! / Mostarci o rušenju Starog mosta: Nema kajanja, samo šutnja, koja puno govori...

09. 11. 2020. u 11:19:00 Faruk Vele

Shares: 0

Doćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera

I srušiti do temelja moj grad

Blažen u sebi

Veleći 

Uništen je on sad

I uništena je

Nevjerna

Njegova

Vjera... 

(Mak Dizdar) 

Prošlo je 27 godina od kada se najslavniji od svih naših mostova, taj širom svijeta poznati  polumjesec nad rijekom, srućio u svoju Neretvu.

Slučajno ili ne, srušen je tačno na 55 godišnjicu Kristalne noći u Njemačkoj, 9. novembra 1938. godine, kada su nacisti masovne progone jevreja, demolirali više od 7.000 jevrejskih kuća i prodavaonica, te spalili stotine sinagoga. Ubijeno je više od 90 Jevreja.

„Ubili su tebe, ali neće tvoju dušu“, zavapio je pjesnik nad sudbinom Starog.

Nada nije umirala.

“Tu je i ostat će tu”, tvrdio je veliki Predrag Mavejević, pišući o mostu koji spaja „Istok za Zapadom“.

Suze nisu mogle stati

Mada će Haški tribunal mnogo godina kasnije presuditi da je „Stari“ bio „legitimna vojna meta“, jer su ga, navodno, koristili i branioci grada (mada nije jasno kako, kada se preko njega, što bi rekao jedan Mostara, tada nije moglo ni biciklo prevesti), to ne umanjuje barbarizam njegovog rušenja i postojanje plana o kulturocidu na prostorima tzv. Herceg-Bosne, i to rušenjem 80-tak džamija i drugih kulturno-historijskih spomenika, nerijetko na mjestima daleko od linija sukoba. 

Mostarci i Hercegovci se i poslije skoro tri decenije bolno prisjećaju trenutka u kojem su saznali za rušenje njihovog „Starog“.

„Dok sam na CNN-u, u tužnom norveškom kampu za izbjeglice, gledala kako moj Stari most nestaje u modroj i zelenoj vodi Neretve, mislila sam da nikada neću moći zaustaviti suze koje su nekontrolirano tekle. Mislila sam, ovo sigurno sanjam, mada su mi se najgori snovi već, nažalost, ispunili kada su mi prijatelje i rodbinu počeli odvoditi u logore, a mene natjerali da kao miš drhtim u podrumu od Bošnjaka i Srba očišćene zgrade“, napisala je Štefica Galić, aktivistica i humanistkinja, borac protiv fašizma svih boja, žena koja je 1993. godine, u jeku kampanje etničkog čišćenja u Hercegovini, rizikujući živote članova porodice, zajedno sa suprugom Nediljkom, spašavala komšije Bošnjake u Ljubuškom.

Višedecenijski mostarski muftija Seid ef. Smajkić, danas penzionisani vjerski službenik, još uvijek je pod dojmom, kako je naveo, „sistematskog uništavanja kulturne baštine Mostara“.

Cijeli rat je proveo u opkoljenom  gradu, dijeleći dobro i zlo sa svojim sugrađanima i svjedočeći istinu, a dvije godine poslije rata, tokom poznatog incidenta u Liska parku, bio je i ranjen.

„Tog 9. novembra 1993. godine od strane HVO-a, srušen je simbol svjetske civilizacije i graditeljstva, Stari most u Mostaru. O tom barbarskom činu pisala su brojna svjetska imena... Bio je to anticivilizacijski čin“, napisao je Smajkić.

Faruk Kajtaz, poznati mostarski novinar, čovjek koji je, također, rat proveo u svome gradu, osvrnuo se, također, na 27. godišnjicu rušenja „Starog“.

„Nema katarze, nema kajanja, samo šutnja, koja puno govori....“, zapisao je Kajtaz. 

Spona Istoka i Zapada 

Uz želju da se „zlo nikada i nikome ne ponovi“, Jasminka Milojević, majka ubijenog pripadnika Armije RBiH Nenada Milojevića, heroja odbrane Mostara, zapisala je da bi se oni koji su se digli protiv ljepote Starog i ljudi danas trebali stidjeti.  

No, ona prije svega vidi most kao nadu u bolju budućnost Mostara. 

 „Stari dobri drug je najveći čuvar mira i zajedništva, bez koga svijet ne može. ...Jer sudbina nam je jako davno odredila da smo bili raskrsnica raznih pravaca i kultura-od čega mnogo toga ostade kod nas i postade zauvijek dio nas-zbog čega smo i bili stoljećima najljepša spona između Istoka i Zapada. Zato, neka nam nas stari dobri most-ćuprija ostane najbolji zalog te Božje raznolikosti koja nam život znači. A On svoj zavjet, što nekad davno primi, nikad nije zaboravio i opet svojim snažnim plećima daje utočište na svim stranama, i desno, i lijevo, i najbliže i najdalje“, napisala je Milojević.  

Neka majčina molitva i suza, budu zalog vjere da je bolji i sretniji  Mostar moguć. 

„Svemir diše kroz prozor:

Elipsa suze u kojoj se odslikava oko

biserni je pogled uplašene Glavatice.

U mojoj rožnjači polumjesec još postoji“. 

(Almir Zalihić, 10.11.1993.)


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (4)