne vrijeđa čitatelja, štoviše, tek tada mu omogućava identifikaciju. Alice Munro reklo bi se ima i manjih pretenzija od toga. Nismo uvjereni da su njeni likovi zbilja od krvi i mesa, jer ona ne seže u njihovu psihologiju i ne raspravlja o tome kako su dospjeli tu gdje jesu i zbog čega su se odlučili na ovaj ili onaj korak. Radije su to literarni kosturi, zbilja, dok čitam, mogu svojim unutarnjim sluhom nazrijeti karakteristično zveckanje kostiju dok se kreću jer da, ti  kosturi nisu nepokretni, ne može se reći da su beživotni ali..

Nisam čitala recenzije kako bih se nesmetano i samostalno susrela s djelom no ipak sam negdje okrznula epitet „elegantno“. Nema ničeg elegantnog u pisanju Alice Munro. Sve je očišćeno do kostura a kosturi nisu elegantni. Ili?

Novela za novelom a moje nestrpljenje raste. Negodujem. Nobelova nagrada! Je li ovo zbilja vrijedno Nobelovove nagrade? Ebba Witt Bratström: Vidiš?!

Ipak nastavljam čitati, ostajem na ovom „geološkom području“ (jer upravo sam kod novele „Pukotina“ u „Too much happiness“).  Za pisanje Alice Munro ne može se npr reći „literarna  arheologija“ jer nam ne otkriva tajne, ne pomože konstruirati segmente prethodnog ljudskog djelovanja ili objasniti psihologiju čovječanstva već je čisto geološko konstatiranje činjeničnih stanja. Geologija ovog života izgleda ovako ili ovako, u ovom ili onom periodu se osoba zatekla na trusnom području pa je došlo do urušavanja, negdje na životnom putu stvorila se ova i ovakva pukotina radi geološkog djelovanja tih i tih sila.

Upravo kod novele „Pukotina“, kod koje se napokon kod mene formira ideja „geološkog načina pripovjedanja“ Alice Munro, ovdje „me je puklo“. Ovaj nesvakidašnji, neobični način pripovjedanja, ova ovako autentična literarna metoda konkretnog i oskudnog prikaza, ima svoju svrhu!

Taj zamišljeni, eventualni respekt, to nemješanje u intimu likova, to nezalaženje u dublja psihološka područja  likova, ovo nesvakidašnje, dosad nedoživljeno literarno iskustvo, sve je to rezervirano za ČITATELJA. Za mene, tebe. Za moju i tvoju životnu priču. Prije svih događanja na Zemlji, prije Adama i Eve, historije, umjetnosti, psihologije i psihoanalize (psihološke arheologije), postojali su geološki procesi (da se ne udaljavamo od Zemlje). Stvorena je podloga na kojoj svi stojimo. Jedini zajednički imenitelj, ono kolektivno u novelama Alice Munro, je GRAVITACIJA, to je zakon kojem svi podlježemo. Jedna vrsta psihološke gravitacije. Koliko god pretendirali lebdenju u ezoteričnim, zamišljenim sferama svoje posebnosti i ekscepcionalnosti - nema ničeg spektakularnog u našim životima – uvijek ćemo biti prinuđeni aterirati s obje noge, na jedino tlo koje je živim bićima određeno, na kojem su svi koraci manje više jednaki, iste sorte, obični. Hodati možemo samo na jedan način, onaj koji podliježe sili gravitacije. Kakve god živote živjeli krajnja će im klasifikacija biti jedino etiketa „običan ljudski život“. Nema ničeg spektakularnog ni u perverziji, ni u ubojstvu, ni u dobročinstvu ili velikom ljudskom altruizmu, sve je za ljude.

Pomno osmišljena suzdržanost pruža nam mogućnost prepoznavanja, pruža nam se mogućnost uviđaja da ono što smo do tada smatrali svojom ekskluzivnom ranjivošću ili slabošću, rijetkom životnom okolnošću koja nas je zadesila, što smo čuvali kao duboko pohranjenu tajnu, zapravo nije daleko od tipično ljudskog oko kojeg svi gravitiramo.

Ta tolika „običnost“ olakšava identifikaciju s likovima, nemoguće je ne „izaći iz garderobe“ ili napustiti voajersku poziciju „iza zastora“ i zakoračiti u priču. Novele otkrivaju i naše tajne i devijacije.

Postaje mi sve jasnija „ideja vodilja“. Niti jedno moje ranije čitanje nije nudilo toliko prostora za moju vlastitu životnu priču. Niti jedan raniji literarni tekst nije u ovolikoj mjeri, na ovako direktan način pozivao na aktivno učešće u djelu, na ravnopravno partnerstvo u osmišljavanju gotovog produkta. Tekst je završen tek kad ja smjestim svoju priču između redova. Tek tada će „kostur“ dobiti tkivo, tetive, mišićnu masu, unutarnje organe i krvotok će proraditi. Počinjem shvaćati namjeru one prvotno doživljene praznine, beživotnosti, gole geologije. Razmišljam, ovo je mogao osmisliti samo superioran i velikodušan ljudski um.

Iz novele u novelu čitatelj je pozvan, ima mogućnost oživotvoriti kostura i tako se neminovno počinje kretati po spektru vlastitih iskustava, prisiljen je, kako bi popunio prostor koji je Alice Munro tako majstorski pripremila za nas. Nerijetko se njene novele iznenada zaustave –kraj. Svaki put sam ostavljena s osjećajem nezavršenosti. No tu nas ona čeka. Da sami nastavimo i osmislimo kraj. Iz novele u novelu nudi nam se upoznati različite i nepoznate aspekte svog bića, rezličite likove u sebi. Mnogi će put na kosturu izrasti Frankenstein, no i to je sastavni dio mnogih od nas. Tako nam Alice Munro u „Wenlock Edge“ u liku Mr Purvisa nudi psihološku potku za Frankensteina u nama, ukoliko ga želimo upoznati i ukoliko se usudimo laborirati s takvim dijelovima svoje podsvjesti. Njezin je opis Mr Purvisa krajnje suzdržan, oslobođen svakog i najmanjeg nagovještaja moraliziranja. Isto kao i kod Nine, iz iste novele. No, isto tako imamo prilike upoznati i „Aljošu“ u sebi (Braća Karamazovi, Dostojevski), kroz lik Kenta u Alicinoj „Pukotini“ - ljudski duhovni potencijal koji bismo mogli ostvariti ili bar u kojem  sebe možemo zamisliti.

I tako je sa svim likovima. Ni truna moraliziranja. Svi su ogoljeni „do kostiju“, nitko nije bolji od drugog. Na nama je onda da, dodajući dijelove svoje vlastite priče, okajavamo svoje grijehove ako to želimo. U proces kakav će onda nastati, u psihološke posljedice, Alice Munro se ne miješa.

Ako u psihološkom kozmosu čovjeka oslikanom kroz literaturu postoji točka na najvećoj udaljenosti od Danteove „Božanske komedije“, onda je to Alice Munro, kod koje vlada apsolutno odsustvo dihotomije između moralnog i nemoralnog, gdje su pojmovi poput pakla i raja nepoznanice.

Životi o kojima Alice Munro pripovjeda su ovozemaljski i nepatvoreni u mjeri koju sam rijetko gdje susrela. Fikcija koja nadmašuje stvarnost.

Ni ovaj put Komitet za dodjelu Nobelove nagrade za književnost nije zakazao (mada to ne znači da ne bi trebali u svoje redove uključiti još koju - ženu).