Ratna silovanja, tema kojom ćemo se još dugo baviti

U okviru Pravo ljudski festivala sinoć je u kinu Meeting Point prikazan film Prizivanje duhova autorica Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić, koji se bavi pričama žena koje su za vrijeme rata u BiH preživjele torturu i seksualno nasilje u logoru Omarska.

Film Prizivanje duhova važan je i zbog činjenice da su njegove glavne protagonistkinje, Nusreta Sivac i Jadranka Cigelj, svojim svjedočenjima o gnusnim zločinima nad ženama u logoru Omarska doprinijele konačnoj odluci da silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja nad ženama dobiju težinu ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida, što se po prvi put u historiji pravosuđa desilo 2001. godine.

Premda je film sniman netom nakon završetka rata, selektorice Festivala su smatrale da je ova tema iznimno aktuelna i danas, budući da je tek mali broj slučajeva zločina seksualnog nasilja protiv žena i procesuiran, žene žrtve ratnih silovanja još uvijek nisu dobile odgovarajuću odštetu od države Bosne i Hercegovine, a brojne među njima svih ovih godina žive u šutnji, stidu, trpeći nove oblike nasilja kojim ih podvrgava društvo u cjelini.

Nakon projekcije filma uslijedila je diskusija u kojoj je učestvovala jedna od glavnih protagonistica filma, Nusreta Sivac, nezavisna istraživačica Belma Bećirbašić, Lejla Mamut ispred organizacije za sprečavanje nekažnjivosti, TRIAL, te Sabiha Husić ispred organizacije Medica Zenica.

Foto: Vanja Čerimagić

Lejla Mamut je na početku podsjetila da do danas nije utvrđen tačan broj osoba, muškaraca i žena, koji su bili žrtve sistematskih, planskih ratnih silovanja, te da se procjene kreću u širokom dijapazonu od 20.000 do 50.000, što govori o nesposobnosti države da ispuni svoju obavezu i istraži ove zločine.

Prema međunarodnom, ali i domaćem zakonodavstvu, država na čijem su se teritoriju zločini ratnih silovanja i seksualnog zlostavljanja desili ima obavezu da istraži taj zločin, kazni počinioce, žrtvama obezbijedi odštetu, ali i program psihološke podrške i zaštite. U Bosni i Hercegovini do danas je za zločin ratnog silovanja osuđeno tek oko 40 osoba, što prema obimu u kojem se kreću procjene broja osoba koje su pretrpjele silovanja djeluje neznatno. Osim toga, zakonodavstvo u BiH omogućuje odštetu jedino žrtvama koje žive na prostoru Federacije BiH, dok onima sa adresom u Republici Srpskoj to nije omogućeno. Brojke govore za sebe: u našoj državi samo oko 600 osoba koje su pretrpjele ratna silovanja prima odštetu.

Sabiha Husić, direktorica zeničke organizacije Medica, jedne od prvih koja je pružila podršku i zaštitu ženama žrtvama ratnih silovanja, naglasila je da žene žrtve ratnih silovanja ne trebaju biti smještene u socijalnu kategoriju, nego dobiti pravdu od strane države i živjeti svoj život dostojanstveno. Husić je dodala da država snosi odgovornost i za nedovoljan broj svjedočenja i žena koje su spremne progovoriti o svojim iskustvima, jer izostaje podrška i zaštita ovoj populaciji.

Nezavisna istraživačica Belma Bećirbašić pojasnila je aspekte retraumatizacije koju žrtve proživljavaju upravo zbog nebrige društva i svog neriješenog statusa.

„Ratno silovanje je psihološko-propagandna strategija etničkog čišćenja budući da predstavlja nacional-šovinističko upisivanje moći u tijelo. Tijelo žene se u tom slučaju pojavljuje kao ideološki instrument, prostor neprijateljskog, suparničkog posjeda koji treba zauzeti. Ratno silovanje nema za neposredan cilj poniženje same žene, već slabljenje vojnog i kolektivnog morala te poražavanje etničke grupe kojoj te žene pripadaju“, naglasila je Bećirbašić.   

Belma Bećirbašić, Foto: Vanja Čerimagić

Trauma se nakon izvršenja ovog zločina nastavlja sa društvenom marginalizacijom problema, izostankom podrške zajednice, kolektiva kojem žena pripada, ali i izostankom priznanja počinioca, te kolektiva kojeg on predstavlja, što rezultira osjećajem krivnje i stida kod žena koje su preživjele ovu vrstu zlostavljanja, istakla je Bećirbašić.

Vratiti individualnost preživjelima

Ona je naglasila da se veliki problem krije i u biljegu „silovane žene“ , koji na neki način minimizira individualnost proživljenog, jer se ratno silovanje tretira kao opće mjesto, te da je nužnost šutnje, skrivanja identiteta i stid ono što razlikuje žene koje su preživjele seksualna zlostavljanja od, naprimjer, udruženja logoraša. To je i razlog zašto je, prema mišljenju Bećirbašić, nužno vratiti individualnost preživjelom, preživjeloj i njihovim pričama.

Bećirbašić je podsjetila i na druge probleme ovih žena, od neriješenog stambenog pitanja, nemogućnosti povratka u svoje domove, statusa raseljenih lica i stalnih deložacija, pa do problema s kojima se susreću rijetke povratnice.

Nusreta Sivac je žena koja je svoj život posvetila zahtijevanju na pravdi koju žrtve ratnih silovanja moraju dočekati, sarađujući sa Tribunalom u Haagu i radeći na sakupljanju svjedočenja o ovim zločinima. Nusreta danas ponovo živi u Prijedoru, gradu u kojem je preživjela zlostavljanja, premda se suočava sa brojnim poteškoćama i diskriminacijom, te je primorana raditi u Sanskom Mostu. Sivac je podsjetila da je Prijedor grad iz kojeg dolazi najviše procesuiranih ratnih zločinaca, među kojima niko nije oslobođen.

Nusreta Sivac, Foto: Vanja Čerimagić

„Ja bih voljela da se ovaj film prikaže u Prijedoru i nadam se da će biti prilike. Teško je živjeti u mjestu gdje je počinjen takav zločin, teško je sretati ljude koji su proglašeni krivim za zločine i danas su, nakon odležane dvije trećine kazne, ponovo na slobodi. Teško je živjeti u sredini koja poriče zločin, u Prijedoru se nikad lokalna zajednica nije suočila sa onim što se desilo, uprkos presudama Tribunala i Suda Bosne i Hercegovine, uprkos otkrivenim masovnim grobnicama, uprkos knjizi sa imenima nestalih Prijedorčana. Međutim, povratak je bio moja odluka.“

Odgovarajući na pitanje iz publike kako dvadeset godina kasnije prelomiti tišinu među žrtvama i vratiti individualnost njihovim iskustvima, učesnice u debati su se složile da je bitan preduslov zaštita i sigurnost od strane države, solidarnost sa preživjelima, ali i podrška žena koje su smogle snage da ispričaju svoju priču onima koje će to tek učiniti.

Vezano:
Ženska ljudska prava u fokusu Pravo ljudski festivala