Psiholozi poručuju da nam predstoji dug proces saniranja materijalnih i emocionalnih posljedica

Međuljudska podrška može da bude od najveće pomoći...

U trenucima nakon velike tragedije, koju su izazvale poplave širom BiH i regije, teško je pronaći adekvatne riječi koje treba da se upute evakuisanom stanovništu. Ipak, pitanje da li riječi mogu da djeluju ne treba da se postavlja, jer međuljudska podrška može da bude od najveće pomoći.

Tekst objavljen u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo sa portala Buka.com

Nermina Vehabović-­Rudež, psihoterapeut, kaže da su ljudi koji su direktno pogođeni kriznom situacijom najčešće smješteni kod rodbine, prijatelja ili u kolektivnim smještajima i oni na tim mjestima prvenstveno dobijaju medicinsku i logističku pomoć.

"Uz  to  ide  svakako  psihološka  pomoć  koja  ima preventivni karakter. Ta pomoć se ogleda u odlasku iskusnih pomagača na teren gdje se kroz stručne psihološke intervencije daje pomoć koja se ogleda u pružanju mogućnosti osobi da  u  sigurnom  okruženju  priča  o  svojim  teškim  iskustvima i iskažu  svoje  emocije. Važno je pružiti konkretnu pomoć, te objasniti im koje su reakcije normalne i na šta je potrebno usmjeriti pažnju", rekla je za Buku Vehabović­ Rudež.

Ona dodaje da, u ovom trenutku, osobe koje su u kriznoj situaciji ne idu  prema stručnjacima,  nego  psiholozi i terapeuti idu prema  njima.  Ističe da osim  direktno  ugroženih  osoba,  ne  smijemo zaboraviti  ni  pomagače, volontere, vatrogasce, policajce i pripadnike gorske službe spašavanja, kao i raftere i medicinsko osoblje, jer su i oni ugroženi i njima na terenu treba pružiti adekvatnu psihološku pomoć u vidu razgovora i podrške.

Vehabović­-Rudež objašnjava da se psihološke reakcije na krizu mogu podijeliti na emotivne, koje se ogledaju kroz tjeskobu, krivicu, strah, ljutnju, tugu, emocionalnu tupost, osjećaj beznađa i bespomoćnosti, osjećaj napuštenosti, izgubljenosti, okrivljavanja drugih i slično; dok na misaonom  planu  reakcije  na  krizu  mogu  biti  konfuznost u  mišljenju, slaba koncentracija, pomućeno razmišljanje i odlučivanje, teškoće u procjenjivanju i računanju, teškoće u pamćenju, kratkotrajna pažnja, netačno procjenjivanje vremena i tako dalje. Kaže da se na tjelesnom planu reakcije očituju u vidu znojenja, lupanja srca,  ubrzanog  disanja,  bolova  u grudima, glavobolje, napetosti u mišićima i zamoru.

Kada je u pitanju stanje na terenu, ona kaže da su neki ljudi u fazi "herojstva" i osjećaju  da  imaju  snage, aktivni  su  na radovima oko sanacije i čišćenja, dok su drugi ljudi u fazi šoka.

"Nakon  nekoliko sedmica,  može  se  očekivati  da  će  se  kod  nekih  javiti  posttraumatske stresne reakcije, a kod drugih psihološka kriza. I nakon mjesec dana i više, neke osobe će ići  prema  rješenju,  prihvatanju situacije, a druge  prema  pogoršavanju stanja, pojačavanju simptoma, teškoća na poslu i u porodici. Upravo zbog mogućih težih psiholoških simptoma i poremećaja, treba pružiti što bržu i efikasniju psihološku 'prvu pomoć'", kaže ona.

Ona napominje da svaki pojedinac može pomoći i to se prije svega odnosi na fizičku pomoć, materijalnu i psihološku koja se ogleda u razumijevanju osoba koje su u krizi, davanju podrške, nesažaljevanju, nuđenju pomoći za dalje. Onima koji su u krizi potrebno je pokazati da smo tu za njih, objasniti da nisu sami i prepušteni sami sebi.

"Osim što to pomaže osobama u krizi, pomaže i onima koji pružaju pomoć, jer  time  zadobijaju osjećaj djelotvornosti i korisnosti. Treba napomenuti da je za krizu najupečatljiviji osjećaj da se ništa ne može iskontrolisati. Upravo zbog toga je potrebno pokušati pomoći da osoba i svaki pojedinac uspostavi taj osjećaj kontrole", kaže naša sagovornica.

PSIHOLOZI NA TERENU

Na terenu u Šamcu trenutno se nalazi tim psihologa volontera: Irena Spasojević, Dragan Ljucović, Branislava Popović, Dragan Mitrović i Sanja Srdić, a ističu da je aktuelno stanje koje su zatekli na terenu: akutno stanje šoka usljed egzistencijalne ugroženosti, stanje konfuznosti i dezorganizovanog ponašanja.

"Stanje šoka kod ugroženog stanovišta postepeno prolazi, ljudi se suočavaju sa realnošću. Usljed toga, razvija se anksioznost, osjećanje bespomoćnosti, beznadežnosti. Aktiviraju se mehanizmi odbrane, što ljudima omogućava da budu funkcionalniji. Dešavaju se, između ostalog, panični napadi, koji su najzastupljeniji", ističu psiholozi za Buku i dodaju da je sve ovo prirodna reakcija na nenormalnu situaciju u kojoj se nalaze.

Kažu da je ljudima u ovom momentu najpotrebnije pružanje empatije i emocionalne topline i da se u tome ne može pogriješiti.

"U kontaktu sa traumatizovanima treba pratiti tok njihovih misli i njihove priče. Za svako veće odstupanje od uobičajenog ponašanja potrebno je obratiti se stručnom licu", kažu psiholozi koji su trenutno u Šamcu.

Dodaju da, što se tiče ljudi koji su zaposleni na terenu, oni su iscrpljeni, ali su i dalje više nego maksimalno angažovani.

"Njihov rad je za svaku pohvalu. Pri tom mislimo na sve uključene, od volontera do profesionalaca. Još uvijek smo na početku i predstoji nam dug proces, proces saniranja materijalnih i emocionalnih posljedica", kažu psiholozi.

Sonja Stančić, psiholog, kaže da, iako su u poplavama ugrožene sve kategorije stanovništva, nekima ova situacija teže pada, a to su prije svega djeca, stari, invalidi, trudnice, majke sa malom djecom i samohrani roditelji. Usljed nadljudskih fizičkih i psihičkih napora, posebna pažnja mora se posvetiti i profesionalcima na terenu i volonterima koji takođe moraju biti zbrinuti.

Ona kaže da je uvijek važno napraviti dobru dijagnostiku situacije, jer pomoć je svima neophodna, ali uvijek postoje prioriteti. Stančić napominje da ono što je veoma bitno u ovim situacijama jeste da uvijek možemo pomoći nekome do nas, koliko god nama bilo teško. Profesionalci ne stižu odmah i nema ih uvijek ni dovoljno, ali zato uvijek ima prijatelja i porodice, neko ko je u datoj situaciji dovoljno pribran i čvrst da pomogne onome do sebe.

REAKCIJE

Stančić kaže da je naše područje specifično i da se veliki broj stanovništva još uvijek bori i sa posljedicama rata. Ljudima treba objasniti da se ne plaše i ne stide da potraže stručnu pomoć.

"Ono što je bitno u ovakvim krizama jeste prisutnost profesionalaca na terenu, kako bi na vrijeme vidjeli i identifikovali moguće problematične situacije kod ljudi i da bi im bili na usluzi. U ovakvim situacijama, ugroženi čovjek nema ništa od toga ako stručno lice sjedi u nekoj ustanovi i čeka da mu neko dođe po pomoć. Ljudi se bore sa izbacivanjem mulja iz kuće ili odvoženjem propalog namještaja i u takvim situacijama ne mogu odlaziti do stručnih ustanova. Stoga je u ovom preodu ključno da svi budemo dostupni i  u sredini u kojoj ljudi provode najveći dio vremena", kaže ona za naš portal.

Stančić kaže da vjeruje da se i u vanrednim okolnostima problemi najvećim dijelom rješavaju kroz aktivnosti i da je važno da se ljudi osjećaju korisno, a ne bespomoćno.

"I fizički i mentalno ljudi će se bolje osjećati ako se što prije budu vraćali u normalne tokove života, ako primijete napredak u obnovi svojih domova i svojih života. U svim tim radovima i poslovima nađe se vremena i za razgovor i od njega ne treba bježati, ali ga ne treba ni forsirati. Nekada je dovoljno da sa nekim volonterom ili poznanikom podijelimo priču, isplačemo se i već 'padne malo tereta sa leđa'", kaže psiholog.

Kaže da nikako ne bi bilo dobro da ova količina energije i aktivizma koja je prisutna ovih dana širom regije naglo splasne. Ljudi se plaše da neće imati pomoć do kraja, do trenutka dok im se ne osposobe domovi za normalno funkcionisanje života i potrebno je svima pokazati da smo tu i da ćemo im pružiti svu potrebnu pomoć u zavisnosti od naših mogućnosti.

Na kraju svima preporučuje kafu sa dugim razgovorom... To sigurno pomaže.