Reportaže koje su dobre da bi bile istinite: Kako je novinar Spiegela izmišljao priče

Ugledni sedmičnjak Spiegel je objavio kako se na njegovim stranicama godinama odvijao jedan od najvećih skandala u historiji njemačkog novinarstva. Najbolji reporter lista je bio najbolji zato jer je izmišljao svoje priče.

Reportaža. Kraljevska disciplina novinarstva, u Njemačkoj kao malo gdje na svijetu i danas na tronu zanata. Ova forma novinarstva nije za svakog novinara, a gotovo niko tom formom nije vladao kao Claas Relotius (33). Dar ovog novinara Spiegela – časopisa kojem su jake reportaže zaštitni znak – nije samo povremeni bljesak, ne, Relotius je uvijek pisao odlično. Potpisao je za sedam godina 55 velikih tekstova u uglednom hamburškom sedmičnjaku, tako mlad već je sakupio četiri prestižne Njemačke reporterske nagrade, CNN ga je proglasio novinarom godine, Forbes ga je svojevremeno stavio na listu 30 najuspješnijih novinara Europe mlađih od 30 godina… Relotius je bio najbolji u poslu, prenosi Deutsche Welle. 

Predobro da bi bilo istinito

„Jednog ranog jutra ovog ljeta Alin, djevojčica umornih očiju, 13 godina, sama hoda još tamnim ulicama grada Mersina i pjeva“, tako počinje recimo reportaža iz juna 2016. o sirijskoj siročadi koji su postali robovi u Turskoj.

„U raspadajućim sandalama ide kroz tvorničku četvrt, pored propalih zgrada, pored pasa koji još spavaju i fenjera bez svjetla. Pjesma koju pjeva govori o dvoje djece koje je život zazidao, ali koja, kada su prošla najgore patnje, ipak bivaju spašena."

Tako je pisao Relotius, kao Haruki Murakami, tu su sitnice, muzika, mirisi, osjećaji.

Tako je pisao recimo i o posljednjem ginekologu koji u konzervativnom Missisipiju izvodi pobačaje premda je i sam ranije vjerovao da je abortus grijeh. O nepravedno zatočenom Jemenitu u Guantanamu koji je poslije 14 godina torture tako skrhan da ne želi izići iz zatvora. O zvijezdi američkog rugbyja Colinu Kaepernicu, sportašu koji je prvi kleknuo u znak protesta zbog nasilja nad crncima. Priče su bile tako dobre, zapravo predobre, gotovo nemoguće dobre.

Na posljednjoj velikoj reportaži objavljenoj u studenom stoje potpisi Claasa Relotiusa i Juana Morena, također iskusnog autora Spiegela i ostalih velikih njemačkih izdavačkih imena poput Süddeutsche Zeitunga. Radi se o građanskoj straži u SAD na granici s Meksikom, ljudima koji na svoju ruku uzmu uniforme i puške i „love Meksikance".

Ali, Moreno, kada je vidio tekst spreman za tisak, nije bio zadovoljan. Najviše ga je iritirala fotografija jednog od Amerikanaca – zašto prikazujemo njegovu fotografiju kada se on u priči jedva pojavljuje? Zašto Relotius – čiji je zadatak bio da undercover provede nekoliko dana i noći s tim „lovcima na Meksikance" – nije fotografirao glavne protagoniste priče? Morenu su i neki pasusi koje je pisao njegov kolega sumnjivi.

„U svađi sa i o Relotiusu tako Moreno riskira vlastito radno mjesto, u međuvremenu istražuje kolegu, očajnički, o vlastitom trošku", piše sada Spiegel o slučaju u vlastitoj kući. „Tri, četiri tjedna Moreno ide kroz pakao jer kolege i pretpostavljeni u Hamburgu na početku uopće ne vjeruju u njegove optužbe. Relotius? Podmeće? Naš skromni Claas? Baš on?"

Ali Juan Moreno ne popušta. Koristi priliku što je u Americi gdje treba pisati o čuvenom boksaču i najbogatijem sportašu na svijetu sveta Floydu Mayweatheru. Na svoju ruku odlazi na jug, do granice sa Meksikom, i nekako nalazi „lovce na Meksikance" o kojima je pisao Relotius u njihovoj zajedničkoj priči. Ti ljudi stvarno jesu građanska straža, o njima su pisali i drugi mediji. Ali Claasa Relotiusa nikada nisu vidjeli. Glavni protagonist reportaže u izvedbi Relotiusa ima znakovite tetovaže po rukama – opet ti savršeni detalji koji daju punoću reportaži – ali u stvarnosti čovjek nema nikakve tetovaže. Moreno sve dokumentira.

U redakciji u Hamburgu se pale alarmi. Urednik kaže Relotiusu da je provaljen. Ovaj i dalje laže, laže odlično, ima objašnjenja za sve… Ali ipak na kraju na sastanku s glavnim urednikom i drugima – sve priznaje.

„Svi izvori su mu truhli. Masa stvari sasvim izmišljena, izmaštana, slagana. Citati, mjesta, scene, navodni ljudi od krvi i mesa. Fake", piše sada Spiegel.

Spiegel se ispričava svima

Sada se svi pitaju zašto neko tako mlad i bez sumnje odličan novinar – čak i kada ne laže – to radi? Neko koga su obožavali u redakciji jer je bio skroman i ljubazan, nije glumio zvijezdu nego je hitro obavljao i dosadne male redakcijske poslove, one za koje se ne dobivaju lovorike? „Nije se radilo o tome da sam htio uvijek novi veliki poduhvat. To je bio strah od toga da ne ispunim očekivanja", rekao im je Relotius. „Pritisak da ne smijem razočarati bivao je sve veći kako sam postajao uspješniji."

Reporter tvrdi da nije sve izmišljao, da su mnoge priče do kraja faktografske. Da je u nekima lagao malo, a u nekima mnogo. Da je, recimo, redovno „uljepšavao“ i „obogaćivao“, da je izmišljeno svaki put kad je napisao da neko od likova iz reportaže pjeva baš neku zgodnu pjesmu ili da se s radija u određenom trenutku čuje odgovarajuća pjemsa. Ali izmišljao je i veće stvari. Recimo da je uopće pričao s tim „lovcima na Meksikance“. Ili da je pričao s roditeljima američkog sportaša Kaepernickom.

Kako piše u tekstu Spiegela, Relotius je od raznih žirija mnogo puta u životu čuo najveću moguću pohvalu: da njegove reportaže bude žive slike, pokreću kino u glavi. Ali Relotius je svjesno odlučio da u se u tom kinu ne prikazuju samo dokumentarci.

„Spiegel moli za ispriku svakog ko se lažnim citatima, izmišljenim detaljima života, izmišljenim scenama, fiktivnim mjestima ili drugačijim pogrešnim kontekstima pojavio u člancima Claasa Relotiusa u Spiegelu. „Naša kuća se ispričava i čitateljicama i čitateljima, svim cijenjenim kolegicama i kolegama u branši, žirijima za dodjelu nagrada, novinarskim školama, porodici Rudolfa Augsteina (osnivača Spiegela) , poslovnim partnerima i mušterijama“, piše u opširnom članku na portalu ovog magazina.

Kako je moguće da su ove laži prolazile godinama? Je li baš tako dobro lagao ili su urednici samo bili  željni dobrih priča pa su bili nepažljivi? Kako se provukao tolikim kontrolorima u redakciji, ljudima iz dokumentacije koji moraju provjeriti svaki navod i kojima se Spiegel toliko ponosi?

Ova kuća obećava da će sve razjasniti i već je formirano povjerenstvo iskusnih novinara koja će preispitati rutinu u Spiegelu. Prenose da je u redakcijskoj zgradi u Hamburgu atmosfera kao na sahrani. Da su, nenamjerno, izdali princip koji je proklamirao veliki osnivač lista Augstein – „reći ono što jeste“. On je htio da se činjenice tako dobro provjeravaju jer Spiegel sebi ne smije da dopusti ovakve greške.

Pa opet, ide li išta bez povjerenja? Kako može da nastati reportaža bez osobnih utisaka reportera, onoga što samo on opazi? Kako to provjeriti? Tu se, piše u komentaru lista Tagesspiegel, radi o etici novinara. „Ali Relotius nije imao etička načela, njega je proždirala ambicija da isporuči najbolju moguću reportažu. Zbog takvih kolega zakazuje cijeli sustav. (…) Istina je previše vrijedna da bi se prepustila ljudima poput njega. Pa ipak, ovakvi slučajevi se ne mogu potpuno izbjeći."

Šteta za novinarstvo

Češljanje Relotiusovih reportaža će potrajati. Kada se sada čitaju, sve djeluje previše dobro da bi bilo istinito. Štošta nikada neće biti raspetljano. Tko zna je li djevojčica u Mersinu imala sandale koje se raspadaju? I postoji li djevojčica uopće postoji.

Ali češljat će se i drugdje jer je Relotius kao slobodni novinar dosta pisao i za mjesečnik Cicero, sedmična izdanja Neue Züricher Zeitunga i Frankfurter Allgemeine Zeitunga, magazin Süddeutsche Zeitunga, portal sedmičnjaka Zeit, dnevne listove Welt  i Tageszeitung, dakle za samu elitu medija s njemačkog govornog područja.

„Slučaj Relotius“ ući će u anale, baš tamo gdje je švicarski novinar Tom Kummer koji je devedesetih također radio za najveće listove na njemačkom govornom području i donosio im ekskluzivne intervjue… Brad Pitt, Charles Bronson, Arnold Schwartzenegger, svi su htjeli pričati s njim… osim što nisu.

Pa ipak, Spiegel je postupio najbolje moguće. Prikupili su dokaze, sve objavili transparentno, posuli se pepelom… neće njih slučaj Relotius koštati tiraža, ali će crv sumnje ostati.

Nepoznato je da li će biti pravnih koraka protiv Claasa Relotiusa. Poznato je da je on u nedjelju ispraznio svoj ured u prostorijama Spiegela u Hamburgu, a da je od nedjelje nezaposlen. Ugovor je otkazao sam, mada bi ionako bio otpušten. Taj čovjek nikad više neće biti novinar jer ni do sada nije bio zaista novinar. Za njega neće biti druge prilike. Šefovima je rekao da ga neki vrag tjera da laže, da uvijek bude najbolji reporter iako je to nemoguće. I još je rekao: „Bolestan sam, moram pronaći pomoć.“