'Nož, žica, Srebrenica': Govor mržnje nije samo za javno zgražavanje, već sankcije

Prijateljska utakmica juniorskih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Srbije, igrana u Modriči prošle sedmice, prekinuta je zbog skandiranja 'Nož, žica, Srebrenica', koje se čulo s tribina.

Meč je prekinut u drugom poluvremenu iako su se divljačke poruke i ranije mogle čuti iz malobrojne publike.

Ovakvi i slični događaji nisu izolirani primjeri i predstavljaju, nažalost, manifest općeprisutne slike naše stvarnosti, a scene poput ovih postaju sveprisutniji obrasci ponašanja.

'Fudbal mora da zbližava, pojedinci nisu dostojni ni Srbije ni fudbala'

Potaknuti ovim slučajem, o govoru mržnje, opasnostima koje on donosi, te načinima na koje bi on trebao biti tretiran / sankcioniran, razgovarali smo s psihologinjom i profesoricom na Filozofskom fakultetu, Dženanom Husremović.

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: U kolikoj je mjeri ovakav i generalno govor mržnje opasan za pojedince i društvo u cjelini?

Husremović: Da li možete da zamislite društvo u kojem ljudi imaju pravo da javno fizički zlostavljaju drugu osobu bez ikakvih posljedica po svoje ponašanje? Da li možete da zamislite zemlju u kojoj ne postoje zakoni kojim se kažnjavaju fizički oblici nasilja? Govor mržnje je verbalni oblik nasilja i predstavlja javno zlostavljanje drugih osoba i grupa. Po svojim posljedicama se ne mora razlikovati od onih koje nastaju fizičkim zlostavljanjem i zato ne da može biti opasan, GOVOR MRŽNJE JESTE OPASAN jer ugrožava integritet druge strane. Govor mržnje mora biti kažnjavan baš kao i fizičko zlostavljanje. 

Radiosarajevo.ba: Kako psihologija objašnjava općeprisutni "fenomen" u kojem ljudi generalno imaju potrebu da se svrstavaju u određene skupine po bilo kojoj osnovi, bila ona "prirodna" ili pak vještačka kreacija (sport, religija, nacija...), te potom vode rat protiv onog "drugog"? 

Husremović: Počnimo od početka. Intergrupni konflikti su se dešavali i uvijek će se dešavati jer su rezultat specifičnih socijalnih kategorizacija. U intergrupne konflike ubrajaju se različiti fenomeni, počevši od razvijanja predrasuda, diskriminacije, nepravednog odnosa do opresije, etničkog čišćenja i genocida. Što su uzroci? Jedan od prvih uzroka prepoznat u sociološkim teorijama je etnocentrizam definiran kao "pogled na stvari pri čemu je vlastita grupa viđena kao centar svega, a ostale grupe se procjenjuju u odnosu na vlastitu grupu" (Somner,1906). Etnocentričke tendencije se izražavaju u isticanju karakteristika vlastite grupe kao najispravnijih i najboljih, preferenciji običaja, jezika, kulture, produkata i svega ostalog što proizlazi iz same grupe, a sve to sa ciljem očuvanja vlastite grupe i eksploatiranja onih izvan grupe.

Ali, nama možda najaplikativnije objašnjenje u ovom trenutku je ono koje dolazi upravo iz socijalne psihologije, konkretnije teorije socijalnog identiteta (Tajfel i Turner, 1979; Hewstone i Greenland, 2000). Svi ljudi sebe u velikoj mjeri definiraju kroz pripadnost socijalnim grupama i teže pozitivnom socijalnom identitetu. Tako da mi u opisivanju sebe kažemo ''Ja sam učenik, student, planinar...''  Pozitivni socijalni identitet se postiže tako da se vlastita grupa poredi sa drugom kako bi se postigla pozitivno vrednovana psihološka razlika između "nas" i "njih". Prema teoriji socijalnog identiteta, socijalna kategorizacija je dovoljan uslov da dovede do intergrupne diskriminacije. Dakle, nije potrebno da postoji neki značajniji sukob, već samo da postoje odijeljene socijalne grupe i već je to dovoljna osnova za intergrupne probleme.

Dženana Husremović; FOTO: Facebook

Da bi došlo do nekog intergrupnog konflikta prema Tajfelu, potrebna su tri uslova: 1) moraju postojati najmanje dvije jasno odvojene socijalne kategorije (npr. Srbi i Bošnjaci, Srbi i Hrvati, Bošnjaci i Hrvati); 2) Unutar grupe treba biti vrlo malo razlika u ponašanjima i stavovima članova i 3) članovi jedne grupe treba da pokazuju nikakva ili vrlo mala odstupanja u tretiranju druge grupe (da li u ovim uslovima prepoznajete kako je kod nas došlo do ovako snažnih i prolongiranih intergrupnih netrpeljivosti i konflikata?)

Kada su u grupi, ljudi se drugačije ponašaju nego kada su sami. Prvo, dolazi do "napuštanja" individualnog identiteta i socijalni identitet postaje važniji, favoriziranje grupe postaje važnije od favoriziranja samog sebe, vlastiti identitet se stereotipizira s obilježjima same grupe. Ovaj fenomen se zove deindividuacija i otvara prostor grupnom kohezivnom djelovanju. Niz je istraživanja dokazalo da je grupa spremnija donijeti radikalnije odluke, poduzeti brutalnije i štetnije akcije nego što bi pojedinac sam ikada nešto takvo uradio da je izvan grupe. Grupa je moć, ona daje zaštitu i sigurnost, a traži poslušnost i jednoobraznost u mišljenju i ponašanju.

Mozak bi nam trebao služiti da mislimo svojom glavom

Radiosarajevo.ba: Šta je to što mlade, koji konkretno u ovom slučaju nemaju nikakve "direktne" veze s ratom, motivira za ispoljavanje mržnje na ovaj način? Da li u ovakvim slučajevima možemo kriviti društvo, roditelje ili nekog trećeg?

Husremović: Kada pogledamo situaciju u BiH, zadnjih 20 godina sve smo učinili da imamo jasno odvojene kategorije, čime smo u potpunosti zadovoljili prvi uslov (odvojene socijalne kategorije) i pripremili osnovu za intergrupne sukobe. Gotovo pa potpuna fizička izolacija djece i mladih jednih od drugih, kombinirana s obrazovanjem u kojem se pripadnost etniji maksimalno potencira kako sistemski tako i kroz skrivene kurikulume, te svi drugi elementi socijalizacije mladih (porodica, društvo, mediji,...) doveli su do toga sa vrlo agilno ispunimo i drugi uslov -  homogenizacija ponašanja i stavova unutar grupa.

S odličnim uspjehom smo položili i ispunjavanje trećeg zadatka - učinili smo sve da pripadnici "naše" grupe imaju vrlo homogene i generalizirane stavove prema pripadnicima drugih grupa. Možemo reći da smo ispit iz vještine perpetuiranja intergrupnih konflikata položili sa najvećom ocjenom, posebno među mladim ljudima i ništa se ne trebamo čuditi. 

Ilustracija

Radiosarajevo.ba: Ako je ovakva vrsta determinizma u našim genima prisutna još od pamtivijeka, ima li onda, u tom kontekstu, uopće prostora za razgovor o zajedništvu i zdravim međuljudskim odnosima ili se pak radi samo o utopiji?

Husremović: Ako bismo odlučili da vjerujemo u nasljedni determinizam besmislenih konflikata, onda ne bismo kao vrsta bili vrijedni opstanka. Da, mi težimo da budemo dio grupe, imamo motiv za moći, ali valjda bi nam mozak ipak trebao služiti da mislimo svojom glavom. 

Dobra stvar je da postoje intervencije kojima možemo utjecati na smanjenje intergrupnih konflikata. Dobra stvar je i to da se neke od ovih intervencija primjenjuju u našoj zemlji i da ima puno ljudi kojima je stalo da izađemo iz ovog začaranog kruga. Prva grupa intervencija odnosi se na promicanje pozitivnih i kooperativnih kontakata, a druga grupa intervencija na promjenu strukture socijalne kategorizacije.  

Poticanje planiranih pozitivnih i kooperativnih kontakata daje pozitivne rezultate u smislu interpersonalnog zbližavanja. Ipak treba znati da, prema istraživanjima, ovi rezultati ne moraju biti dugoročni je ne moraju dovesti do reduciranja generalizacije.

Na primjer, kod nas ćete često čuti ljude kako kažu: "Upoznao sam nekoga druge nacionalnosti i on je baš dobar čovjek, ali takvi su izuzeci koji potvrđuju pravilo da su "oni" svi "isti". Međutim, bez obzira na sva ograničenja ovih intervencija, ukoliko su dobro osmišljene, one treba da budu dio strategije za smanjenje intergrupnih netrpeljivosti.

Ilustracija

Intervencije koje daju nešto dugoročnije rezultate i koje dodatno potiču efekte kontakata se odnose na promjene strukture socijalne kategorizacije. Za nas su ove intervencije od ključnog značaja. One podrazumijevaju isticanje individualnih kvaliteta (tako da dominantni socijalni, konkretnije nacionalni, identitet, ne bude primaran u odnosu na naše individualne kvalitete) i rekategorizacije (pronalaženje zajedničke stvari koja će od dvije grupe formirati jednu - npr. navijanje za zajednički tim, težnja zajedničkom cilju; najsvježiji primjer u našoj zemlji je ujedinjavanje boraca iz svih armija oko ostvarivanja zajedničkih prava).

Iako istraživanja efekata promjene strukture kategorizacije ukazuju da ni one nisu čarobno rješenje, posebno u sitacijama visoke ispolitiziranosti socijalnih kategorija (što je slučaj kod nas), nama ostaje da radimo na zbližavanju grupa i razbijanju predrasuda, posebno sada kada su nam naši političari dali toliko materijala oko kojeg se možemo okupiti kao jedinstvene grupe kao što su socijalna pravda, borba protiv korupcije, razvoj ekonomije, povećanje kvalitete obrazovanja, te zadržavanje i otvaranje radnih mjesta. 

Nemamo pravo da drugima nanosimo štetu

Radiosarajevo.ba: Na koji način raditi na suzbijanju mržnje i govora mržnje među mladima i da li je uopće moguće mijenjati svijest ljudi - ima li nade za nas kao sredinu koja "egzistira" na nacionalnim, vjerskim i drugim vrstama podjela, te svojevrsnom rascjepu?

Husremović: Na dva načina - reaktivno i proaktivno. Reaktivne mjere podrazumijevaju sistematsko primjereno kažnjavanje. Kada kažem primjereno, kazna mora da bude takva da osoba koja je "počinila ovaj akt" osjeti kaznu. Dakle, kazna ne može biti samo neko javno zgražavanje nego sankcija koja će voditi ka tome da toj osobi sljedeći put ne padne na pamet da izgovori takve stvari.

Proaktivne mjere predstavljaju preventivne mjere koje, između ostalog promoviraju zbližavanje i razumijevanje u jednom društvu i podrazumijevaju rad na smanjenju intergrupnih i interpersonalnih konflikata, te odgoj javnosti o komuniciranju u javnom prostoru.

Mi imamo pravo da se ne slažemo sa drugim ljudima, da ih ne volimo i da su nam antipatični, ali nemamo pravo da zbog toga drugoj osobi nanosimo štetu. To se kažnjava. Žestoko kažnjava.