Emotivno: Kako je nana iz Maglaja nakon 80 godina pronašla brata u Turskoj

Ibrahim Zaimović, brat Sale Sejmenović, u SS diviziju je odveden kada je imao šesnaest godina. I od tada porodica Zaimović za njega nije čula. Njegova sestra Sala je u to vrijeme bila dvoipogodišnjakinja. Brata nije ni upamtila. No, znala je da je bio, da je odveden i da negdje živi.

„Mom ocu je njega bilo žao, bio je jedan jedini sin. Umro je u roku pet-šest mjeseci“, počinje svoju priču Sala Sejmenović iz Kosove kod Maglaja, a porijeklom Zaimović iz Matuzića.

Ubrzo je ostala i bez majke te se preselila kod sestre. Udala se sa petnaest godina, rodila četvero djece, sina Hasiba i tri kćeri. Vrijeme je prolazilo, a o bratu nikada ništa nije čula.

Nadala se da će doći, nije prihvatala što su mnogi govorili, da je poginuo. Kaže da je osjećala da je živ negdje.

Njen sin Hasib Sejmenović kaže da je cijelim svojim djetinjstvom i odrastanjem gledao majku kako čezne za bratom.

„U svemu tome, mati kao veliki borac imala je još i tu želju, da sazna nešto vezano za svog brata“, ističe on.

Maj 2014. i poplave koje su zadesile maglajsko područje donijele su teško breme ovdje, ali su kod žene koja traži brata probudile nadu. Nadu da će ga pronaći. Konvoj humanitarne pomoći je stigao iz Turske, iz okruga Bursa. A s njim i nada.

„Kada je bila poplava, bila sam u kod kćerke Sloveniji. A, kad sam se vratila kući, rekli su mi da je jedan Turčin dovukao pomoć pod Kraševo i pitao ima li tu blizu Tešanj. Kada su mu rekli da ima, pitao je ima li kod Tešnja selo Matuzići. Potom je upitao ima li u Matuzićima Zaimovića. Upitao je zatim ima li tu greblje gdje se samo Zaimovići kopaju i niko mu nije znao kazati gdje je to. Omladina ne zna, a stari su pomrli“, priča Sejmenović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Odmah je pomislila na brata. Pomislila je da je on ili neko njegov traži.

„Hej, meni ode srce da nije moj Ibrahim, i ja se odmah digoh tražiti. Prvo sam otišla u Kraševo da vidim imaju li kakvi podaci, a nije ništa bilo. Tu su mi rekli da pomoć nije tu istovarena jer je bila bijela tehnika i namještaj, i to je otišlo za Željezno Polje. Ja odem u Željezno Polje, kad nema ni gore, ja u naš Crveni križ kad ni tu nema“, nastavlja ona.

Međutim, tu nije stala.

„Tada odem u Matuziće kod matičara, izvadim njegov i svoj rodni list, da se zna da smo brat i sestra. Kopiram i svoju ličnu kartu. E, sad bi mi trebalo da to ko prevede na turski“, govori Sala Sejmenović.

Nazvala je, kaže, prijateljicu u Sarajevo koja ju je pozvala sebi. Ponijela je sve dokumente. Prijateljicin sin joj je preveo rodne listove.

„Sutradan odemo u Ambasadu Turske. Tamo su sve knjige prerovile. Nema nigdje Zaimović. A, ja tražim pod Zaimović. Ne znam ni za šta drugo. Plaču one kad im kažem da nakon sedamdeset i kusur godina tražim brata“, nastavlja svoju priču.

Dokumente je kopirala u dvadesetak primjeraka. I nakon toga je odlučila otići u Tursku da pokuša pronaći brata. Sa sobom je ponijela sve kopirane primjerke rodnih listova. Krenula je s prijateljicom Hasnom.

„A, ja sam to sve spakovala i gdje god sam došla, pred koju džamiju, po jedne papire ostavim, pred koje turbe dođem, po jedne papire ostavim, neće li ko god naći pa se javiti.“

Uvijek je sebi govorila da će ga tražiti dok god je živa. Po povratku iz Turske, budući da je niko nikada nije nazvao, obratila se Salihu Topovčiću, Maglajliji, koji je živio nekoliko godina u Turskoj i koji poznaje turski jezik.

„Popričali smo, ispričala sam mu sve i rekao mi je: 'Ako ikakvu šansu imam, toliko imam tamo prijateljstva i jarana, pokušat ću svakako'“, kaže ona.

Smail Hasanić, Salin zet, priča kako su podaci dobijeni preko visokopozicioniranih rukovodilaca i u Vladi Turske, putem kojih se došlo do Ureda za useljeništvo.

„Tu su dobijeni podaci da je imenom i prezimenom, Ibrahim Zaimović, nakon završetka i kapitulacije Njemačke došao u Tursku, u grad Inegol. A, osoba koja je najviše doprinijela istrazi je Mahmut Demirtas. On je prijatelj Saliha Topovčića preko kojeg se došlo do podataka iz Ureda za useljeništvo“, istakao je za AA zet Smail Hasanić.

Nakon decenija godina potrage, borba se isplatila.

„I petnaest dana je prošlo, on mene zove. Našao sam ti, kaže, brata. Samo ti je brat umro, ostalo mu četvero djece. Jedan mu je sin poginuo, udarilo ga drvo, ostala mu djeca. I, ako imaš volju, evo sad ću te uključiti i govori s njima, sa bratišnom“, priča Sala Sejmenović.

To je bio jedan od najdirljivijih trenutaka. Suze su same išle. Nije mogla vjerovati da čuje potomke svoga brata.

„Ja njima kažem: 'Evo, ja sam vas našla, sad vi meni dođite', a kaže mi bratišna: 'Tetka, da mi tebi dođemo, samo može jedno doći, a da ti dođeš nama, ti ćeš nas sviju vidjeti, a i mi ćemo tebe svi vidjeti“, nastavlja svoju priču.

Odlučila je da ih posjeti. Nije otišla sama. S njom su išli sin Hasib i zet Smail.

„Oni su nas dočekali, sve se objesilo oko nas, oni plaču, sabrale se i njezine kćeri, i njezino sve. Nisu mislili da ima iko živ. Nije ni on znao. Tada se govorilo da u Jugoslaviji nije niko ostao. I zato se on nije ni javljao“, a sjetom priča o Ibrahimovim sinovima, kćerkama, unucima, ali i o kćerkama žene koja ga je prihvatila. I one je zovu tetkom kao i Ibrahimova djeca.

Njen brat Ibrahim je živio na selu, tako da je poželjela otići tu gdje je i kuću napravio i gdje mu je danas mezar. Umro je 1981. godine.

„Hoću ja ići vidjeti gdje je ono greblje, gdje je on ukopan. Hej, mi smo išli i išli, i kad smo došli, sve zaraslo, starinsko greblje, niko se sad više i ne kopa tu. Samo ima jedan kamen i na onom kamenu isklesano Ibrahim. Ja plačem, kupim onu zemlju i mirišem“, sa suzama u očima priča.

Našli su ljude koji su sredili mezarje i čovjeka koji je uradio nišane na kojima su napisali ko je, odakle je došao, ko mu je podigao nišane, ko ga je tražio, ali i našao njegovu porodicu nakon toliko godina.

Gulsum, Ibrahimova posestrima, kćerka žene koja ga je primila sebi, pričala im je ono što je čula od majke.

„Ona je vidjela da je on mlad, i rekla mu je da će on njoj, da će kod nje, ali da mu mora prezime promijeniti“, kaže Sala, dodajući kako se u Turskoj prezivao Ak.

Zet Hasanić priča kako su im rekli da Ibrahim nije mnogo spominjao porodicu u Bosni.

„On nije pričao puno, on je samo toj porodici spomenuo da mu je otac bio jako star i da je imao šest sestara“, kaže Hasanić.

Nakon toliko decenija pronaći porodicu svoga brata je bilo skoro pa nemoguće, ali, kako kaže Salin sin, sestrina ljubav je nadjačala sve. I sudbina.

„Nije niko vjerovao da se to našlo, i mi nismo bili svjesni dok nismo došli“, priča Hasib Sejmenović.

Zanimljivo je, kaže on, što čovjek koji je dovezao konvoj humanitarne pomoći, ustvari, nije tražio njegovog amidžu Ibrahima nego Ibrahimovog amidžića Saliha Zaimovića koji je, također, nestao u vremenu kada je i Ibrahim odveden. Tako da stoji pretpostavka, ističe Sejmenović, da Salihov potomak dolazi iz dijela Karamursel jer tu ima Zaimovića.

Bolna priča je dobila svoj epilog, Sala je smirila svoje srce. Nije doživjela da vidi živog brata, ali je pronašla njegove potomke. Na ljeto, kaže ona, planiraju im doći djeca njenog brata i njihova djeca. Žele obići porodicu u Kosovi i mjesto gdje je njihov otac Ibrahim rođen, rodne Matuziće.