Radiosarajevo.ba na Maršu mira: Kiša je uradila svoje, ali prešli smo Udrč

Jutro je u zvorničkom naselju Kamenica, inače selu sa najvećom pojedinačnom masovnom grobnicom koje čuva najbolnije uspomene na stradanje nevinih ljudi.

Piše: Omer Kavazović

Noć smo proveli štiteći se od kiše koja je neprestano padala. Znali smo da je današnji dan jako važan zbog Udrča, planine koja je za Bošnjake koji su bježali pred agresorom bila jako važna.

Prelazimo veliko brdo i dolazimo do sela Glodi, u cik zore. Sve je mirno, tek poneki stanovnik koji oko kuće sprema da dočeka učesnike kolone. Prešli smo rijeku Drinjaču i započeli uspinjanje uz Udrč.

Organizatori su se potrduli da maknu uski put koji je tu prije bio kako bi se moglo hodati, ali je kiša uradila svoje. I bili smo svjesni toga. Od nečega što je trebao biti put od sat vremena, penjali smo se skoro dva sata, gazeći pritom po debelom blatu. U mislima su mi moji sugrađani koji tek treba da krenu iz Liplja.

Pri vrhu srećemo ekipu GSS-a, pitaju nas kako smo se popeli i pitaju nas za naše iskustvo kako bi mogli drugima da pomognu. Uz pozdrave se rastajemo i stižemo do velikog platoa, na koji su 1995. godine se okupili Podrinjci, njih oko 210 i tu se zadržalo mjesec dana.

Udrč je jako nepristupačan teren, te su ljudi koji su bježali od agresora iskoristili ovu planinu za važnu tačku za spas pred agresorom koji ih je lovio. Iz nekog razloga ove godine nije bilo neznanog mezara, mezara koji označava pola puta ka vrhu Udrča. Sa Udrča se spuštamo ka Cerskoj, herojskom selu koje je dalo veliki doptinos u odbrani kolone koja se izvlačila prema Tuzli.

Nailazimo i na masovne grobnice, svaka je imala oko 100 do 200 slučajeva. I takvih je na stotine. Jedna tužna činjenica je da sam i sam jedne godine pokušao da izbrojim sve masovne grobnice, bez traženja na Google, i nisam uspio izbrojati. Stao sam na oko 20.

Naša mala grupica već ponosno gazi asfaltom Cerske, prolazimo pored ljudi koji nas pozdravljaju. Na jednom šadrvanu srećemo i pripadnike MUP-a RS s kojima smo se fino ispričali i nastavili svoj put ka Mravinjcima. Mravinjci čuvaju veliku istinu od nekoliko masovnih grobnica, a tu će učesnici Marša večeras i da prenoće. Mi smo nastavili ka naselju Burnice, kako bi prespavali kod naših stalnih domaćina, stanovika ovog Bratunačkog sela.

Ono što volim uraditi kada dođem u Burnice jeste da bacim još jedan pogled ka Udrču i da ga iz sveg srca, do sljedeće godine pozdravim. Svake godine mi je on najveći izazov ali ove godine bio je i veći.

Kako se približavamo Potocarima, srce već počinje jace da lupa, jer je svjesno šta ga dole čeka.

Sutra kažu ide nova trasa, ali ako nas vrijeme posluži. Iskren da budem, meni je najteži dio puta spustiti se u Potočare kada majke pored puta svojim suzama blagosiljaju vaš put.

Ali, o tome pišemo sutra.