Legendarni borac Prve proleterske brigade: Četnici i ustaše su sarađivali

Rođen 1929. u Splitu, u bogatoj građanskoj porodici, Zdenko Duplančić već 1941, kao 12-godišnjak, ulazi u SKOJ.

Nakon pada Italije 1943. odlazi u partizane i s 14 godina postaje jedan od najmlađih boraca legendarne Prve proleterske brigade, s kojom prolazi cijelu Bosnu i Srbiju, učestvuje u borbama za oslobođenje Beograda (oktobar 1944.) i Zagreba (maj 1945.), a ratni put okončava u Trstu.

Nakon rata završava visoke vojne škole u SSSR-u i SAD-u, postaje vazduhoplovni oficir.

Krajem 1970-ih je u vojnoj misiji u Moskvi, a 1980-ih u Saveznoj direkciji za rezerve i promet specijalnih proizvoda, zadužen za prodaju oružja nesvrstanima. Penzionisan je 1988. dok je imao čin pukovnika, tri godine prije rata.

U svojoj 90. godini predsjednik je Udruženja boraca Prve proleterske brigade, gdje održava sjećanje na ovu elitnu partizansku jedinicu. Živi u Beogradu, a svako ljeto dođe u rodnu kuću u splitskoj Radunici, piše "Slobodna Dalmacija".

Duplančić je odrastao u Splitu 30-ih godina, otac mu je bio trgovac, tapetar i dekorater. Iako dolazi iz bogate porodice, odlučio je 1941. da uđe u SKOJ, jer je prema njegovim riječima znao šta rade Italijani i ustaše.

"Imali smo sluškinju koja je bila članica Partije i pričala mi o italijanskom sistemu, i tako sam od nje saznavao o zlu fašizma. A majka mi je bila u Antifašističkom frontu žena. Partija je našu kuću koristila za ilegalni rad. Iz naše se kuće odlazilo u partizane", kaže Duplančić.

Na pitanje kako su izgledali prvi dani okupacije u Splitu 1941, Duplančić objašnjava.

"Tada sam bio u Bolu na Braču, u gimnaziji kod dominikanaca (rimokatolički crkveni red), to su mi roditelji plaćali. I stvara se NDH, a gimnazijalci su morali biti u Ustaškoj mladeži, jer je Brač bio NDH, dok je Split bio pod Italijom. Stariji su nam govorili da ne idemo u tu Ustašku mladež, to mi je govorio i direktor gimnazije Anđelko Rabadan, prefekt dominikanskog reda. Pa sam se vratio u Split i postao skojevac. Ti dominikanci su bili antifašisti, Rabadan je poslije rata dobio odlikovanje od nas. I onda i danas među sveštenicima je bilo i ima naprednih ljudi.

Nakon proglašenja NDH, vratio se u Split gdje ga je primio SKOJ. Proučavao je zajedno sa saborcima marksizam i izvodili su akcije po Splitu.

"Mogu reći šta je radila moja skojevska ćelija. Split je bio pun slika Musolinija i fašističkih parola, pa smo ih prefarbavali. Bacali smo letke za Prvi maj i za godišnjicu Oktobarske revolucije. Na bunde i kapute prostitutki koje su se družile s Italijanima bacali smo kiselinu. Split je bio potpuno crveni grad, to danas mnogi ne znaju.

Duplančić je istakao da je većina iz njegove generacije išla u partizane, a da je on otišao u septembru 1943, kada je pala Italija.

"Uspjeli smo da prikupimo puno italijanskog oružja, i ja sam učestvovao u tome. Držali smo položaje u Dugopolju, Nijemci su nas bombardovali svaki dan. Uoči dolaska Nijemaca svi koji su bili kompromitovani kao skojevci morali su u partizane, i tako sam i ja otišao".

Duplančić je u jednom intervjuu rekao da su u ratu četnicima po Bosni pjevali: "Vi ste sluge Ante Pavelića!", ali kaže da je pjevao i četnicima i ustašama.

"A to konkretno smo pevali četnicima. Četnici i ustaše su sarađivali svo vrijeme. Kao što su ustaše klali po Hrvatskoj i Bosni, tako su četnici klali i po Srbiji i po Bosni i po Hrvatskoj. S tim da su četnici izgubili svoju moć na Neretvi, tamo ih je bilo 20.000 i razbili smo ih. Otad više nisu predstavljali snagu zapadno od Drine", ispričao je Duplančić.

Na konstataciju da mladi u Hrvatskoj misle da su ustaše bili "borci za slobodu hrvatskog naroda", ističe da nema komentar i "da djeca nisu kriva što uče iz lažnih udžbenika".

Novinar "Slobodne Dalmacije" je konstatovao da je slično i s druge strane: da je Prva proleterska osnovana u Rudom, koji je danas u bh. entitetu RS - i da su se nekad glavna ulica koja vodi do partizanskog groblja i škola u Rudom zvali po brigadi Duplančića, a da danas ta ulica nosi ime Draže Mihailovića?

"I ulica i škola. Pisali smo protestna pisma u RS, ali ništa nismo postigli. Isto je to kao u Hrvatskoj, nisu oni ništa bolji ili gori od ovih u Hrvatskoj", rekao je Duplančić.

Pri formiranju Prve proleterske brigade 21. decembra 1941. u Rudom, od šest bataljona četiri su činili partizani iz Srbije, a dva iz Crne Gore.

"Pri formiranju brigade bilo je par Hrvata, to su oni šta su živjeli u Srbiji. Ali kasnije je došlo puno Dalmatinaca, najviše iz Šibenika, Splita i s Biokova. Već od 1942. počinju popune Prve proleterske s Dalmatincima. Mi smo u brigadu unijeli pjesmu, veselje, zajebanciju", kazao je Duplančić.

Ulazi u Srbiju u jesen 1944. godine, kada počinju borbe za oslobađanje Beograda.

"Kad smo ušli u Srbiju, na Zlatiboru, tukli smo se tri dana s Bugarima, a Bugari se tukli kao da brane Sofiju. Tu smo razbili njih i četnike, i onda je došla moja najteža bitka u ratu, na Ubu – protiv Nijemaca i četnika. Dva puta sam trebao da poginem – tu i u Vrbovcu, pri oslobađanju Zagreba. U Beogradu smo vodili ulične borbe, tu sam proslavio 15. rođendan. Nakon toga je došao Sremski front, Ilok, Šarengrad, oslobodili smo i Vukovar. I onda pravac Zagreb, a potom Trst, gdje sam dočekao kraj rata.

Na pitanje gdje je bilo najteže, Duplančić odgovara da su se namučili u Bosni.

"To je pasji život bio, taj partizanski život. Kasnije je bilo lakše, imali smo pozadinu, ali prije toga – go, bos, gladan, spavaš u sijenu ili na zemlji... Kad danas gledam, nije mi jasno kako smo uspjeli da preživimo. Mladost plus ideologija, to je jedino objašnjenje", dodao je Duplančić.

Godine 1988. odlazi u penziju, a na pitanje kako je doživio krvavi raspad Jugoslavije i pretvaranje JNA u srpsku vojsku, kaže da bi "volio da je umro prije toga".

"Ovo moj rat nije bio. Ni ta vojska nije bila moja, ona je izdala petokraku. Sve je moglo drugačije. Mogli smo se dogovoriti oko konfederacije ili se razići kao Česi i Slovaci. Mi smo pukli po nacionalnom ključu, a ja preferiram klasno pitanje. Nemam ništa protiv ni nacija ni religija, i danas znam da molim Boga na latinskom. Ali i nacija i religija su danas postali biznis. Prazna su sela i u Hrvatskoj i u Srbiji, a i gradovi se prazne: što onda vredi vikati da si Hrvat ili Srbin?", zaključio je Duplančić.