Ripač kod Bihaća: Mali raj na krajiškoj zemlji

Od Japoda i Slavena, do hrvatskih plemića, Osmanlija i Austro-Ugara, ovaj kraj uvijek je krasila ljepota rijeke Une i posebni prirodni ambijent privlačan za življenje.

Burna historija

Ripač se prvi put spominje 1408. godine u povelji ugarskog kralja Sigesmunda. Međutim, prema riječima Ibrahima Dupanovića, nekadašnjeg prosvjetnog radnika, sportiste i službenika, iako se Bihać prvi put spominje 1260. godine, Ripač je kao naselje starije od Bihaća, jer postojanje sojenica, kaže on, datira još od vremena 7 stoljeća p.n.e.

“Sojenice su građene na stubovima od hrasta, koji su bili četverougaonog i šesterougaonog tipa. Oko stubova su bile platforme i prostor za hodanje a na njima kuće. Japodi su se uglavnom bavili lovom i poljoprivredom. Zidovi ovih drvenih kuća sa unutrašnje strane su bili oblijepljeni ilovačom, dok je krov bio od slame. U unutrašnjosti svake kuće se nalazila kamena ili drvena klupa, tkalački stan, krzno i koža, ognjište sa prenosnom peći, peka za pečenje kruha i mesa, posude od gline raznih veličina, posude za vodu, mlijeko te žrnjeviti. Bili su miran i plemenit narod koji se, nakon osvajanja rimskog cara Oktavijana 35. godine p.n.e., romanizirali i nestali“, kaže Dupanović.

Kada je Osmansko carstvo zaključilo mirovni ugovor sa Austrijom 26. januara, a 12 dana kasnije, 7. februara 1699. godine, sa Mletačkom republikom ili takozvani Karlovački mir, prema čijim odredbama je Osmanska država trajno izgubila svoje posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji, započinje proces formiranja i oblikovanja savremenih granica Bosne i Hercegovine. U tom periodu otpočeo je najznačajniji talas naseljavanja u području Ripča.

„Spominje se nekoliko porodica koje su tada došle ovdje, prije svih, Ibrahimpašići i Dupanovići koji su bili najbrojniji, zatim Čirići, Džaferagići, Lipovače kojima pripada lički Mustaj-beg koji je 1666. godine nekadašnji bihaćki kapetan, za što tragove pronalazimo u krajiškim junačkim pjesmaricama“, rekao je za Anadolu Agency (AA) Dupanović.

Mala Albanija

Uprkos tome što je 1941. godine u potpunosti spaljen, Ripač se nakon tog perioda razvijao i dostigao svoj vrhunac kada je imao četiri dijela naselja: Mahala, Otoka, Čaršija i podstrana Ružnići u kojoj su živjele porodice Ružnici, Kuduzovići i Nasufovići. Prije agresije na BiH naselje Ripač se toliko razvilo da je bio ukrašen drvoredom od lipe i mnoštvom dućana, a imao je i dobro razvijenu privredu. Nažalost, dolaskom rata sve se promijenilo i ta slika Ripča uveliko se izmijenila, kaže Dupanović.

„S obzirom da se zaseok Ružnići nalazi u brdu, izdvojen i samim tim na neki način izolovan od ostatka naselja, u narodu je dobio naziv Mala Albanija. Ripač se ubrzano razvijao u vremenu poslije Drugog svjetskog rata, kada dolazi do razvijanja infrastrukture, institucija kulture i sporta po čemu je Ripač postao i prepoznatljiv na području općine Bihać. Danas je malo Ripčana koji žive ovdje, većina ih živi u Bihaću ili negdje drugdje. Turizam je potencijalna grana razvoja naselja, međutim, slabo se ulaže u taj segment. Ovaj dio je početak ili kapija na ulazu u Nacionalni park Una i mi smo očekivali da će gradske i kantonalne vlasti u tom segmentu više ulagati, ali se nažalost to nije desilo“, priča Dupanović.

Tri nišana

Na ulazu u stari dio naselja Ripač od strane Golubića, nalazi se mezarje u kojem su sačuvana tri velika šehidska nišana iz prve polovice 18. vijeka. Nišani su visoki oko 1,6 metara, a prečnika su oko 40 centimetara sa velikim turbanima na vrhu. Ukrašeni su sabljama, buzdovanima i kopljima.

S obzirom da su poprilično stari, nemoguće je u potpunosti i ispravno pročitati natpise na njima niti imena. Ako se malo bolje pogleda taj period historije, vrlo lako je moguće da se radi o junacima bošnjačke vojske koji su poginuli braneći taj dio Bosanskog pašaluka od napada austro-ugarske vojske koja je prodirala u ove krajeve.