Pijaca smrti u Sarajevu: Priča o granati koja je ispaljena u srce naroda na Markalama

"Stajala sam za stolom. Odjednom se čuo tresak. Mene je odbacilo kroz vrata prodavnice 22. decembar. Pala sam. Ne znam koliko sam bila u nesvijesti. Mislim da sam brzo došla sebi. Ustala sam i sama otišla do taksija. Kupili su ljude. Sama sam taksijem došla do bolnice. Dobro sam prošla."

Ispričala je ovo sarajevskim novinarima Mira Stanišić, 5. februara 1994. godine.

Historijski arhiv Sarajeva danas je objavio faksimile tekstova iz Oslobođenja, objavljene 6. februara 1994, koji su dan poslije svjedočili šta se tog tragičnog februarskog dana dogodilo na pijaci Markale, u gradu koji je od 1992. bio pod opsadom i na nišanu četnika.

No, krenimo redom.

Peti je februar. Subota. 

Diljem svijeta sluša se veliki muzički hit Bryana Adamsa - All For Love, a u kinima vlada pomama za Jim Carreyem i filmom Pet Detective: Ace Ventura, koji je premijerno izveden samo noć ranije.

U Sarajevu, pak,  potpuno druga stvarnost. 

Zima je, ljudi su umorni od preživljavanja. Toliko umorni da mnogi više ne mogu trčati, niti hodaju pognute glave. 

"Idem, pa neka bude šta će biti", jedna je od najčešćih rečenica koja se čuje u sarajevskim domovima.

I tako je i tog februarskog jutra. Ljudi i dalje na radiju slušaju vijesti o masakru koji se samo dan ranije dogodio na Dobrinji. 

Na pijacu se otići mora. Možda zamijeniti cigare za krompir. Možda sveske tvrdih korica za koju konzervu. Možda je neko sretan, pa će s kojom markicom možda se danas baš i počastiti, recimo, tzv. "crvenim" makaronima.

Podne je i vjerovatno možete zamisliti žamor jedne pijace, subotom u podne. Čuje se smijeh, na svakom ćošku se pregovara, jedna žena u crvenom kaputu prodaje kafu.

Eh, sad zamislite bradate četnike koji stoje u selu nadomak Sarajeva. Mrkovići se selo zove i da ste to ime spomenuli bilo kom Sarajliji u toku rata, čuli bi najstrašnije psovke. Jer, s tog mjesta skoro svakodnevno je bivala lansirana čelična smrt koja je svojom demonskom, gelerskom djecom skidala glave onih koji su živjeli pod opsadom...

Zamislite ih kako stoje. Jedan od njih u ruke uzima lafet, dvonožni. On će čuvati glatku cijev koja će minu usmjeriti prema cilju putem amortizera i prstena koji spaja cijev i lafet. Potom ta spodoba uzima cijev i nju ubacuje minu. Bježi u rov, pa "kreše" upaljač. 12 je sati i 10 minuta. U tom trenutku, čelična smrt polijeće prema Sarajevu. Nadlijeće Barice, maglu i smog, pa prolazi iznad Sedrenika, čiji stanovnici jasno čuju zvižduk zločina. 

U tom trenutku, tačno na mjestu između stola s garderobom i drugog, na kojem je povrće, nakon što je probila krov tezge, pada minobacački projektil kalibra 120 milimetara.

Prvo svjetlo koje vas oslijepi. Potom eksplozija od koje izgubite svijest. Ili, u najmanju ruku, sluh.

A, onda tišina koja traje, mislite, vječnost. 

I onda prvi jauci. Prvi krici koji vas vraćaju u stvarnost. 

Posvuda su krv, dijelovi tijela i mrtvi. Mrtvi, i ono što je ostalo od njih, stavljaju se na vreće od krompira, na plastične folije. Izvijeni krovovi polomljenih tezgi postaju nosila, a prvi automobili, prepuni života i smrti, jure prema bolnicama...

I sad se sjetite one gospođe s početka teksta, koja se podiže s poda i sama odlazi u bolnicu. Ranjena je u glavu. Kako je poslije rekla, lakša je to bila povreda, pa je, čim su je "zavili", sama otišla kući.

Tog je dana i Hadžira Salihović došla na pijacu. U petak je digla ček od penzije, pa je u subotu ujutro otišla do mjesne zajednice i pitala gdje može podići brašno. Za vas, koji ne znate, Sarajlije su tih dana preživljavale od humanitarne pomoći...

Hadžira je u mjesnoj zajednici saznala da brašno još nije stiglo, pa se uputila na Markale...

"Izbjegla sam s Grbavice i sad živim u jednom poslovnom prostoru. U stvari, u maloj sobici...otišla sam na pijacu i tu me trefilo. Ranjena sam u noge i ruku. Srećom, glava nije povrijeđena", zabilježit će njenu izjavu naš kolega.

Hasan Pirgo na pijacu je došao da kupi pribor za plin. 

"Čuo sam detonaciju i požurio prema prodavnici, da se klonim. Najednom sam osjetio bol u leđima...oko mene sve okrvavljeni ljudi, bez nogu, noge daleko odbačene od ljudi. Bilo je na pijaci u tom trenutku mnogo svijeta", ispričat će Pirgo, jedan od 144 ranjena.

Šezdeset i osam. Toliko ih se nikad neće vratiti s Markala.

"Je li živa cvjećarka s one krajnje tezge? Znate li šta je sa Osmanom što prodaje mrkvu? Jeste li vidjeli onu ženu u crvenom kaputu koja prodaje kafu? Ko je poginuo? Koliko je ranjenih", odjekivalo je Markalama u 12.25 tog februarskog dana.

Dok se ranjeni i mrtvi odvoze, na Markalama ostaju srušene tezge, buketi one cvjećarke pali su po dijelovima tijela, uz koje stoje izbušene konzerve ikara, ribe... 

13 je sati, a na Markale dolaze oklopnjaci UNPROFOR-a iz kojih izlaze vojnici. Tri su ekipe eksperata iz UN-a koje obilaze krater. Tu su i policijski i vojni stručnjaci Sarajeva i Armije BiH. Došao je i komandant sarajevskog sektora UNPROFOR-a, general Andre Subiru. Stravičan je ovo zločin, mrmlja on, ali - baš kao i druge hulje koje su skrivale pod krinkom plavih šljemova - ne želi ništa više reći. Nakon njega, dolazi i general Michale Rose, komandant UN-ovih snaga za BiH. Ni on ne želi dati izjavu...

Ove će hulje, ubrzo nakon napada, optužiti Armiju BiH za ovaj horor, nešto što će balkanske hulje koristiti da ismijavaju ubijene i danas, evo ove 2020. godine. Zaboravljaju da je sam UNPROFOR poslije priznati grešku, a u haškom će sudu biti dokazano da je AGRESOR, kojim je komandovao četnički general Stanislav Galić, ispalio projektil i ubio njih 68. Četnik Galić osuđen je na doživotnu kaznu i sada čami u njemačkom zatvoru. Nažalost, nikada nismo saznali ime i prezime četnika-spodobe koji je kresnuo onaj upaljač i poslao projektil na gladne, žedne i umorne ljude. 

Prvi ranjenik s Markala koji će napustiti Sarajevo je 12-godišnjak. Vlado Raičević, teško ranjen u predjelu srca, odlazi UNHCR-ovim avionom u Ankonu. Gluhonijema majka prepoznala ga je na osnovu fotografije. 

U prvom masakru na tržnici Markale, 5. februara 1994. godine, pokošeno je ovih šezdeset i osam ljiljana: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Jauzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Zastanite danas.
Pomislite na njih.
Pomislite na njihove snove. 
Pomislite na silne želje koje nikad neće biti ispunjene.
Odajte im dužnu počast.