Prestanite slati djecu na milion aktivnosti
Tekst u cjelosti preuzimamo s portala zelenaucionica.com
Takođe, ovome je doprinijelo i pojavljivanje teksta koji „odgovara” ovoj nastavnici (u drugim tabloidnim novinama), a koji ukazuje na to da je njena generacija odgovorna za „stanje” u kome su nam djeca i mladi danas. Uslijedili su žustri komentari i prepiske, u kojima je dominiralo međusobno okrivljavanje nastavnika i roditelja, a gde je jedino postignuta saglasnost u vezi sa tim da se nešto što ni jedni ni drugi ne doživljavaju kao dobro i pozitivno događa sa djecom/učenicima. U ovim prepiskama više puta je zahtijevano da se konačno kaže (što konkretnije) šta bi to roditelji trebalo da urade. Naravno, ima puno toga što bi škola trebalo da uradi, ali ovom prilikom usredsrijedićemo se na porodicu.
Televizija, internet, mobilni telefoni
Ograničite vrijeme djeci pred televizorom na sat – dva dnevno (neki dobar film može trajati i nešto duže). Televizor koji vi gledate premjestite u svoju sobu ili ne dozvolite da bude upaljen više od tih dva sata pred njima dnevno ukoliko niste spremni da sebe ograničavate u pogledu vremena i sadržaja koje gledate. Pozabavite se sadržajima koje vaša, posebno mala djeca gledaju i potrudite se da oni sadržaji koji prikazuju bilo koju formu nasilja budu ograničeni ili makar propraćeni vašim komentarom o tome kako je nasilje nepoželjno.
Kupite im obične mobilne telefone (dakle, ne „pametne”), bez neograničenog pristupa internetu ili im ukinite u paketu neograničen pristup. Ovo posebno važi za malu djecu koju ne bi trebalo odmah navikavati na dostupnost sadržaja koji im lako zaokupljaju pažnju.
Računar premjestite iz njihove sobe u zajedničku prostoriju tako da je moguće da povremeno bacite pogled na sadržaj. Na ovaj način kontrolisaćete rizike koji su realnost kada je u pitanju komunikacija na internetu. Porazgovarajte sa svojom djecom o tome koje podatke nikada nikome ne bi trebalo saopštavati ukoliko ga/je ne poznajemo lično.
Navedene preporuke imaju najviše smisla sa malom djecom, predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta, kada se formiraju navike koje je potom teško ispraviti. Starija deca koja su umjereno i svrsishodno koristila tehnologiju u mlađem uzrastu, vjerovatnije će umjeti da kontrolišu svoje ponašanje i da prepoznaju prihvatljive i neprihvatljive sadržaje, te sa njima neće biti potrebe za postavljanjem spoljnih ograničenja.
Stjecanje prijatelja i slobodno vrijeme provedeno van kuće i u kući
„Izbacite” ih iz sobe makar jednom dnevno u park/dvorište i zabranite im da se vrate sat-dva. Mala djeca će se radovati izlasku i nemojte im uskraćivati priliku da se igraju, penju, skaču, balansiraju na uskom (ne previsokom) zidiću. Osnovce ćete možda već morati da „izbacite” napolje – zanimljivije im je da igraju igricu, slažu lego, dopisuju se na mesindžeru i sl. Ovo će imati različite pozitivne efekte: biće spretniji, energičniji, umanjiće se teškoće sa snom, možda će upoznati drugu djecu i steći drugove/drugarice. Slobodne, ne pretjerano strukturisane aktivnosti su uvijek dragocjene prilike da djeca sama odluče kako će provesti vrijeme, razmisle o svim mogućnostima koje su pred njima. Ako imate tiho i zatvoreno dete, nemojte insistirati na druženju sa drugom djecom. Ukoliko želi da se ljulja samo ili da se popne na drvo – to je sasvim u redu. Vremenom će vjerovatno naići na drugo dijete sa kojim će željeti da razgovara dok se ljulja ili penje.
Čitajte im dok su mali makar pola sata neku knjigu za djecu, a kad nauče da čitaju nek oni vama čitaju. Zajedno se učlanite u biblioteku i redovno idite zajedno da svi uzmete knjige. Razgovarajte o pročitanom – šta im se dopada i zbog čega, ko im je omiljeni lik i kakvi bi oni željeli da budu. Učinite da im čitanje bude zabavno – uvijek ponudite izbor šta žele da slušaju/čitaju.
Strukturisane vanškolske aktivnosti
Ako ste ovako postupali do sada, molim vas, prestanite da ih šaljete na veliki broj aktivnosti nedeljno i ograničite se na do dvije – prevashodno sportske, umjetničke i sl. Kada kažem do dvije pretpostavljam da se svaki tip aktivnosti odvija 2-3 puta nedjeljno, te da sa ove dvije aktivnosti dijete svakoga dana ima vanškolsku obavezu. Djeca, kao i odrasli, nakon dugog školskog dana žele da se odmore ili zabave (zamislite kako bi bilo da vi nakon osmosatnog radnog dana imate još 2-3 sata drugih, zakazanih i organizovanih aktivnosti).
Odnos prema školi i školskom postignuću
Ukinite privatne časove i recite im da imaju dopunsku nastavu u školi, provjerite da li je pohađaju sa nastavnikom ukoliko je to neophodno. Svima nam je nekada bila potrebna pomoć u učenju, ali je bolje da ova pomoć bude pružena od strane roditelja, nastavnika ili drugova/drugarica koji nešto bolje znaju. Ako dijete nauči da se oslanja na privatne časove postaće nezainteresovano da učestvuje u času (jer zna da će ponovo imati prilike da sve ovo čuje), kao i da ulaže samostalan trud da nešto razumije pomoću udžbenika, bilješki i sl. Dopunska nastava je besplatna i obavezna za učenika koga uputimo na ovaj vid nastave ili onog ko sam želi da nešto bolje razumije.
Radujte se ocjeni, ma kakva da je, ako je bolja od prethodne, pohvalite umjereno i bez nagrađivanja druge vrste. Ne plaćajte za peticu niti za uspjeh novcem ili poklonima. Radujte se i pohvalite sve što vam pokažu da su naučili. Kada donesu negativnu ocjenu, recite im da ko padne može i da ustane – pošaljite im poruku da je neuspjeh jedan stepenik u učenju, koji će preskočiti ulaganjem truda. Nemojte biti ljuti na njih ili nastavnika kada učenik nije uspješan – pokušajte da ovo doživite kao prirodan proces učenja jer sad bar znamo šta učenik ne zna i sa čim ima teškoća. Konsultujte se i sa djetetom i sa nastavnikom da saznate šta to ne zna/ne razumije. Provjerite da li učenik kod kuće radi/uči ili se nečim drugim bavi. Naučite ih da nije sramota ne znati, ako pokušavamo da naučimo. Ukoliko se plaše suočavanja sa problemom, potrudite se da im ukažete da će naučiti to što ne znaju, korak po korak, da nema razloga da se plaše. Izrazite svoje brige pred nastavnicima čim se pojave, recimo kada učenik dvije nedjelje nakon loše urađenog kontrolnog zadatka nije ispravio ocjenu. Molim vas, nemojte „opsjedati” vrata škole pred kraj godine, tada je uobičajeno prekasno da se djeluje na dobar način, a šaljete djeci i nastavnicima lošu poruku – da vam je bitna samo ocjena, a ne i ono što je u osnovi te ocjene. Ovo vjerovatno nije sasvim tako, ali je to poruka koju će vaše dijete i nastavnici ovakvim postupkom neminovno primiti. Dođite jednom u dva mjeseca čak i ako je sve u redu sa uspjehom vašeg deteta.
Molim vas da ne sanirate krizne situacije „samo ovaj put”, jer nas sljedeća kriza čeka iza okuke. Ovo se odnosi na pravdanje izostanaka koji u suštini nisu opravdani – npr. sutra je važan kontrolni za koji dijete nije spremno, na plaćanje velikog broja hitnih privatnih časova pred odgovaranje, kraj godine, na to da djeca ne spavaju jer nisu dobro organizovala svoje učenje i sl. „Otjerajte” ih u krevet prije ponoći čak i ako je sutra važan kontrolni, učite ih da vam je važnije da dobro planiraju svoje vrijeme nego da dobiju dobru ocjenu i da nećete dozvoliti da budu neispavani zbog neorganizovanosti.
Razgovarajte sa njima svakog dana o tome šta im se dešava, ali i kako im je u školi. Ukoliko u ovakvom razgovoru saznate nešto neprijatno, kontrolišite svoju reakciju i budite smireni, jer sljedećeg puta nećete od svog djeteta ništa saznati. Recite im povremeno da smatrate da mogu mnogo toga da ostvare ako se potrude, odnosno naglašavajte to koliko je trud (ono na šta mogu da utječu) važniji od sposobnosti (ono na šta mogu da utječu u značajno manjoj mjeri). Ne govorite im da su genijalni i prepametni, ali ni da su nesposobni i glupi – djeca koja čuju ovakve rečenice od roditelja i sredine doživjeće da se ne mora učiti i ulagati trud, u jednom slučaju jer to njima ide veoma lako samo po sebi, a u drugom jer ne mogu sami sebi pomoći zbog nedostatka sposobnosti.
Važno je da vaša djeca imaju pozitivan odnos prema školi, nastavnicima koji predstavljaju obrazovanje u ranim godinama djetetovog razvoja. Stoga im ne govorite da su nastavnici „nesposobni i glupi neradnici”, ali ni da su uvijek u pravu. Ne treba podsticati kod djece crno – bijelu sliku o ljudima, a posebno ne o nastavnicima jer u jednom slučaju djeca neće želeti da uče i budu nalik tim ljudima koje tako negativno sagledavate, a u drugom će vas doživjeti kao nekoga ko je uvijek na strani drugih odraslih. Nastavnici su ljudi, kao i svi drugi, ponekad griješe, ali vaša djeca će se u životu puno puta susretati sa odraslima koji griješe i to je dio njihovog odrastanja.
Ako imate dilemu u vezi s kvalitetom nastave, dođite u školu i zamolite da prisustvujete času, dogovorite se sa nastavnikom kako da se to izvede diskretno i pametno (možete se uključiti u rad na nekoj temi) – neće vas odbiti.
Za kraj – za roditelje
Ako se pitate čemu sve ovo i zbog čega bismo se toliko trudili kada će naša djeca odgajana dosljedno i usmjeravana da se obrazuju ͈proći gore” od druge djece, molim vas da zapamtite da čak i u ovakvoj zemlji u kakvoj živimo obrazovanije osobe u prosjeku duže žive, vode bolju brigu o svom zdravlju, imaju veće prihode od manje obrazovanih osoba i u manjem procentu su nezaposlene. To je već, čini mi se, dovoljno dobar skup razloga da se uloži trud.
Za kraj – za nastavnike
Ukoliko roditelji ne mogu da zadovolje egzistencijalne potrebe i potrebe za sigurnošću svoje porodice (krov nad glavom, hranu, tekuću vodu i električnu energiju, čistu i godišnjem dobu prilagođenu odjeću i obuću, bezbjednost od zlostavljanja), tada zaista ne možemo očekivati od roditelja da na ovaj način pomogne u obrazovanju svog djeteta. Tu je uloga na nama – da pružimo sve što možemo tokom nastave, ali i kroz uključivanje drugih institucija da pomognu djetetu i porodici.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
